Na početku neka, stoji jedna rečenica iz govoora glavnoga urednika Faltera, Armina Thurnhera, koga je držao prilikom otvaranja buch wien 19 dana 6. no­vembra. Iako u drugom kontekstu ovde jako dobro slu­ži i u vezi s Hrvatskimi novinami. Thurnher je rekao uz ostalo „Mi ne čitamo ča je napisano, mi čitamo ča ni­smo čitali…“. Diskusija o HN u Hrvatskom akadem­skom klubu (vidi i izvješćaj na 3. stranici) je jasno i zapravo udarno pokazala, da znatan dio publike diskutira o nečem ča uopće ne pozna, bolje re­čeno ča uopće ne čita. Ali se uključuju u diskusiju s ponekad pro, većim dijelom i kon­tra stavom jer im to upravo paše u njeve ideološke, političke ili znamda još i jezične koncepte. A s većega se još i dogodi — a to je fenomen ko­ga poznamo ne samo iz hrvatske ili novinarske scene — da se dva ekstremni poli, recimo ekstremna livica i krajna desnica najdu u navodnom istom cilju: nešto kategorično odbiti ili potribovati radikalnu promjenu. Ali svaki na­ravno u svoj smir i pravac. No, to u toku diskusije već ne dojde do izražaja. Tako da obadva u tom trenutku mislu, su još i uvjereni da zastupaju jedan tr isti cilj. 

Oj pastiri čudo novo, ni­ste nigda vidili ovo… ja­čimo na Badnjak ili na sām Božić pri polnoćici ili pri sv. maši u crikvi — barem oni, ki se na te dane najdu u crikvi. Tako se čini sada i u neki naši seli u predadventsku dakle i jur predbožićnu dob. Čudo nad čudesu: dvojezični ulični natpisi kamo nek oko gleda. Najnoviji primjeri su Novo Selo na Hati i Trajštof na Po­ljanci. Vrlo je to zanimljiva, a naravno i hvale vridna poja­va. Prlje koč su ljudi na hrvat­skom mogli pitati ča su ti uli­čni nazivi samo na nimškom i ča značu. Danas je obrnuto, ljudi na nimškom pitaju ča da ti hrvatski natpisi značu. No, dokle su prlje koč bile s­a­mo jednojezične, nimške, je negdo morao znati i dovoljno nimški, da je to mogao pre­sa­diti na hrvatski.

Zač u Hrvatski novina pi­šemo o Petru Handke­u i o Nobelovoj nagradi za literaturu? Nimamo važni­jih temov, opće kad nimamo dovoljno sredstav, da sve to objavljujemo ča bi bilo po­tribno i ča bi se dostajalo za tajedne novine ke po svojoj nakani imaju i karaktera dne­vnih novin? Zač i mi pišemo o Handkeu, kad ionako svi pišu za njega — ga napadaju i ga branu, kukavički držu ekvidista­ncu, pljuvaju na nje­ga i ga hvalu, i mu predbacivaju da je zmazani lipotan ili ga uzvišavaju kao nedosti­že­noga umjetnika riči… ?

Za sve one, ki su nedilju,  13. oktobra nastupili u Koncertnoj dvorani Va­t­roslava Lisinskoga u Zagre­bu, je to sigurno bio velik do­življaj i nećudu to tako brzo zabiti. Brojni člani zmožnoga zbora Pax et Bonum, ki doha­djaju dijelom iz nekih hrvat­ski sel u austrijskom Gradiš­ću a velikom većinom iz Slovačke i Madjarske, pod pelja­njem Ive Šeparovića ov svoj veličanstven nastup sigurno su uživali kako do sada malo koga. Iako je koncept programa bio sli­čan onomu u okto­bru lanjskoga ljeta u velikoj koncertnoj dvorani u Dvorcu Esterházy ov nastup u Zagre­bu je najvjerojatnije „topao“ Željezno. Gdo je imao čast nastupiti u Lisinskom za nje­ga ili za nju je to nekako vr­hu­nac karijere — bilo profesionalne, bilo amaterske. Tako je folklorni ansambl Kolo-Sl­a­vuj jur pred ljeti imao čast da na­stupi u tom koncertnom hra­mu, a toga se mnogi još da­nas rado spominjaju.

Vjerovali ili ne: kod slav­lja Hrvatskoga kulturno­ga društva u Gradišću subotu, 5. oktobra u Kugi u Velikom Borištofu je bilo toliko sloge u svi govori i tako su si bili svi složni i donedavni kontrahenti, da bi mo­gli govoriti ili o do sad najve­ćem „fake-u“ u novijoj povijesti — ili pak o povijesnom koraku u budućnost.

