Velika je dilema, da gradišćanski Hrvati uopće, a tim pred svim i konz­u­menti tiskanih izdanj sve sla­bije vladaju hrvatskim jezikom a tim, naravno, i sve slabije čitaju — ako uopće još — na hrvatskom jeziku. Situ­acija se počemeruje vidljivo zapravo od dana u dan. A pak se sve češće čuje „To naši lju­di ne razumu“ iz ust onih, ki najvećim dijelom sami već ne razumu odnosno ne čitaju. Tim da u bīti imaju pravo u procjeni situacije, još dugo ne znači, da zato imaju pravo u tom, da se jezik triba prilago­diti onim najslabijim i poklek­nu pred slabim jezičnim zn­a­njen, nedovoljnom jezičnom kompetencijom.

Ukoliko je zaista realisti­č­no da će s 1. novemb­rom 2020. ljeta dojti personalnih promjenov u uredjiva­nju Hrvatskih novin će se pokazati stoprv onda ako bu­de tako daleko. Neki sa stra­hom drugi s veseljem razmiš­ljalju o tom terminu. Činjeni­ca je da bi s tim danom trib­a­lo profunkcionirati temeljito financijsko rješenje kao uvjet da HN i nadalje moru redovito izajti. Ali će ovisiti u pr­vom redu o 24 zastupnikov u hrvatskom Narodnosnom vi­jeću (Savjetu u narodni gru­pa) na čelu s predsjednikom i potpredsjednikom — ili moguće i predsjednicom ili potpredsjednicom — će li biti po­litičke ods. zakonske odluke o temeljitom podupiranju ma­njinskih tiskanih medijov, u prvom redu Hrvatskih novin. Nadalje se to tiče, pravoda i koruškoslovenskih Novic, a u daljnjem tiskovnic i ostalih autohtonih narodnih grup.

Evo, odmor je počeo ili je pred vrati, turistička sezona se približava vrhun­cu, kolone autov su jur na putu ili ćedu se još dati na put prema Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj — jur se kao amen u molitvi pojavljuju najave o pojačanju granice, o postav­ljanju ogradov, povučenju bodljikave odnosno oštre ži­let-žice uz granice zgora spo­menutih držav. Ako jedna zemlja počne, druga i treta pak, naravno „moraju“ reagi­rati i jur je provokacijov med prvimi i drugimi i brzo se zaoštrava situacija na granični prije­lazi.
Naravno, Italija a s tim i ministar unutrašnjih poslov Salvini imaju velike probleme pretežno s afričkimi izbi­­gli­ca­mi ili migranti (zavisi o tom ka­ko ča kanimo viditi). Pu­no njih dojde prik Sredozem­no­ga morja iz afričkih zemalj, prije svega iz Libije, a najbli­že im je Lampeduza, najjužnija točka Italije.

Tako često, gustokrat ne gledam na Facebook, ne kad me ne bi zanimalo, ali zato mi jednostavno fali vrime. No, ponekad me pak negdo upozorava, da je ovo ili ono bilo na fejsu. Onda pak odlučim, ću li tomu po­svetiti neki čas ili ne. Tako su me i upozorili na to da se na fejsu očigledno redovito jav­lja Mata Dorkac Prisičan. Mogao bi biti epigon ili na­sljednik nekadašnjih Cyberkrowodn ki su se redovito i ponekad i jako duhovito jav­ljali iz Frakanave i okolice. No Prisika nije tako daleko. O Cyberkrowodn je studen­tica Aleksandra Ščukanec iz Zagreba pisala još i vrlo opa­že­nu disertaciju ka je pak i objavljena u knjigi. Od onda odredjen broj neupućenih u Hrvatskoj zaista da je ov um­jetni jezik Cyberkrowdn, tzv. „cyberkrobotisch“ zaista i jezik (odredjenoga sloja) hr­vat­ske mladine u (sridnjem) Gradišću.

Kongres Federalističke u­ni­je europskih narodnos­ti (FUEN/FUEV) u slova­čkom glavnom gradu Požunu (Bratislava/Preßburg) od 12. do 15. junija o. lj. upravo na 70. obljetnici i utemelje­nja ove medjunarodne organiza­c­ije narodnosti i jezičnih grup širom Europe a u medj­u­vri­m­e­nu i izvan nje pokazao je jakost ovoga saveza narod­no­sti — ali pogibelj ka bi se mogla roditi iz brzoga širenja. Iz nekadašnje organizacije ku su 1949. ljeta utemeljili pred svim da bi podupirali borbu Južnoga Tirola za kulturnom a kašnje i gospodarskom i p­o­litičkom autonomijom u Italiji a pritom služeći se jakih i uticajnih položajev narodnosti u takozvanoj „Pograni­čnoj zemlji“ (Grenzland) u­ključujući prvenstveno Nim­ce u Danskoj i Dance u Nim­škoj, Retoromance, Ladince, Frize a kašne i Łu­žičke Sor­be na istoku Nim­ške a nada­lje još i koruške Slovence i gradišćanske Hrvate, je ova organizacija nastala sve veća i širja. U medjuvrime­nu pokriva područje ča do Urala na istoku, uključili i baltičke dr­žave na sjeveru E­u­rope, R­u­sije i azijske zemlje na istoku, do Grčke, Turske ča do Kazahstana itd. na jugoistoku toga kontinenta do Katalonije na jugozapadu Europe.

