Europska unija proglasila je ljeto 2018. »Europ­skim ljetom kulturnoga nasljedja, jerba«. Ovo temat­sko ljeto neka stvara svist i razumivanje za europsku p­o­vijest u europske vridnosti i neka ojača europski identitet. Cilj je svih mjerov u ovom o­kviru, da se pokazuje na zna­čaj i važnost kulturnoga jer­ba, nasljedja odnosno bašćine za društvo i gospodarstvo i da postane svisno ukoliko ovo sve triba čuvati, braniti i načiniti pristupačnim. Osebujno se pri tom triba zgle­dati na aktualne izazove kakovi su to na primjer digita­li­za­cija, financiranje, optere­će­nje okoliša ilegalno trže­nje s kulturnimi dobri.

Povodom 100. rodjendana Ferija Sučića ov velikan hrvatske narod­ne i novokomponirane zabavne gla­zbe u Gradišću a pri­je to­ga i ljeta dugo u Beču. Njegova Tamburica Klimpuh, ku je bio utemeljio i u koj i  s kom je djelovao i nastupao skoro pol stoljeća dugo, će se njega spomenuti uz dan njegove smrti, 30. septembra pri sv. maši u crikvi u Klimpu­hu a potom će se Općina Klim­puh spomenuti svojega velikoga prijatelja tim da će mu otkriti spomenploču pred op­ćinskom zgradom.

Sučićeva svestranost se je pokazala i na području na­rod­ne glazbe: i kao kompozitor i aranžer za tamburaške gru­pe, kao književnik i pjesnik a pred svim i kao novinar. Bio je glavni urednik Našega Tajednika (1958.-1960) i Hrvatskih novin (1960.-1968.) i dugoljetni „kalendarac“. U tom vrimenu, ali i kašnje je pokazao i dokazao da je uvijek zastupao progresivnu liniju u pogledu na jezik i da je — prem pridržanja gradi­š­ćanskohrvatskoga idioma — uvijek i težio ka književnomu standardu.

S novim školskim ljetom se samo po sebi opet p­o­javljuje pitanje koliko se uču, bolje rečeno koliko se još more podučavati hrvatski u oficijelno dvojezični ali i drugi osnovni škola Gradiš­ća. A je legitimno pogledati i prik granice u Madjarsku i Slovačku kako onde podu­ča­vaju hrvatski (ako uopće) i k­a­ko je, recimo s nimškim u Ju­žnom Tirolu, Italiji ili u Da­n­skoj ali, naravno npr. i u Ma­djarskoj. Zato već je ovo pita­nje podučavanja hrvat­sko­ga prik granice opet aktu­al­no, jer su se u zadnji čas p­o­javile vrlo jake inicijative u ki se naglašava prikgranična s­u­radnja pred svim i u pogledu na očuvanje hrvatskoga jezika. Jedno je nova TV-emisija Mi Hrvati po inicijativi Hrvatskoga kulturnoga i dokumentarnoga centra, tj. Marti­na Ivančića na privatnom kanalu W24 ali i na veliko i glasno pri shodišći najavljeno utemeljenje novoga prikgra­ničnoga hrvatskoga ku­ltur­n­o­ga društva »Hrvat S.A.M.«

U vom velikom spomenljetu, kada se i u Hrvat­ski novina spominjamo konca Prvoga svitskoga boja (1918.) nacističke i fašističke strahovlade (1938.) kao i društvenoga preloma 1968. ljeta, a konačno pada Berlin­skoga zida i željeznoga zasto­ra — u uoči novoga nagra­ža­nja, prijetnje dizanja još više i oštrije i neprolaznije gilet- ograde krug zemalj Europske unije mora biti mjesta za reflektirati o tomu, ča smo u minuli ljeti i desetljeći činili na zbližavanju različitih zem­ljam, narodov i narodnosti. A pred svim ča smo činili na tom da se po 1921. ljetu ne totalno raspadamo kao hr­vat­ska zajednica u nekadaš­njoj zapadnoj Ugarskoj?

Sve već se dobije dojam da ljudi zgubljaju (mjeru od oka) i da na jednu stranu odbijaju sve autoritete i negiraju mjere — a na dru­gu stranu i bižu za onimi, ki bi tribali odlučiti i želju sve, još i najmanje stvari točno regulirati. Dobro, čas antiautori­tarnoga odgoja bez ikakove mjere imamo jur skora za na­mi ali tim već i se opa­ža, da se dica, mladi ne držu zapra­vo nikakovoga reda. A ako pak ide za svoje, onda, naravno, sva­ki očekuje odredjen red.

