Evo, stiglo i do nas: po­ziv jednoga hrvatskoga medija (Novi glas) da se bojkota iliti doslovno „da bi lj­udi iz protesta morali otp­o­vidati“ drugi hrvatski tiskani medij (HN). Nadalje glavni urednik NG-a Konstantin Vlašić piše o „drskosti“, citirajući i opširno komentiraju­ći člančić iz rubrike „Pišu nam: Forum štiteljev u Hrvatski no­vina, pozitivno i negativno“ u kom ide za Orbána i Sorosa. U tom mladi i politički vrlo angažiran student novinarstva vuče sve registre svojega u zadnjem času načitanoga po­vijesnoga znanja, i na temelju komentara u HN koristi mogućnost da kaže puno toga ča je naučio i koliko je načitan. Upoznaje on štitelje i štitelji­ce NG-a s bretibart.com, Ste­­phenom K. Bannonom, ali i wikipedijom kao i Glennom Beckom. Moram priznati, da sam puno toga naučio od Konstantina Vlašića i mo­gu­će će mi to u budućnosti slu­žiti ako se suočim s timi ime­ni — iako je dosta nevjerojat­no i malo u pogledu na ure­djiva­nje Hrvatskih novin ili na gradišćanske Hrvate.

Svaki dan nanovič nas uz­drma i potrese nekakova vist o prirodni katastrofa — sve već ne samo u dalekom svitu negdje, kamo nimamo veze i kade nikoga ne poznamo, nego u neposrednoj o­k­o­lici i blizini. Pravoda valja i argument, da je bilo puno tih katastrofov i prlje koč, ali za njih nismo ni dočuli a još ma­nje ih vidili uživo na televizij­skom ili računalskom ekranu. Ipak moramo priznati, da se priroda minja, da se vrime minja i da je u zadnji ljeti već čega nastalo drugačije, nego smo to od prlje bili naučni. Iako još ne znamo, ćedu li nam dojdući dani doprimiti sniga ili samo godine: Bijelih Božićev jur dugo nismo imali, niti se jur ljeta dugo nismo mogli klizati na smrznuti ribnjaki ili bazeni a još manje na Niuzaljskom jezeru (s iznimkom znamda od n­e­koliko dani). Dica bijeli Bo­žić poznaju samo od „shoppinga“ u kupovni centri kade im stalno sviraju „Jingle Bells“ i „White Christmas“. Ali svi ti škodljivci ki se nisu smrznuli ćedu na protuliće napr­a­viti još veću škodu u prirodi.

Devinsko Novo Selo u Slo­vačkoj na livoj ubro­vi rijeke Morave sjeverno­zapadno i nedaleko Požuna, je poznato i zato, da je u njem u prošlosti djelovalo brojnih visokih hrvatskih intelektu­alcev i da su si zato hrvatsku rič — uz blisku slovačku — ob­držali. U novije vrime su to bili uz druge nažalost jur pokojni Jurko Cvečko i Vilko „Tica“ Pokorný. A mladji iz­med njih — sada isto jur 80 — je Joško Klačka: vrsni povjesničar, visoko odlikovani znanstvenik u Slovačkoj, vrhunski član znanstvenoga života u Slovačkoj, a ipak vje­ran svojega domaćega Nouvoga Siela.

Sve teži su časi za hrvat­ski jezik u Grad­iš­ću i Be­ču i susjedni ze­m­lja. Sve već je i onih ki propagiraju takozvani „hrvatski light“ to je gradišćanskohrvatski. U čemu je zapravo sve dozvoljeno, sa­mo da još nekako gluši po hr­vatsku iako je protkano s bez­broj za nje tudjih riči, ne sa­mo hrvatskih, nego engleskih i ugarskih… Ako se pak argu­mentira „to je po našu!“, ili znamda „to je po gradišćan­skohrvatsku“ onda zapravo za velik dio govoračev već ne va­ljaju nikakova pravila — iako ih naravno imamo: i rječni­k(e) i gramatiku(e). Ali gdo jur ima rječnik doma a ka­mo li gramatiku. A u škola se to zapravo već nigdir ne podu­čava, jer tako daleko uopće ne dojdu u nastavnom planu: jer govor je o samo četiri razredi osnovne škole. Zbog toga ne samo mnogi od nas samih n­e­go pred svim i zainteresirani i u Hrvatskoj mislu da im­a­mo ionako intaktno dvojezi­č­ni školski sistem. Zbog toga, jer npr. u Hrvatskoj imaju  o­smorazrednu osnovnu ško­lu — isto kao i u Madjarskoj.

