Sada jur znamo već, iako zapravo još ništ ne zna­mo. Niti je hrvatskih niti drugih priredab i ih u dojdućih tajedni i miseci neće biti. Tim neće biti ni kazališnih predstav u Velikom Borištofu ni u Pinkovcu ni u No­voj Gori. Novoseoci su jur pred Vazmi morali otpovidati svoje kazališne predstave. Kuga je morala zabušiti isto kako i Hrvatski centar. Barem smo još mogli uživati u zadnjem odličnom i upečatljivom „Džez & vino“ u Kugi, iako su se onda jur neki jako bojali osobnih kontaktov. Mi drugi u to još nismo toliko vjerova­li, bolje rečeno: nismo si još mo­gli predstaviti kakova la­vina će dojti prik nas.

Kako sada i u budućnosti dalje? To se u ovi dani i tajedni mnogo gdo pita ali nima pravi odgovor. A gdo bi jur mogao prorokovati bu­dućnost? Ova koronakriza nam je pokazala, da cijelo ja­to znanstvenikov i statističarov dan za danom računa na mogućoj krivulji (Kurve) ka­ko će se razviti broj zaraženih, obetežanih, onih ki tribaju intenzivnu njegu — a na­žalost i broj umrlih. Uglav­nom na temelju toga su političari ocijenili ča triba činiti, kakove mjere triba poduze­ti, ča ka­da kako odrediti, da ovi zgo­ra imenovani broji ne bi eksplodirali, kako su npr. u Italiji, Španjolskoj a sada i stra­šno u američkom New Yorku ili u Ontariju, Kanadi.

Sigurno vam je u oči palo da nas Orf — a on ima od vrha Austrijske savez­ne vlade da­ni monopol za izvješćavanje o svemu tomu ča velu člani vlade a uza nje i k­a­ko priznati tako i novopečeni stručnjaki u ovoj koronakrizi, pandemiji — informira odlično o Austriji, a naravno i Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, dijelom i o Nimškoj a sada i o Velikoj Britaniji i Ameriki. Ali ova pandemija, ka će nas još dugo daviti i mučiti, se d­o­gadja i u neposrednom susje­d­stvu: dakle i u Češkoj, Slova­čkoj i Madjarskoj odakle dohadja desetak tisuće djelačev i podvarateljic, isto kao i iz Ru­munjske. A ne doznajemo niti ča o Sloveniji niti o Hr­vat­skoj. A upravo s ovimi zem­ljami i ljudi smo najuže pove­zani.

Kad je austrijski ministar financijov u petak, 20. marca objavio da je „ce­dulje s financijskim izvješćajem srijedu pred tim raščihnuo, se već komu u manjinski organizacija u Austriji ohladi­la krv u žila. Gdo bi u ovi d­a­ni opće krize, skoro potpuno­ga zaustavljenja civilnoga života (ne samo u Austriji, ne­go zapravo širom svita), total­noga gospodarskoga šoka i općega straha od zaraze infekcije s koronavirusom usudio javno pitati, ča to znači za narodne grupe u Austriji? Zahvaljujući ovoj aktualno tirkizno-zelenoj vladi i anga­žiranih političkih zastupnikov s obadvih političkih i svi­tonazornih logorov su narod­ne grupe uspile da budu jed­na, iako samo zbočna točka u predvidjenom državnom, budžetu. Naime da bi se podigle, to znači (znatno?) po­višile subvencije i da bi zna­m­da još i nešto iz viška od pro­šloga ljeta ostalo npr. za Hrvatske novine, da bi mogle zaposliti koga toga ili ku tu i — idealno bi bilo da bi govorili u množini — pripeljati bu­dućemu uredjivanju HN.

Zbog razantnoga širenja koronavirusa u Austriji, austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen, u ovom času vjerojatno najviši politički autoritet u zemlji, obratio se je u petak navečer na javnoj televiziji Orf austrijskim gradjanom, pozvav­ši ih na zajedničtvo. „Sada moramo svi zajedno kroz ovu situaciju“, rekao je Vd Bellen i pozvao Austrijance da „uz­mu ozbiljno“ preporuke austrijske Vlade i stručnjakov, jer se radi o „ozbiljnoj situaciji“.

