Cijela Austrija je potresena, uzbunjena ali i teško pogodjena. Jedni od to­ga ča su rekli Strache i Gudenus u tajno i prikrito snim­ljenom intervju-u pred dvimi ljeti na odmoru u Ibizi. Dru­gi su pogodjeni dodatno zbog toga, da se tajno snima i s tim ide u javnost i da se pak i ugledni mediji najdu, ki to i širu. Treti su uz sve ovo i potučeni do dna, jer su ovo u­hodarske (Spitzel-) metode, k­­akove smo poznavali npr. iz nacističkih isto kao i komuni­stičkih političkih sistemov. A četvrti su ponovo teško raz­o­čarani da je opet jednoč pro­šla jedna austrijska savezna vlada, ka je obećala i ništ, ali stvarno ništ nije držala u pogledu na narodne grupe.

Ov večer u Kulturnoj za­drugi u Velikom Bo­ri­š­tofu je bio jedan od tih rijetkih dogadjajev, ki u kona­čnici ispade puno uspješnije nego se je moglo očekivati. »Oliver Dragojević Tribute« (iskazati počast Oliveru Dr­a­gojeviću) je bio vrlo hrabar pothvat znajuć da je zapravo nemogu­će postignuti kopiju toga velikana hrvatske estrade, toga hrvatskoga a ujedno i medjunarodnoga barda, ja­čkara, pjevača — ki je vladao brojnimi muzičkimi stili i ki je jur davno postao poseban brend, prava legenda jur du­go pred njegovom smrću ne samo u domaćoj Dalmaciji, nego širom, Hrvatske, ali i u susjedni zemlja i država i ki je osvojio i najpoznatije kon­certne dvorane u New Yorku i Parizu — a da ne govorimo o Beču. A u ov red najpo­z­­na­tijih „hramov muzike“ more­mo mirno i puni ponosa, gi­z­dosti ubrajati i za naše prilike predivnu dvoranu u Kugi u Velikom Borištofu. Ovde je Oliver Dragojević mnoga lje­ta svaki maj (do zadnjega u 2017. ljetu) nastupio oduševio, svoju, kako je (i ovde na­glasio) najbolju publiku na svitu. Ovde je bio takorekuć med svojimi gradišćanskimi Hrvati, ki su ga ne samo ljubili, nego i obožavali, a malo koga je ki ne bi poznao i znao i riči barem nekoliko njegovih hitov. A njeg­o­vi koncerti u Kugi u „Oliverovom misecu maju“ su postali neka vrsta shodišća ovomu radosne i tu­žne suze to­če­ćemu „svecu“ hrvatske zabavne muzike.

ORF-studio Gradišće je jur 5. aprila u Že­ljeznu svečevao 30 ljet hrvatske televizijske emisije Dobar dan Hrvati. Paralelno ovoj emisiji za gradiš­ća­nske Hrvate na njevom je­ziku je nastala i televizijska emisija Dober dan Koroška za koruške a kašnje pak i šta­jerske Slovence. Dokle su se ovi TV-programi emitirali na regionalnom valu Orf-a i u Gradišću i u Koruškoj, u os­taloj Austriji se je u isti čas, nedilju (13.30) mogla gledati TV-emisija Heimat fremde Heimat, na nimškom jeziku ili s podtitulami i se je tada bavila i autohtonimi i alohtonimi manjinami, dakle s pri­znatimi narodnimi grupami u Austriji isto kao i s novodoseljenimi manjinci, stranci ili vjerskimi i drugimi ma­njin­skimi zajednicami. Helmut Kletzander, ki je tada bio o­d­govoran za sve tri ove ma­njin­ske emisije je u Tediju Podgorskyju našao odličnoga i razumnoga partnera, tako da se je ova za tadašnje čase epohalna ideja televizijskih emisijov na jeziki narodnih manjin u Austriji mogla i o­stvariti. Nikako se ne smi za­boraviti Ivan Župa, ki je ta­da imao svoj ured na 6. katu Orf-zgrade, ča je tada bila krilatica da je negdo sidio na vrhu peljačtva Orf-a u Beču, kade su pale i dalekosežne društvene, sadržajne i politi­čke odluke u pogledu na Orf a takaj i za narodne grupe.

Gdo jur more očekivati pohvalu ili barem pozitivnu kritiku? A dobar je savjet svakomu i svakoj, da nije dobro nešto planirati a pak i učiniti zato, da bi se do­stala pohvala. No, ako ipak ovde i onde vjetar koč dopu­e neku pohvalu ili prizn­a­nje, to ipak more goditi. Ta­ko je, naravno, i s HRVATSKIMI NOVINAMI, i sa svimi ki su odgovorni za ov naš tajednik, ki nosu brigu o redovitom izlaženju, ki vani „na frontu“ ali i u pozadini, takorekuć u „etapi“ stoju za ovimi našimi novinami, ke ljetos jur 110. ljeto izlazu (s kratkim prekidom za vrime Drugoga svit­skoga boja) i ke su se nekoliko puti i minjale svoje ime (o tom početo s ovim brojem HRVATSKIH NOVIN u seriji piše Nikola Benčić i o puno čemu drugomu zanimljivomu u ve­zi ovim našim tajednikom). 

Teški požar, oganj u francuskom nacionalnom svetišću Notre Dame (Naša Gospa) je pokazao, da je namjesto vjere u mnogi slu­čaji stupio kulturni nalog, ku­l­turna zadaća. Crikve su po­stale hrami kulture ali manje vjere i turisti dojdu pogledati ove crikvene i arhitektonske znamenitosti iz kulturolo­ških uzrokov, a sve manje ih je ki se idu pomoliti u ove „hiže Božje“. Pravoda se i stavlja pi­tanje, su ove toliko lipe, ve­ličanstvene zgrade uzidali za­to da bi se ljudi mogli pomo­liti u nji, ili je ovo bila často­hlepnost vladarov i arhitektov, rukotvorcev i likovnih umjetnikov — gdo je bolji?