Još pod dibokim utiskom ove unisono, jednim glasom izražene volje i odluč­nosti da ćedu se sada svi zalagati za iste cilje:

1. dvojezi­č­no školstvo u Gradišću i Be­ču, 2. hrvatske medije i 3. po­višenje državne (znamda još i zemaljske) pinezne potpore.

Ako za nekoga odgovara izraz, rič „legenda“ on­da se tim atributom mir­no more odlikovati jandrof­ska Melodia. Nekada petimi — a danas četirmi — tada mla­djih junakov iz Hrvatskoga Jandrofa, je krenulo nevjerojatnom karijerom. Utemeljili su muzički sastav, tada se je reklo „bend“, Melodiju i su s tom grupom ušli u povijest gradišćanskih Hrvatov, a uza to još i puno širje, jer su u bez­broju nastupov svirali i nastu­pali i za nimšku publiku.

Gdo je u ovi dani bio ig­rom slučaja ili namjerno u Koljnofu — prem katastrofalnih prometnih pri­lik, jer se riva kilometre du­ži­čka kolona vozil na cesti, ko­r­ak po korak, a zato dura nevjerojatnu dugo dokle se iz Šoprona dojde do susjednoga Koljnofa, i zbog toga jer je velika gužva, rivnja kad je za­tvoren granični prijelaz med Sopronköhidom i Sv. Marga­retom, jer navodno još do B­o­žić popravljaju cestu a dodat­no još i za to kad ce­stu med Šopronom i Koljnofom ne­prestano križaju teretnjaki ki vozu šljunak i pjesak za o­gromno gradilišće autoceste M85, ka kako zasada izgleda ide samo do pred Klimpuha a onda je gotovo s autocestom, dakle ne pelja nikamo, nego samo u običnu cestu — mo­gao se je osvidočiti o odličnoj ideji i barem tako dobroj realizaciji: interaktivna izlo­žba »Hrvati — Gradišće prez granic«. Ova izložba je smj­e­šćena u prostranom potkrov­lju općinskoga doma i kaže povijest Hrvatov i područje povijesnoga Gradišća i još čuda dalje ča do današnje Če­ške na sjeveru i Trnave u Sl­o­vačkoj na istoku — od do­se­lje­nja do danas.

Iako ovo kod nekih od ml­a­djih generacijov morebit neće naići na preveliko raz­umivanje, ipak se ovde radi o sve većem problemu u našoj muzičkoj sceni: razglas, str­a­šna glasnina, ubijajuće diboke frekvencije a kao posljedi­ca: uškodjeni sluh a dostkrat i poremećaj kucanja sr­ca (p­o­lag dijagnoze lječnikov, ki po strašno glasni koncerti s poduplanimi dibokimi basi sve već moraju konstatirati ško­d­ljivost toga svega a zdr­a­vlje pred svim mladih ljudi).

Evo, prazniki su opet mi­mo. Opet počinje škola a za neke je to uopće prvi put da stupu u školski razred. Tako barem mislu oni, ki su jur dugo stupili iz škole, ki su davno zrasli iz školskih ška­m­ljov i ki zapravo već nimaju pojma ča je danas škola i ka­ko se danas podučava i ča se je sve preminilo kod učiteljev i da ima danas još samo jako malo učiteljev ali pred svim učiteljic, da pedagogice danas imaju sve manje oblasti i da nimaju autoriteta u razredu, da su roditelji postali sve samosvisniji i da učiteljice zapravo uopće već nimaju ni­kakove mogućnosti da „disci­pliniraju“ dicu, da se kumaj ča usudjuju potribovati bez da bi je u isti čas sprohadjao strah od roditeljev i da bi je negdo optužio i da ih negdo ide optužiti u Školski savjet, dakle na najviše mjesto (ko se u medjuvrimenu zove O­brazovna direkcija), ...

Za narod je bilo dosta ve­liko presenećenje na lje­tošnjem hrvatskom sho­dišću u Celju, kad su subotu, pred ophodom zagledali na­čelnika Grada Zagreba Milana Bandića — i to u društvu ne samo biškupa Živkovića, ne­go i Boža Blaževića i Ive Šeparovića a ne na zadnje i peljača shodišća Željka Odo­bašića. Kako visoko u Hrvat­skoj cijenu biškupa Živkovi­ća pred svim i zbog njegovih o­š­trih političkih prodikov je u medjuvrimenu dovoljno po­znato, manje znamda u Gradišću, na savki način ali širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Za odlične veze Boža Blaževića u najviše političke kruge  Hrvatskoj se takaj zna i koliko on ima uticaja na vrh Vlade RH. Gradonačelnik Za­greba do sada morebit nije to­liko spadao u ovu kategoriju i ove kruge, ali bosanske i her­cegovačke veze i uticaji sižu dalje od običnih hrvatskih ispreplitanj.