Poznate anegdotu, ka n­a­vodno temelji na is­ti­ni­tom dogadjaju u nekada poznatom bečkom Cafe Ce­n­tral, kada su sidili dva po­znati bečki boemi-književniki za stolom — kad je ulazio kazališni kritičar po svojoj vo­lji, koga su ovi dva držali za umišljenoga skažljivca i pote­puha. Ov je imao nasadjeno jahaški šljem, nosio je jaha­čke pričes (Breeches) hlače i jahačke čižme do koljen a u ru­ki jahački bič i je tim svojim neobičnim nastupom povukao paž­nju mnogih gostov u kavani. Na to veli jedna od zgora spomenutih dvih boemov drugomu: „Čuj, i ja ni­mam konja, ali tako ča od nikakovoga konja ka­ko on ni­ma…!?“

Povjesničarom, vjerojatno i hrvatskim jeziko­slovcem kao i znanstve­nikom ki su se bavili i se da­nas bavu vjerom u Gr­adišću, pred svim i lutorkom, vjerojatno je bio poznat protes­ta­nt­ski, lutorski pastor Grgur Py­thiraeus Mekinić kao i mjes­to njegovoga djelovanja Sveti Križ u tadašnoj zapadnoj U­garskoj. Nam je naziv za ovo selo bolje poznat kao Kere­s­tur po ugarskom (Német) Kereszturu. Sridnjogradiš­ćan­skim Hrvatom je ovo vrlo bo­gato selo — u prispodobi s okolišnimi hrvatskimi seli — poznato pred svim i zato jer imaju onde dobra i čuvana vi­na i istaknute vinare, jer je onde zadnja postaja željezni­čke veze med Bečom i sridnjim Gradišćem (ka pelja prik Šoprona) a otkad je od 1989. opet otvorena granica se iz sjevernoga Gradišća, iz Po­ljancev prik Šoprona, Koljn­o­fa i Kerestura brže dojde u sridnjogradišćanski Filež i Mjenovo.