Ako — s punim pravom i najsrdačnije — čestitamo ORF-u a unutar nje­ga Manjinskoj redakciji a to­č­nije Hrvatskoj redakciji ud­o­maćenoj u stu­diju u Željeznu, onda zapravo čestitamo i s­a­mi sebi. Čestitamo i svim tim, ki su još u 1960-i i 1970-i ljeti vjerovali u uspje­šno dr­u­štveno zalaganje i po­litičku borbu za najprvo radij­ske a kašnje pak i televizijske emisije na hrvatskom jeziku. Naša tadašnja društva su bi­la Hkd, Hak, Hgkd a narav­no i Komitet za prava Gra­diš­ćanskih Hrvatov — tada smo u Hrvatski novina gradišćanski Hrvati pisali još s velikim G (dokle skoro svi ostali s malim g, jer smo kanili pokazati na to da slišu skupa, da su cjelina Hrvati i Hrvatice na austrijskoj, če­škoj, madjarskoj i slovačkoj strani granice; sada kad mn­o­gimi pišu s velikim G i kanu pokazati na posebnu narodnost, morebit još i na poseban hrvatski narod ki s hrvatskim ima malo ili nikakove veze, smo opet prešli na malo g, jer jesmo dio hrvatskoga kor­pusa i naš jezik je hrvatski, ča nikako ne znači da moramo biti hrvatski državljani ili da bi morali podupirati ili trpiti od politike u RH, i neovisno od toga ima li negdo znamda vikendicu na morju ili ne.

Ako gledamo okolo naokolo Austrije, bilo da je to u istočni susjedni zem­lja, južni, zapadni a da ne go­vorimo o sjeverni susjedi: svagdir se financiranje djelovanja nacionalnih manjin ili­ti narodnih grup kako ih slu­ž­beno nazivaju u Austriji. Ta­ko mala svota kako godišnje stoji na raspolaganje narodnim grupam u Austriji ne sto­ji u nikakovom odnosu tomu ča stoji na raspolaganje Hrvatom u Madjarskoj ili u Slova­čkoj, Srbom i Talijanom u Hr­vatskoj, Nimcem i Staroaustrijancem u Italiji, Retoroma­nom u Švicarskoj, Nimcem u Danskoj, Dancem i Łuži­čkim Sorbom u Ni­mškoj, još i Nimcem u Rusiji itd. itd.

Samo kih 65 kilometrov istočno Beča, niti ne dvi ure plovidbe Twincityli­nerom doli po Dunaju, u gla­vnom gradu Slovačke, u Po­žunu, su subotu, 30. marca  kasno po noći svečevali novu državnu predsjednicu. Liberal­na odvjetnica, advokatica Z­u­zana Čaputová pobijedila je u subotu na predsjednički iz­bori u Slovačkoj. Tim je ona prva žena na predsjedničkoj dužnosti u povijesti Slova­čke. Dokle se susjedna Poljska na sjeveru i susjedna Madjarska na jugu očito drugačije razvi­jaju u društvenopolitičkom pogledu, naime „nacionalno-samosvisno“, zastupaju tvr­du nepopustljivu liniju prem Bruxellesu i Europskoj uniji a tim i prema Beču i susjednoj Austriji. 45-ljetna Zuzana Čaputová je na valu nezadovoljstva javnosti zbog ko­rupcije odnesla pobjedu u dru­gom krugu, osvojivši 58,3 p­o­sto glasov. Ova je dakle nasuprot trendu jačanja populis­tov i antieuropskih političarov zapravo na cijelom kontinentu, krenula drugim smi­rom. Neovisni kandidat Ma­roš Šefčovič, 52-ljetni potpredsjednik Europske komisije koga podupira stranka na vlasti Smer-SD (livi populisti) dostao je 41,7 posto glasov.

U ljetu 2017. Austrijsko-hrvatskomu društvu u Be­ču (Ahd) uručena je pres­ti­žna, ugledna nagrada »PaN« (Partner svih narodov) austrijskoga minis­tarstva za Europu, integraciju i vanjske posle. Pre­d­sjednik društva Niki Berlako­vić naglasio je tada, da je Ahd počašćeno ovom visokom nagradom Au­strijskoga ministarstva za Eu­ropu, integraciju i vanjske p­o­sle, kom je iskazana potpora svim članom i rukovodstvu društva.

Naš susjed Madjarska ni­je na najboljem glasu niti ne u Austriji a čim dalje prema zapadu tim če­merniji je ugled i tim oštriji su glasi protiv ove države s kih 10 milijuni stanovnikov, s konzervativnom vladom na čelu s premijerom Viktorom Orbánom. A od dana u dan je veći otpor protiv službe­noga stava unutar Europske unije. Ako pak gledamo gradišćanske Hrvate kao narodnu zajednicu, onda nas to m­ora pogoditi diboko u srce. U pitanju pozicije Madjarske unuter Europske unije i gradišćanski Hrvati su diboko ra­­scipljeni. Dokle ovi u Austriji kategorično odbijaju O­r­bánov stav recimo u pogledu na migrante ili na odlučnu volju da si od nikoga ne kanu dati reći ča imaju djelati a još manje da bi im gdo smio zapovidati — tim veći je otpor ovih na madjarskoj strani (a dijelom i na slovačkoj) protiv oficijelne politike unutar Eu­ropske unije, ka od svih (još) 28 članov ne samo očekuje nego potribuje da živu solidarnost i da svi postupaju na isti način, npr. s pogledom na migrante odnosno azilante.