Kako se je okrenula situ­acija u sridnjoj Europi! Mnogi pred svim i u za­padnoj Europi, uključivši i Austriju su bili, blago rečeno, uzbudjeni kad su na južnoj granici Madjarske sa Srbijom i Madjari i Srbi počeli dizati žilet žice, ograde od oštre vla­ke, da izbiglice iliti migranti ne bi mogli ući u ovu zemlju, članicu Europske unije. Ova im se je nagražala sankcijami, joj prijetila da će ju isklju­čiti iz Narodnjačke obitelji unutar EU, da ćedu joj skratiti financijske dotacije itd.

Došla je domom prošli četvrtak, 27. februara i mi nazvistila, da su police u velikom Sparu u bečkoj Servitengasse djelom prazne. Bio sam u velikoj modernoj apoteki na Bauernfeldplatzu u 9. bečkom kotaru prik pu­ta Lycée Français de Vienne, velike javnopravne privatne francuske šk­ole i sam bio svi­dok kako apotekar sām nači­nja tekućinu za dezinfekciju. Pak mi je rekao, da ako imam žganoga doma, najbolje raki­ju, ali ide i šljiva ili hruška ili marelica, onda neka si tim o­pe­rem ruke — jer u skladišću već nima nikakovih sredstav za dezinfekciju. Sve rasproda­no.

U Hrvatskom centru u Be­ču su imali premijeru s novom ljestvicom programa Centar.Kviz: Znaš (li) (gradišćansko)hrvatski? Ovo je bio „Pub-kviz“, dakle kviz uz sudjelovanje publike s jezičnom tematikom. Povod je bio »Me­djunarodni dan mat­e­rinskoga jezika« 21. febru­a­ra. Ov dan obilježava se svako ljeto na ov datum od 2000. lj­eta, s ciljem unapredjivanja, učenja i razvitka materinskoga jezika, tr njegovanja, gaje­nje jezične i kulturne različitosti i većjezičnosti.

Koliko puti smo se jur o tom mokirali i se špota­li pred svim i govoračem i spikericam i Orf-u, ako hr­vatska imene sprogovaraju po nimšku dakle „germanski“. Koliko puti nam se — naravno samo onim ke to i zaista boli — vlasi nastavljaju, ako nositelji hrvatskih prez-, da­kle obiteljskih imen ova svo­ja imena sprogovaraju po nim­šku, dakle s u sredini imena ne sprogovaraju kao š a kraj­no ts ne kao ć ili barem č (npr. Resetarits ili Stipsits — a ne kako bi bilo pravilno Rešetarić ili Stipšić i druge). Ali to, naravno, valja i za hrvatska prezimena Berlakovich i Hergovich, i druge) u ki se to krajno ch sprogovara po nimšku, a ne npr. po engle­sku, ili znamda još i, kako bi bilo pravilno, po hrvatski da­kle s fonemom, glasom č.

Ovom temom smo se na ovom mjestu bavili jur pred trimi tajedni. Po­vod je bio da je nova savezna vlada na čelu s kancelarom Sebastianom Kurzom od Tir­kiznih i Wernerom Kogle­rom od Zelenih odlučila da narod­ne gupe sada padaju u kombinirani resor integracije i že­ne. Narodne grupe — Čehi, Hr­vati, Madjari, Romi, Slova­ki i Slovenci dakle sada spa­daju u kompetencije Övp-ministrice Susanne Raab. Ne samo da je to jako presenetilo na­rodne grupe, nego je i pro­uz­rokovalo veliko čudje­nje. Je li se je to samo tako „stalo“, jer već nigdir nije bi­lo mjesta za narodne grupe, ili neka to bu­de politička po­ruka, da integracija narodnih grup još nije završena ili da je to s pogledom na ženski pokret znak za to, da isto ka­ko kod žen tako i kod narod­nih grup triba te­žiti za ravno­pravnošću i di­že­nje „kvote“?