Pala je savezna vlada, sa­da Austrija ima provizornu vladu stručnjakov. Dvanaesteročlana vlada (sa 6 žen ino 6 muži) neka sada pelja državu do idućih izbo­rov za Savezno vijeće. Najvje­rojatnije 29. septembra o. lj. Kako dugo će onda durati do sastavljanja nove vlade se ne more prorokovati. Moguće je još i da najjača stranka neće moći sastaviti vladu, jer nijedan drugi s njom neće kaniti koalirati. A manjinska vlada opet ima problem da neće bogzna kako dugo držati. Da­kle je lako zamišljivo da po izbo­ri i po neuspili pokušaji sas­tavljanja vlade opet ide u iz­bore, da bi se ipak našla ikakova većina. Talijani su nam to jur pokazali. Za Austriju bi to bilo nešto novo. 

Evo, imamo novu saveznu vladu u Austriji. Ni­ma nikakovoga protesta s nijedne strane. Sve političke stranke su — po ultimativnom šoku sloma prijašnje vlade —  pristale na predlog saveznoga predsjednika (na temelju Austrijskoga ustava, staroga 100 ljet autora Hansa Kelsena). Sada pet ministric, šest ministrov i jedna kancelarka kao takozvano vijeće mudracev odnosno stručnjakov vla­da Austrijom. Barem do sa­ziva nove savezne vlade po iz­bori najvjerojatnije u septem­b­ru ovoga ljeta. Na ovo su za­­pr­a­vo svi pristali, jer im se još uvijek „tresu koljena“ zbog nj­eve većinske odluke, da tri­ba pasti vlada. To smo do sa­da bili naučni zapravo samo iz Italije, ka svoje vlade minja kao umazane gaćice: svenek onda ako su jur preveć umazane ili da jur preveć smrdu.

Politički signali stoju na zaoštravanje situacije u Austriji a tim posredno i u susjedni zemlja. Ne more Austrija tako djelati kao da joj ništ ne ide sputa susjedna Madjarska, Slovačka, Češka a naravno i toliko puti u politički govori naglašeno „do­bro prijateljstvo s Hrvatskom, ka je zapravo isto susjed Austrije“. Politički slom u Austri­ji, navodni skandal u vezi sa Stracheom i Gudenusom se, naravno, odražava i na susje­de iz gledišća Austrije. Mno­gi ćedu znamda misliti pri se­bi „Ča je to za skandal ča su sada otkrili na Ibizi? Tako nešto isto ili slično imali smo i imamo i mi, redovito.“ Bilo je toga i prije, naravno i u Au­striji. Ali smo se odučili toga i zaboravili te prljave, umazane makinacije i politi­čke spletke, uhodanja i špiju­na­že na najnižoj i najvišoj razini. Ali nije to već ljudski, čl­o­vičji nego politički prob­lem. Ljudi kanu dojti do (politi­čke, gospodarske, crikvene itd.) moći i pri tom im je za­pravo svejedno, kako do ta­mo dojti, samo da se dojde. A kad su pak stigli na vrh pi­ramide onda svaki i svaka ka­ni naravno „samo najbolje“ — ali po sebi razumljivo po svojoj glavi i svojom fasonu.

Cijela Austrija je potresena, uzbunjena ali i teško pogodjena. Jedni od to­ga ča su rekli Strache i Gudenus u tajno i prikrito snim­ljenom intervju-u pred dvimi ljeti na odmoru u Ibizi. Dru­gi su pogodjeni dodatno zbog toga, da se tajno snima i s tim ide u javnost i da se pak i ugledni mediji najdu, ki to i širu. Treti su uz sve ovo i potučeni do dna, jer su ovo u­hodarske (Spitzel-) metode, k­­akove smo poznavali npr. iz nacističkih isto kao i komuni­stičkih političkih sistemov. A četvrti su ponovo teško raz­o­čarani da je opet jednoč pro­šla jedna austrijska savezna vlada, ka je obećala i ništ, ali stvarno ništ nije držala u pogledu na narodne grupe.

Ov večer u Kulturnoj za­drugi u Velikom Bo­ri­š­tofu je bio jedan od tih rijetkih dogadjajev, ki u kona­čnici ispade puno uspješnije nego se je moglo očekivati. »Oliver Dragojević Tribute« (iskazati počast Oliveru Dr­a­gojeviću) je bio vrlo hrabar pothvat znajuć da je zapravo nemogu­će postignuti kopiju toga velikana hrvatske estrade, toga hrvatskoga a ujedno i medjunarodnoga barda, ja­čkara, pjevača — ki je vladao brojnimi muzičkimi stili i ki je jur davno postao poseban brend, prava legenda jur du­go pred njegovom smrću ne samo u domaćoj Dalmaciji, nego širom, Hrvatske, ali i u susjedni zemlja i država i ki je osvojio i najpoznatije kon­certne dvorane u New Yorku i Parizu — a da ne govorimo o Beču. A u ov red najpo­z­­na­tijih „hramov muzike“ more­mo mirno i puni ponosa, gi­z­dosti ubrajati i za naše prilike predivnu dvoranu u Kugi u Velikom Borištofu. Ovde je Oliver Dragojević mnoga lje­ta svaki maj (do zadnjega u 2017. ljetu) nastupio oduševio, svoju, kako je (i ovde na­glasio) najbolju publiku na svitu. Ovde je bio takorekuć med svojimi gradišćanskimi Hrvati, ki su ga ne samo ljubili, nego i obožavali, a malo koga je ki ne bi poznao i znao i riči barem nekoliko njegovih hitov. A njeg­o­vi koncerti u Kugi u „Oliverovom misecu maju“ su postali neka vrsta shodišća ovomu radosne i tu­žne suze to­če­ćemu „svecu“ hrvatske zabavne muzike.

