Kad je austrijski ministar financijov u petak, 20. marca objavio da je „ce­dulje s financijskim izvješćajem srijedu pred tim raščihnuo, se već komu u manjinski organizacija u Austriji ohladi­la krv u žila. Gdo bi u ovi d­a­ni opće krize, skoro potpuno­ga zaustavljenja civilnoga života (ne samo u Austriji, ne­go zapravo širom svita), total­noga gospodarskoga šoka i općega straha od zaraze infekcije s koronavirusom usudio javno pitati, ča to znači za narodne grupe u Austriji? Zahvaljujući ovoj aktualno tirkizno-zelenoj vladi i anga­žiranih političkih zastupnikov s obadvih političkih i svi­tonazornih logorov su narod­ne grupe uspile da budu jed­na, iako samo zbočna točka u predvidjenom državnom, budžetu. Naime da bi se podigle, to znači (znatno?) po­višile subvencije i da bi zna­m­da još i nešto iz viška od pro­šloga ljeta ostalo npr. za Hrvatske novine, da bi mogle zaposliti koga toga ili ku tu i — idealno bi bilo da bi govorili u množini — pripeljati bu­dućemu uredjivanju HN.

Zbog razantnoga širenja koronavirusa u Austriji, austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen, u ovom času vjerojatno najviši politički autoritet u zemlji, obratio se je u petak navečer na javnoj televiziji Orf austrijskim gradjanom, pozvav­ši ih na zajedničtvo. „Sada moramo svi zajedno kroz ovu situaciju“, rekao je Vd Bellen i pozvao Austrijance da „uz­mu ozbiljno“ preporuke austrijske Vlade i stručnjakov, jer se radi o „ozbiljnoj situaciji“.

Kako se je okrenula situ­acija u sridnjoj Europi! Mnogi pred svim i u za­padnoj Europi, uključivši i Austriju su bili, blago rečeno, uzbudjeni kad su na južnoj granici Madjarske sa Srbijom i Madjari i Srbi počeli dizati žilet žice, ograde od oštre vla­ke, da izbiglice iliti migranti ne bi mogli ući u ovu zemlju, članicu Europske unije. Ova im se je nagražala sankcijami, joj prijetila da će ju isklju­čiti iz Narodnjačke obitelji unutar EU, da ćedu joj skratiti financijske dotacije itd.

Došla je domom prošli četvrtak, 27. februara i mi nazvistila, da su police u velikom Sparu u bečkoj Servitengasse djelom prazne. Bio sam u velikoj modernoj apoteki na Bauernfeldplatzu u 9. bečkom kotaru prik pu­ta Lycée Français de Vienne, velike javnopravne privatne francuske šk­ole i sam bio svi­dok kako apotekar sām nači­nja tekućinu za dezinfekciju. Pak mi je rekao, da ako imam žganoga doma, najbolje raki­ju, ali ide i šljiva ili hruška ili marelica, onda neka si tim o­pe­rem ruke — jer u skladišću već nima nikakovih sredstav za dezinfekciju. Sve rasproda­no.

U Hrvatskom centru u Be­ču su imali premijeru s novom ljestvicom programa Centar.Kviz: Znaš (li) (gradišćansko)hrvatski? Ovo je bio „Pub-kviz“, dakle kviz uz sudjelovanje publike s jezičnom tematikom. Povod je bio »Me­djunarodni dan mat­e­rinskoga jezika« 21. febru­a­ra. Ov dan obilježava se svako ljeto na ov datum od 2000. lj­eta, s ciljem unapredjivanja, učenja i razvitka materinskoga jezika, tr njegovanja, gaje­nje jezične i kulturne različitosti i većjezičnosti.

Koliko puti smo se jur o tom mokirali i se špota­li pred svim i govoračem i spikericam i Orf-u, ako hr­vatska imene sprogovaraju po nimšku dakle „germanski“. Koliko puti nam se — naravno samo onim ke to i zaista boli — vlasi nastavljaju, ako nositelji hrvatskih prez-, da­kle obiteljskih imen ova svo­ja imena sprogovaraju po nim­šku, dakle s u sredini imena ne sprogovaraju kao š a kraj­no ts ne kao ć ili barem č (npr. Resetarits ili Stipsits — a ne kako bi bilo pravilno Rešetarić ili Stipšić i druge). Ali to, naravno, valja i za hrvatska prezimena Berlakovich i Hergovich, i druge) u ki se to krajno ch sprogovara po nimšku, a ne npr. po engle­sku, ili znamda još i, kako bi bilo pravilno, po hrvatski da­kle s fonemom, glasom č.

