Sve već se dobije dojam da ljudi zgubljaju (mjeru od oka) i da na jednu stranu odbijaju sve autoritete i negiraju mjere — a na dru­gu stranu i bižu za onimi, ki bi tribali odlučiti i želju sve, još i najmanje stvari točno regulirati. Dobro, čas antiautori­tarnoga odgoja bez ikakove mjere imamo jur skora za na­mi ali tim već i se opa­ža, da se dica, mladi ne držu zapra­vo nikakovoga reda. A ako pak ide za svoje, onda, naravno, sva­ki očekuje odredjen red.

Odredjeni krugi, ki su na mediji zainteresirani su jur željno čekali novu, privatnu TV-emisiju na hrvat­skom jeziku Mi Hrvati. Ra­di se zapravo (zasada još do­kle ne bude uključena i Ma­djarska) o dvotajednoj emisi­ji, ka se pravoda ponavlja a putem interneta se more gledati polag želje i zanimanju svaki čas. Ovo je prvi put da se je ovakov projekt ugodao i mogao ostvariti a se ima za­hvaliti u prvom redu uporno­s­ti i angažmanu Martina Iva­n­čića, ki je upućen u kanale i kako dojti do sredstav iz Europske unije i ki je i u Gradiš­ću u najviši mjerodavni poli­tički krugi tako dobro umri­žen, da je mogao nauditi ovu veliku ribu u EU-jezeru.

Znali smo zapravo — jed­ni točnije, drugi s uv­je­renjem, da uvijek ima ufanja — da je Oliver pregazio prag svojega aktivnoga i nevjerojatno uspješnoga živo­ta kao pjevač i interpretator nekih od najboljih hrvatskih jačak ikada. Ča je bilo, ča je i ča će biti nadalje posebnoga na tom človiku, ki je pred 71 ljetom rodjen u premiloj, prelipoj od Boga danoj Ve­loj Luki na jednom od najlip­ših otokov na hrvatskom Jadranu, na Ko­rčuli?

Iako smo jur dugo prik polovice kalendarskoga ljeta ipak smo sada usred ljetnih praznikov ča subjektivno znači da smo u polovici ljeta. Ovo je za mnoge od nas i pri­lika da razmišljamo, smo li sve obavili ča smo predvi­dja­li u prvoj polovici ljeta, ča smo kanili upraviti još pred ljetom, pred odmorom. Još nam se čini da imamo du­gu drugu polovicu ljeta pred na­mi. Ali nije tako, da po o­d­moru ljeto jur divovskimi ko­raki ide prema kraju i da dojdemo u postodmorni stres — kao pandan predmorskomu stresu, jer smo još kanili ovo i ono urediti, nabaviti i obavezno realizirati. A najednoč je ljeto ovde a sa časom od­mora i praznikov najednoč sve nekako stane, već ne ide da­lje kako smo mislili da bi još morali, da bi još friško sve upravili ča smo predvidjali.

Vrlo je zanimljivo gdo u momentu dava krivicu daje problem migracije, imigrantov (useljenikov) i emigrantov (iseljenikov) kao i biguncev i izbiglic. Na jednu stranu se medijam dava krivica, da nedostojno napuhuju temu „migranti“ i tim stvara­ju i radjaju strah med ljudi ši­rom Europe. Mediji argumen­tiraju tim, da stalno izvješća­vaju o tom ča političari zapr­a­vo svih političkih svitonazo­rov neprestano glasu i širu, naime da je „migracija“ nara­sla u najveći problem Euro­pe ali pred svim i Europske uni­je. Uprav u ovu diskusiju „ki je koga rodio“ se je koncem prošloga tajedna javio zemalj­ski poglavar Gradišća Hans Niessl (SP) šef črljeno-plave vlade u Zemlji. Predbaciva vladajućoj črno-plavoj koaliciji da čini premalo da bi pre­pričili „migraciju“, to je selje­nje ljudi pretežno iz siroma­ških azijskih i afričkih zemalj. Vrlo jasno je Niessl kri­tizi­rao, da Europska unija sa­mo ma­lo odosno ništ ne čini, da bi čuvala vanjsku granicu EU, dakle schengensku granicu u­nutar Europe. Pri tom je glas­no pokazao na to, da je Gra­diš­će u prošlosti pokazalo i dokazalo, kako se more čuva­ti vanjska granica EU, naime pred pristupom Madjarske i Slovenije kao i Slovačke Europskoj uniji: pojačnom carinom i saveznom vojskom uz granicu. 