Pala je savezna vlada, sa­da Austrija ima provizornu vladu stručnjakov. Dvanaesteročlana vlada (sa 6 žen ino 6 muži) neka sada pelja državu do idućih izbo­rov za Savezno vijeće. Najvje­rojatnije 29. septembra o. lj. Kako dugo će onda durati do sastavljanja nove vlade se ne more prorokovati. Moguće je još i da najjača stranka neće moći sastaviti vladu, jer nijedan drugi s njom neće kaniti koalirati. A manjinska vlada opet ima problem da neće bogzna kako dugo držati. Da­kle je lako zamišljivo da po izbo­ri i po neuspili pokušaji sas­tavljanja vlade opet ide u iz­bore, da bi se ipak našla ikakova većina. Talijani su nam to jur pokazali. Za Austriju bi to bilo nešto novo. 

Evo, imamo novu saveznu vladu u Austriji. Ni­ma nikakovoga protesta s nijedne strane. Sve političke stranke su — po ultimativnom šoku sloma prijašnje vlade —  pristale na predlog saveznoga predsjednika (na temelju Austrijskoga ustava, staroga 100 ljet autora Hansa Kelsena). Sada pet ministric, šest ministrov i jedna kancelarka kao takozvano vijeće mudracev odnosno stručnjakov vla­da Austrijom. Barem do sa­ziva nove savezne vlade po iz­bori najvjerojatnije u septem­b­ru ovoga ljeta. Na ovo su za­­pr­a­vo svi pristali, jer im se još uvijek „tresu koljena“ zbog nj­eve većinske odluke, da tri­ba pasti vlada. To smo do sa­da bili naučni zapravo samo iz Italije, ka svoje vlade minja kao umazane gaćice: svenek onda ako su jur preveć umazane ili da jur preveć smrdu.

Politički signali stoju na zaoštravanje situacije u Austriji a tim posredno i u susjedni zemlja. Ne more Austrija tako djelati kao da joj ništ ne ide sputa susjedna Madjarska, Slovačka, Češka a naravno i toliko puti u politički govori naglašeno „do­bro prijateljstvo s Hrvatskom, ka je zapravo isto susjed Austrije“. Politički slom u Austri­ji, navodni skandal u vezi sa Stracheom i Gudenusom se, naravno, odražava i na susje­de iz gledišća Austrije. Mno­gi ćedu znamda misliti pri se­bi „Ča je to za skandal ča su sada otkrili na Ibizi? Tako nešto isto ili slično imali smo i imamo i mi, redovito.“ Bilo je toga i prije, naravno i u Au­striji. Ali smo se odučili toga i zaboravili te prljave, umazane makinacije i politi­čke spletke, uhodanja i špiju­na­že na najnižoj i najvišoj razini. Ali nije to već ljudski, čl­o­vičji nego politički prob­lem. Ljudi kanu dojti do (politi­čke, gospodarske, crikvene itd.) moći i pri tom im je za­pravo svejedno, kako do ta­mo dojti, samo da se dojde. A kad su pak stigli na vrh pi­ramide onda svaki i svaka ka­ni naravno „samo najbolje“ — ali po sebi razumljivo po svojoj glavi i svojom fasonu.

Cijela Austrija je potresena, uzbunjena ali i teško pogodjena. Jedni od to­ga ča su rekli Strache i Gudenus u tajno i prikrito snim­ljenom intervju-u pred dvimi ljeti na odmoru u Ibizi. Dru­gi su pogodjeni dodatno zbog toga, da se tajno snima i s tim ide u javnost i da se pak i ugledni mediji najdu, ki to i širu. Treti su uz sve ovo i potučeni do dna, jer su ovo u­hodarske (Spitzel-) metode, k­­akove smo poznavali npr. iz nacističkih isto kao i komuni­stičkih političkih sistemov. A četvrti su ponovo teško raz­o­čarani da je opet jednoč pro­šla jedna austrijska savezna vlada, ka je obećala i ništ, ali stvarno ništ nije držala u pogledu na narodne grupe.

Ov večer u Kulturnoj za­drugi u Velikom Bo­ri­š­tofu je bio jedan od tih rijetkih dogadjajev, ki u kona­čnici ispade puno uspješnije nego se je moglo očekivati. »Oliver Dragojević Tribute« (iskazati počast Oliveru Dr­a­gojeviću) je bio vrlo hrabar pothvat znajuć da je zapravo nemogu­će postignuti kopiju toga velikana hrvatske estrade, toga hrvatskoga a ujedno i medjunarodnoga barda, ja­čkara, pjevača — ki je vladao brojnimi muzičkimi stili i ki je jur davno postao poseban brend, prava legenda jur du­go pred njegovom smrću ne samo u domaćoj Dalmaciji, nego širom, Hrvatske, ali i u susjedni zemlja i država i ki je osvojio i najpoznatije kon­certne dvorane u New Yorku i Parizu — a da ne govorimo o Beču. A u ov red najpo­z­­na­tijih „hramov muzike“ more­mo mirno i puni ponosa, gi­z­dosti ubrajati i za naše prilike predivnu dvoranu u Kugi u Velikom Borištofu. Ovde je Oliver Dragojević mnoga lje­ta svaki maj (do zadnjega u 2017. ljetu) nastupio oduševio, svoju, kako je (i ovde na­glasio) najbolju publiku na svitu. Ovde je bio takorekuć med svojimi gradišćanskimi Hrvati, ki su ga ne samo ljubili, nego i obožavali, a malo koga je ki ne bi poznao i znao i riči barem nekoliko njegovih hitov. A njeg­o­vi koncerti u Kugi u „Oliverovom misecu maju“ su postali neka vrsta shodišća ovomu radosne i tu­žne suze to­če­ćemu „svecu“ hrvatske zabavne muzike.