Ovom temom smo se na ovom mjestu bavili jur pred trimi tajedni. Po­vod je bio da je nova savezna vlada na čelu s kancelarom Sebastianom Kurzom od Tir­kiznih i Wernerom Kogle­rom od Zelenih odlučila da narod­ne gupe sada padaju u kombinirani resor integracije i že­ne. Narodne grupe — Čehi, Hr­vati, Madjari, Romi, Slova­ki i Slovenci dakle sada spa­daju u kompetencije Övp-ministrice Susanne Raab. Ne samo da je to jako presenetilo na­rodne grupe, nego je i pro­uz­rokovalo veliko čudje­nje. Je li se je to samo tako „stalo“, jer već nigdir nije bi­lo mjesta za narodne grupe, ili neka to bu­de politička po­ruka, da integracija narodnih grup još nije završena ili da je to s pogledom na ženski pokret znak za to, da isto ka­ko kod žen tako i kod narod­nih grup triba te­žiti za ravno­pravnošću i di­že­nje „kvote“?

Ako pretpostavljamo da barem negdo od naših št­iteljic i štiteljev redovito ili barem ponekad šte i austrijski dnevnik Die Presse, onda im je u rubriki „komen­tar gosti“ moglo pasti u oči da su onde i narodne grupe bile zastupane zadnji dani i taje­d­ni i da su bile tema u različni komentari. Tako je jur krajem lanjskoga ljeta Peter Lin­zer pisao o potrebi pobolj­ša­nja situacije pred svim i kod gradišćanskih Hrvatov s posebnim gledišćem i na Beč. Koruški Slovenac Janko Ferk je na temelju bilježenja narod­nih grup u koalicijskom dogovoru nove austrijske vlade pisao da narodne grupe tribaju posebna prava a pritom ci­tirao Kreiskoga s „Bevorrechtung“.

Gradišće se vraća u stara vrimena — moglo bi se zaključiti po najnoviji iz­bori za Zemaljski sabor. Petnaest ljet po Hansu Niesslu i 33 ljeta po Theodoru Keryju ki je potom kada je 1987. izgubio apsolutnu većinu od­stupio s političke pozornice, Socijaldemokrati u Gradišću sada imaju opet većinu ne sa­mo po glasi nego i po manda­ti u Saboru, naime 19 prema 17 svih ostalih skupa. To zna­či, da Spö po prvi put more sām vladati. Zemaljski pogla­var Hans Peter Doskozil, ki je la­ni stupio na mjesto Hansa Niessla, dakle ne triba već ko­alicijskoga partnera. To zna­či da su Slobodari ispali, Na­rodnjaki nisu uspili u Vladu a ni za Zelene onde nije mjesta.

Nova savezna vlada je o­čigledno odlučila, da narodne grupe ubuduće padaju i resor „integracije“. To su mogli predložiti a pak nažalost i odlučiti očigledno samo oni i one, ki i ke nimaju poj­ma o autohtoni, staro­sje­dila­čki narodni grupa u Austriji i ki su pripadniki ovih šest na­rodnih grup — Hrvati, Slo­venci, Čehi, Slovaki, Ma­djari i Romi. Ovo nas direktno pelja i do srži problemati­ke, do centralnoga neriješe­noga pitanja: u minulih 450 ljet nam se nije ugodalo da si kod većinskoga naroda — a u povijesti se je ta narod nekoli­ko puti minjao — stečemo, priznanje i saznanje, da smo svakako ravnopravni a u glav­nom puno duglje na ovom pr­­­ostoru nego mnogi drugi i da smo: državnotvorni! To triba za ušeta zapisati svim onim, ki nam sada kanu prepisati da bi se tribali integri­ra­ti. A tim ionako uglavnom mislu: asimilirati!