Barem isto toliko kao i hrvatska reprezentacija pri ovom Svitskom prvenstvu u nogometu — ako ne i već — predsjednica Repub­li­ke Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je osvojila simpatije daleko najvećega broja stotine milijuni gledateljev i na­vijačev nogometa širom svi­ta. Jedno je da je hrvatska pred­sjednica vrlo atraktivna, razgo­vorna i većjezična ličnost, ka se je dobro snašla pred svim i u od muži dominiranom poli­tičkom vrhu Europe ods. svi­ta: američki Donald Trump, ruski Vladimir Putin, francu­ski Emmanuel Macron… A ovi su bili glavni igrači izvan igrališća. Med njimi se je od­lično snašla Kolinda Grabar-Kitarović u nje kockastom hrvatskom dresu i atraktivnim stasom i uvijek nasmijanim licem. Morebit je to i tipični ženski pristup športu a posebno i nogometu, naime da je važno da se dobro igra i se gledatelji zabavljaju, a je manje važno gdo dobene, po­bjedjuje. Morebit je i E. Ma­cron sklon takovomu pristupu špor­ta, iako se je na kraju ja­s­no opazilo, da koliko je važ­no za njega, da su ipak Fran­cuzi postali svitski prvaki.

Gdo još nije vidio mjuzikl u Mjenovu u izvedbi Mlade inicijative Mje­no­­vo ima još priliku petak, 13. julija (20.30) pod vedrim nebom u farskom vrtu u Mje­novu. Zapravo smo o minuli produkcija glumačkoga i mu­zičkoga kolektiva uvijek pisali u superlativu. Dakle je teško stupnjevanje, jer smo se jur koristili svih onih pri­dje­vov (Eigenschaftswörter) s prefi­ksom (Vorsilbe) „naj-“. Ali sve­nek i nanovič je oči­gledno moguće najti nove ili dodatne riči da se more izraziti odu­ševljenje, uživanje a ne na zadnje i zahvalnost za nešto ča nije svakidanje niti svako­ljetno, nego, nažalost, se dogadja samo svako drugo lje­to, zavaljujući i J. Zvonariću.

Svenek se govori i piše o ujedinjenoj Europi, o zajednički odluka i da svi moraju skupa držati, ako kanu da Europska unija — a tim i Europa kao takova — i ostaje i nadalje bude aktivna i uspješna. Zapravo svi to ka­nu i tako i velu i pišu. Ali je tako, da mnogi od europskih političkih čelnikov svaki na svoj način drugačije agitiraju i agiraju. Najbolji primjer za­to je direktni susjed Austrije Viktor Orbán u Madjarskoj i Andrej Babiš u Češkoj a po­sredni susjed i predsjednik političke stranke Prawo u Po­lj­skoj Jarosław Kaczyń­ski. Tim se je jur pred dužim vrimenom pridružio i Horst Seehofer, šef nimške Kršćansko socijalne unije (Csu) i nim­ški savezni ministar unutrašnjih poslov, gradjevinstvo i do­movine. Svi oni se su­prot­st­a­vljaju migrantskoj o­d­nos­no useljeničkoj politiki nim­ške kancelarke Angele Merkel. Njim se je sada još i ja­ko gla­­sno i agresivno pridružio ta­li­j­anski ministar unutraš­njih poslov Matteo Salvini.

Se je nešto preminilo od 1989. ljeta, dakle do 1. »Hrvatskoga festivala« u Devinskom Novom Selu u Sl­ovačkoj do dana današnjega, dakle do 30. po redu ovo­ga »Festivala hrvatske kulture«? U Hrvatski novina smo pratili zapravo svaki festival od tada a bilo po mogućnosti i nazoči na svakom od ovih festivalov i opširno i temeljito izvješćavali o nji. Činjenica je da je ov festival na livoj ubro­vi rijeke Morave, prik puta dolnjoaustrijskoga, moravsko­poljskoga Schlosshofa po­stao institucija ne samo za Hrvate s liva Dunaja u Slovačkoj, nego i za one na desnoj strani Dunaja, južno Požuna, ki sami sebe jasno smatraju gra­dišćanskimi Hrvati (kad su do 1947. bili dio Madjarske a tim do 1921. ljeta skupa s onimi u nekadašnjoj pokrajini Burgenland — a za sve skupa je Mate Meršić Miloradić ta­da izmislio pojam Gradišće a tim i gradišćanski Hrvati).

Početke Festivala hrvat­ske kulture u Slovačkoj triba zapravo iskati u  1987. ljetu. Tada je krajem miseca junija bio hakovski Dan ml­adine u Mjenovu a Martin Prikosović je bio po­zvao tadašnjega načelnika Devinskoga Novoga Sela, Já­na Cvečka, u Mjenovo. On­de se je pak bio upoznao i s fileškimi Granič­ari i ih je po­zvao jur kratko potom na gos­tovanje u Devin­sko Novo Se­lo. Po gostovanju Graničarov onde pisao je Jakov Berlaković 11. septembra u Hrvatski novina pod naslovom „Braći na pohodu“: „Iako smo si braća po rodu, blizi po jeziku i su­sjedi u geografskom p­o­gledu, rijetkokrat imamo pri­liku da pohodimo naše Hr­vate u Čehoslovačkoj“.