Odredjeni krugi, ki su na mediji zainteresirani su jur željno čekali novu, privatnu TV-emisiju na hrvat­skom jeziku Mi Hrvati. Ra­di se zapravo (zasada još do­kle ne bude uključena i Ma­djarska) o dvotajednoj emisi­ji, ka se pravoda ponavlja a putem interneta se more gledati polag želje i zanimanju svaki čas. Ovo je prvi put da se je ovakov projekt ugodao i mogao ostvariti a se ima za­hvaliti u prvom redu uporno­s­ti i angažmanu Martina Iva­n­čića, ki je upućen u kanale i kako dojti do sredstav iz Europske unije i ki je i u Gradiš­ću u najviši mjerodavni poli­tički krugi tako dobro umri­žen, da je mogao nauditi ovu veliku ribu u EU-jezeru.

Znali smo zapravo — jed­ni točnije, drugi s uv­je­renjem, da uvijek ima ufanja — da je Oliver pregazio prag svojega aktivnoga i nevjerojatno uspješnoga živo­ta kao pjevač i interpretator nekih od najboljih hrvatskih jačak ikada. Ča je bilo, ča je i ča će biti nadalje posebnoga na tom človiku, ki je pred 71 ljetom rodjen u premiloj, prelipoj od Boga danoj Ve­loj Luki na jednom od najlip­ših otokov na hrvatskom Jadranu, na Ko­rčuli?

Iako smo jur dugo prik polovice kalendarskoga ljeta ipak smo sada usred ljetnih praznikov ča subjektivno znači da smo u polovici ljeta. Ovo je za mnoge od nas i pri­lika da razmišljamo, smo li sve obavili ča smo predvi­dja­li u prvoj polovici ljeta, ča smo kanili upraviti još pred ljetom, pred odmorom. Još nam se čini da imamo du­gu drugu polovicu ljeta pred na­mi. Ali nije tako, da po o­d­moru ljeto jur divovskimi ko­raki ide prema kraju i da dojdemo u postodmorni stres — kao pandan predmorskomu stresu, jer smo još kanili ovo i ono urediti, nabaviti i obavezno realizirati. A najednoč je ljeto ovde a sa časom od­mora i praznikov najednoč sve nekako stane, već ne ide da­lje kako smo mislili da bi još morali, da bi još friško sve upravili ča smo predvidjali.

Vrlo je zanimljivo gdo u momentu dava krivicu daje problem migracije, imigrantov (useljenikov) i emigrantov (iseljenikov) kao i biguncev i izbiglic. Na jednu stranu se medijam dava krivica, da nedostojno napuhuju temu „migranti“ i tim stvara­ju i radjaju strah med ljudi ši­rom Europe. Mediji argumen­tiraju tim, da stalno izvješća­vaju o tom ča političari zapr­a­vo svih političkih svitonazo­rov neprestano glasu i širu, naime da je „migracija“ nara­sla u najveći problem Euro­pe ali pred svim i Europske uni­je. Uprav u ovu diskusiju „ki je koga rodio“ se je koncem prošloga tajedna javio zemalj­ski poglavar Gradišća Hans Niessl (SP) šef črljeno-plave vlade u Zemlji. Predbaciva vladajućoj črno-plavoj koaliciji da čini premalo da bi pre­pričili „migraciju“, to je selje­nje ljudi pretežno iz siroma­ških azijskih i afričkih zemalj. Vrlo jasno je Niessl kri­tizi­rao, da Europska unija sa­mo ma­lo odosno ništ ne čini, da bi čuvala vanjsku granicu EU, dakle schengensku granicu u­nutar Europe. Pri tom je glas­no pokazao na to, da je Gra­diš­će u prošlosti pokazalo i dokazalo, kako se more čuva­ti vanjska granica EU, naime pred pristupom Madjarske i Slovenije kao i Slovačke Europskoj uniji: pojačnom carinom i saveznom vojskom uz granicu. 

Barem isto toliko kao i hrvatska reprezentacija pri ovom Svitskom prvenstvu u nogometu — ako ne i već — predsjednica Repub­li­ke Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je osvojila simpatije daleko najvećega broja stotine milijuni gledateljev i na­vijačev nogometa širom svi­ta. Jedno je da je hrvatska pred­sjednica vrlo atraktivna, razgo­vorna i većjezična ličnost, ka se je dobro snašla pred svim i u od muži dominiranom poli­tičkom vrhu Europe ods. svi­ta: američki Donald Trump, ruski Vladimir Putin, francu­ski Emmanuel Macron… A ovi su bili glavni igrači izvan igrališća. Med njimi se je od­lično snašla Kolinda Grabar-Kitarović u nje kockastom hrvatskom dresu i atraktivnim stasom i uvijek nasmijanim licem. Morebit je to i tipični ženski pristup športu a posebno i nogometu, naime da je važno da se dobro igra i se gledatelji zabavljaju, a je manje važno gdo dobene, po­bjedjuje. Morebit je i E. Ma­cron sklon takovomu pristupu špor­ta, iako se je na kraju ja­s­no opazilo, da koliko je važ­no za njega, da su ipak Fran­cuzi postali svitski prvaki.