Došla je domom prošli četvrtak, 27. februara i mi nazvistila, da su police u velikom Sparu u bečkoj Servitengasse djelom prazne. Bio sam u velikoj modernoj apoteki na Bauernfeldplatzu u 9. bečkom kotaru prik puta Lycée Français de Vienne, velike javnopravne privatne francuske škole i sam bio svidok kako apotekar sām načinja tekućinu za dezinfekciju. Pak mi je rekao, da ako imam žganoga doma, najbolje rakiju, ali ide i šljiva ili hruška ili marelica, onda neka si tim operem ruke — jer u skladišću već nima nikakovih sredstav za dezinfekciju. Sve rasprodano.
Bio sam nedilju, 1. marca podvečer na hrvatskom shodišću u bečkoj Kalvarienbergkirche, tradicionalno i s križnim putem a potom s mašom. Zakasnio sam u ovu veliku i lipu crikvu u 16. kotaru jer sam imao važan sastanak u rodnom selu u Gradišću. Stigao sam u dobro pohodjenu crikvu kratko pred pretvorbom i po Očenaši kad farnik poziva na „skažite mir jedan drugomu“ da si damo ruku. Svi su ostali mirni i nijedan se nije okrenuo prema meni, a kad sam ja spružio ruku da zaželjim „Mir s tobom“ sam naletio na nimo „Daj mi mira“. Nisam veljek razumio zač ide. Stoprv kad sam se po maši kanio pozdraviti s meni dobro poznatimi ljudi i prijatelji, neki su mi rekli „bolje ne, znaš ’nako, zbog korone“. „Ne znam“ sam im odgovorio. Tom prilikom su mi i rekli da ako bi bio još stariji nego sam ionako jur, farnik mi kod pričešćanja ne bi dao hoštiju u usta. Ne bi tribao, jer mi ju ionako svenek položi u dlan. No hvala Bogu da ne pijemo svi iz kaleža, jer i to da je Crikva zabranila. Kad sam se bio pašćio i brzo ušao u crikvu nisam se ni prekrižio sa svetom vodom, i zato kad nisam našao škropionicu. Po maši, kad smo prošli iz crikve sam pak opazio da se nijedan nije poškropio sa svetom vodom — jer je nije bilo.
U tom trenutku sam stoprv „došao k sebi“. Za volju Božju, nas je sve ulovila panika, sada jur i u crikvi? Kakova histerija, da je Naddijeceza Beč izdala preporuku, poslala pismo duhovnikom, dijakonom i pastoralnim asistentom kako se triba ponašati unutar (a očigledno i izvan) crikve da se ljude ne bi nadobavilo koronavirusom, od čega sa sad ljudstvo znatno već boji nego na primjer od nuklearne katastrofe.
Diboko sam uvjeren, da je ovo paničenje, stvaranje histerije i da ljudi ovim visti i preporukam idu na lepak. I mislim pri sebi da za devet misec (i nadalje) će biti znatno to manje porodov, da ćedu za sedam ljet početi zatvarati škole i da će to biti dibok uriz u piramidi stanovničtva. Ako nas preplavi panika i histerija ka je opsjela Kinese, i sudeći po slika, ke nam inoficijelno stižu iz Wuhana, Kineske, onda me proljiva mrzli pot. Moramo zaista biti tako bez glave i bez pameti?