Poštovane pretplatnice i poštovani pretplatniki Hrvatskih novin, dragi i vjerni nam štitelji i štiteljice! Kako ste bolno opazili u zad­nji tajedni Hrvatske novine redovito kasnu do vas, ponekad još i nekoliko dani dugo. U momentu se čini da smo mi kao izdavači i uredniki Hrvatskih novin bezpomoć­ni protiv privatiziranoga veleopoduzeća Pošta. Zapravo nimamo nigdje se potužiti. Po­šta se poziva na svoje pravo da štamapne stvari tiskanice (a novine i časopisi spadaju poda to) imaju pravo nekoliko djelatnih dani raspa­č­iva­ti, dakle razislati i donesti do štiteljev. Zasada nimamo kon­kretnoga part­nera za tužbu, komu se fizički obratiti na­šom tužbom. Na kraju tele­fon­ske linije u poštanskoj ce­­n­trali u Beču se samo kreće i obraća vrpca, na koj nazivača prosu da čeka — da se spoji s nekim kompjuterom. A če­ka se i čeka i čeka… A cilj je, da bi došli do vrha Pošte.

Austrijska vlada, u namj­e­ri da pooštri mjere u borbi protiv ilegalne m­i­gracije, odlučila je da za voz­i­la zatvori sve male granične prelaze prema Madjarskoj, a navodno i prema Sloveniji. U saveznoj zemlji Gradišće bit će zatvoreno za putnička vozila, teretnjake i motore, oko 40 malih graničnih prelazov. Zatvaranje ovih malih grani­čnih prelazov — čudakart i sa­mo puti i male cestice — za promet navodno je potribno da preusmiri vozila na bolje kontrolirane, velike prelaze s Madjarskom. Ova naredba vlade predvidja da se već od 40 malih graničnih prelazov ubuduće more prelaziti sa­mo piše, biciklom, traktorom ili na konju. Na mali granični prelazi su jur postavljene o­zn­ake za zabranu, a gdo je prekrši morat će računati na kaštigu do 2.190 eurov.

Hrvatske novine su lje­tos išle skupa sa slove­n­skimi Novicami iz Koru­ške u vrlo aktualnom, zapravo gorućem pitanju daljnjega opstanka u vezi s pitanjem o­dakle ćedu ubuduće dojti p­o­tribna sredstva da bi se osiguralo daljnje izlaženje i hrvatskoga i slovenskoga tajednika. Obadva uredničtva su pojedinačno i skupa a s nji­mi i izdavači — u slučaju No­vic su to Nsks i Zso a kod Hrvatskih novin je to Hrvatsko štamparsko društvo — obavijestili i dotične na­rodnosne Savjete kao i nad­ležno ministarstvo za medije (Bka), konkretno ured ministra Blümela (VP) o vrlo teškoj, zapravo prekeroj financijskoj situaciji.

Novo društvo ko je se p­o­javilo uz veliku medijsku pratnju će sigurno i bez sumlje protresti emocionalni svit u domaćoj gradišćansko­hrvatskoj sceni — i s ovkraj i s onkraj granice, svejedno s ke strane se gleda. Zapravo javno još nije došlo do nika­kove reakcije sa strane tradicionalnih starijih i mladjih društav gradišćanskih Hrvatov, niti u Austriji, niti u Ma­djarskoj ni u Slovačkoj.

Skoro bi mogli reći vje­ko­vječni naš problem, je školstvo, školstvo pred svim na hrvatskom jeziku o­d­nosno da podučavanje već nije na hrvat­skom u hrvatski odnosno dvojezični seli Gra­dišća a kamo li u Beču. S u­kinućem konfesionalnih, da­kle od Katoličanske crikve peljanih škol u ljeti po priklj­u­čenju današe pokrajine Gradišće novoj Republiki Austr­i­ji se je rapidno počelo sma­njivati podučavanje hrvatsko­ga jezika a pred svim i na hrvatskom. Drugi svitski boj je pak onemugućio upeljanje novoga školskoga zakona, ki je bio predvidjao podučavanje na hrvatskom u škola s do 70% hrvatskoga stanovničtva a u potribnoj mjeri na nim­škom.

Europska unija proglasila je ljeto 2018. »Europ­skim ljetom kulturnoga nasljedja, jerba«. Ovo temat­sko ljeto neka stvara svist i razumivanje za europsku p­o­vijest u europske vridnosti i neka ojača europski identitet. Cilj je svih mjerov u ovom o­kviru, da se pokazuje na zna­čaj i važnost kulturnoga jer­ba, nasljedja odnosno bašćine za društvo i gospodarstvo i da postane svisno ukoliko ovo sve triba čuvati, braniti i načiniti pristupačnim. Osebujno se pri tom triba zgle­dati na aktualne izazove kakovi su to na primjer digita­li­za­cija, financiranje, optere­će­nje okoliša ilegalno trže­nje s kulturnimi dobri.