Ako pretpostavljamo da barem negdo od naših št­iteljic i štiteljev redovito ili barem ponekad šte i austrijski dnevnik Die Presse, onda im je u rubriki „komen­tar gosti“ moglo pasti u oči da su onde i narodne grupe bile zastupane zadnji dani i taje­d­ni i da su bile tema u različni komentari. Tako je jur krajem lanjskoga ljeta Peter Lin­zer pisao o potrebi pobolj­ša­nja situacije pred svim i kod gradišćanskih Hrvatov s posebnim gledišćem i na Beč. Koruški Slovenac Janko Ferk je na temelju bilježenja narod­nih grup u koalicijskom dogovoru nove austrijske vlade pisao da narodne grupe tribaju posebna prava a pritom ci­tirao Kreiskoga s „Bevorrechtung“.

Martin Kolosz, ki piše komentar i u gradišćan­skom crikvenom tajedniku Di­jeceze Željezno Martinus, je oštro kritizirao koruškoslo­venskoga književnika i pravnika Ferka i mu predbacivao uz ostalo da manjine „išćedu prednosti na račun drugih“. Ovu apstruznu teoriju je u dugom komentaru opovrgnuo i odbio Peter Linzer, ki zagovara upeljanje hrvatskoga standardnoga jezika u škola pred svim i u Beču i da triba znatno poboljšati dvojezični školski sustav. Druga­čije vidi negativnu budućnost narodnih grup u Austriji pred svim i gradišćanskih Hrvatov. To je prouzrokovalo mali shit storm — u hrvatskom u prije­vo­du bi to bilo vjetar sranja ili izmeta, neki bi shit vjerojatno preveli i s govnom.

Ali ča su spoznaja i za­klju­čak iz toga. I Linzer i Ferk su morali spoznati, da još i štitelji novin Die Presse (u­glavnom bolje školovani, više obrazovani, intelektualni i već konzervativni sloj stanov­ničtva) očigledno malo ili ništ ne znaju u narodni gru­pa. Ako se znamda još čega spominjaju iz bliže prošlosti, onda to da Republika Austr­i­ja s tim, da je Hrvatom i Slo­vencem da­la odredjen broj dvojezičnih seoskih tablic, „v­elikodušno riješila ma­njin­sku problematiku u Austriji“. Kakov shit — bi rekli oni, ki pasivno sudjeluju u tom shit stormu ili imaju malo već poj­ma o stvarnoj situaciji. A gdo se puti u manjinski pitanji i u vezu s tim neriješe­nom pro­blematikom narodnih grup, mogao bi koristiti sve tri prijevode te engleske riči.

Ali ča pak djelati? Nažalost moramo ustanoviti, da puno naših ljudi puno toga ne zna, u čemu je naša proble­matika. Ili kad je ne zanima ili kad ne čitaju naše novine ili kad izbigavaju diskusije… A kako neka oni (one) onda u javnosti zastupaju interese recimo gradišćanskih Hrvattov ki se boru za jezik, opstanak kulture i potribnu potporu da bi mogli očuvati i ra­z­viti svoje djelovanje u korist svojega jezika i svega ča je u vezi s tim. Drugo, je da mora­­mo iskati saveznike u veći­n­skom narodu, pred svim i kod medijov, ki nas razumu, ki su voljni o tom i pisati i izvješ­ćavati a tim smanjiti predrasude kod većinskoga naroda!