ORF-studio Gradišće je jur 5. aprila u Že­ljeznu svečevao 30 ljet hrvatske televizijske emisije Dobar dan Hrvati. Paralelno ovoj emisiji za gradiš­ća­nske Hrvate na njevom je­ziku je nastala i televizijska emisija Dober dan Koroška za koruške a kašnje pak i šta­jerske Slovence. Dokle su se ovi TV-programi emitirali na regionalnom valu Orf-a i u Gradišću i u Koruškoj, u os­taloj Austriji se je u isti čas, nedilju (13.30) mogla gledati TV-emisija Heimat fremde Heimat, na nimškom jeziku ili s podtitulami i se je tada bavila i autohtonimi i alohtonimi manjinami, dakle s pri­znatimi narodnimi grupami u Austriji isto kao i s novodoseljenimi manjinci, stranci ili vjerskimi i drugimi ma­njin­skimi zajednicami. Helmut Kletzander, ki je tada bio o­d­govoran za sve tri ove ma­njin­ske emisije je u Tediju Podgorskyju našao odličnoga i razumnoga partnera, tako da se je ova za tadašnje čase epohalna ideja televizijskih emisijov na jeziki narodnih manjin u Austriji mogla i o­stvariti. Nikako se ne smi za­boraviti Ivan Župa, ki je ta­da imao svoj ured na 6. katu Orf-zgrade, ča je tada bila krilatica da je negdo sidio na vrhu peljačtva Orf-a u Beču, kade su pale i dalekosežne društvene, sadržajne i politi­čke odluke u pogledu na Orf a takaj i za narodne grupe.

Gdo jur more očekivati pohvalu ili barem pozitivnu kritiku? A dobar je savjet svakomu i svakoj, da nije dobro nešto planirati a pak i učiniti zato, da bi se do­stala pohvala. No, ako ipak ovde i onde vjetar koč dopu­e neku pohvalu ili prizn­a­nje, to ipak more goditi. Ta­ko je, naravno, i s HRVATSKIMI NOVINAMI, i sa svimi ki su odgovorni za ov naš tajednik, ki nosu brigu o redovitom izlaženju, ki vani „na frontu“ ali i u pozadini, takorekuć u „etapi“ stoju za ovimi našimi novinami, ke ljetos jur 110. ljeto izlazu (s kratkim prekidom za vrime Drugoga svit­skoga boja) i ke su se nekoliko puti i minjale svoje ime (o tom početo s ovim brojem HRVATSKIH NOVIN u seriji piše Nikola Benčić i o puno čemu drugomu zanimljivomu u ve­zi ovim našim tajednikom). 

Teški požar, oganj u francuskom nacionalnom svetišću Notre Dame (Naša Gospa) je pokazao, da je namjesto vjere u mnogi slu­čaji stupio kulturni nalog, ku­l­turna zadaća. Crikve su po­stale hrami kulture ali manje vjere i turisti dojdu pogledati ove crikvene i arhitektonske znamenitosti iz kulturolo­ških uzrokov, a sve manje ih je ki se idu pomoliti u ove „hiže Božje“. Pravoda se i stavlja pi­tanje, su ove toliko lipe, ve­ličanstvene zgrade uzidali za­to da bi se ljudi mogli pomo­liti u nji, ili je ovo bila často­hlepnost vladarov i arhitektov, rukotvorcev i likovnih umjetnikov — gdo je bolji?

Ako — s punim pravom i najsrdačnije — čestitamo ORF-u a unutar nje­ga Manjinskoj redakciji a to­č­nije Hrvatskoj redakciji ud­o­maćenoj u stu­diju u Željeznu, onda zapravo čestitamo i s­a­mi sebi. Čestitamo i svim tim, ki su još u 1960-i i 1970-i ljeti vjerovali u uspje­šno dr­u­štveno zalaganje i po­litičku borbu za najprvo radij­ske a kašnje pak i televizijske emisije na hrvatskom jeziku. Naša tadašnja društva su bi­la Hkd, Hak, Hgkd a narav­no i Komitet za prava Gra­diš­ćanskih Hrvatov — tada smo u Hrvatski novina gradišćanski Hrvati pisali još s velikim G (dokle skoro svi ostali s malim g, jer smo kanili pokazati na to da slišu skupa, da su cjelina Hrvati i Hrvatice na austrijskoj, če­škoj, madjarskoj i slovačkoj strani granice; sada kad mn­o­gimi pišu s velikim G i kanu pokazati na posebnu narodnost, morebit još i na poseban hrvatski narod ki s hrvatskim ima malo ili nikakove veze, smo opet prešli na malo g, jer jesmo dio hrvatskoga kor­pusa i naš jezik je hrvatski, ča nikako ne znači da moramo biti hrvatski državljani ili da bi morali podupirati ili trpiti od politike u RH, i neovisno od toga ima li negdo znamda vikendicu na morju ili ne.

Ako gledamo okolo naokolo Austrije, bilo da je to u istočni susjedni zem­lja, južni, zapadni a da ne go­vorimo o sjeverni susjedi: svagdir se financiranje djelovanja nacionalnih manjin ili­ti narodnih grup kako ih slu­ž­beno nazivaju u Austriji. Ta­ko mala svota kako godišnje stoji na raspolaganje narodnim grupam u Austriji ne sto­ji u nikakovom odnosu tomu ča stoji na raspolaganje Hrvatom u Madjarskoj ili u Slova­čkoj, Srbom i Talijanom u Hr­vatskoj, Nimcem i Staroaustrijancem u Italiji, Retoroma­nom u Švicarskoj, Nimcem u Danskoj, Dancem i Łuži­čkim Sorbom u Ni­mškoj, još i Nimcem u Rusiji itd. itd.