Iako mirno vrime med Božići još nije čisto počelo, za nas u Hrvatski novina ide po ovom izdanju u zasluženu pauzu do 9. januara, kada ćete opet držati novo izdanje u ruka. Ča ada željiti za Božiće i novo 2025. ljeto? Kako rezimirati ovo ljeto i na kom polju? Na manjinskom području se je malo ča gibalo, iako se čini, da je ipak ostalo sve pri starom. Znatiželjno moremo gledati u dojduće ljeto. Ča će pisati u programi nove savezne i zemaljske vlade? Kako će se razvijati program narodnih grup u ORF-u? Ča ćedu pokrenuti nove predsjednice i predsjedniki u svoji društvi? Ča će se stati s pitanjem školstva u Beču? I će li uopće biti kakove školske reforme? Ča će biti sa stanjem slavistike u Austriji? Dost otvorenih pitanj, ka nećedu skrsnuti u novom ljetu. Optimalno ćedu na pitanja slijediti odgovori.

Na koliko adventskih, predbožićnih ili božićnih priredbov ste jur bili otkad je službeno počelo adventsko vrime? Gledeć našega prepunoga kalendara mogli ste s odredjenim planiranjem pohoditi jur barem 13 priredab u 13 dan ili veljek dva na jedan. Ako ste se ada prepustili ovomu „adventskomu pripravljanju“, onda ste vjerojatno na svakoj priredbi peljali sljedeće dva razgovore: „O joj koliko priredbov je svagdir naokolo” i „Nek denas je čuda ljudi ovde, boa?”

Sad je tako i oficijelno: ORF će ukinuti emisiju Heimat, fremde Heimat. Uzroki: Premalo gledateljev, da već ne odgovara vrimenu se nije javilo, ali čini se kot da to mišljenje isto sliši toj odluki.

Opet se približuje ova jedna jedina sjednica ljeta, kade neka neodibrana, nego po nepostojeći i nezapisani kriterija sastavljena grupa odlučuje o budućem djelovanju hrvatskih društav. Ova drastična rečenica se pravoda odnosi na sjednicu takozvanoga Savjeta za hrvatsku narodnosnu grupu.

Jur pred Severininim koncertom i onda i pri koncertu se je samo pretežno čulo jedno: To ča je važno je, ča će nositi. Samo to komentirati – kot se to jur čuda puti djelalo u naši mediji – je jednostavno svisno skretanje pažnje na izgled, da nigdo ne bi morao priznati moć ovakove žene. Jedino ako politika – bez obzira na općinskoj, zemaljskoj, saveznoj ili manjinskopolitičkoj razini – ima koristi od toga, se najednoč skrene pažnja od outfita do uticaja.

8. novembra na jutro je novi predsjednik Nacionalnoga vijeća pokušavao položiti vijenac pred spomenik žrtvam holocausta na bečkom Judenplatzu. Židovsko visokoškolarstvo je to človičjim lancem prepričilo i izjavilo, da ljudi, ki se ne moru uvjerljivo distancirati od nacionalsocijalizma, ne smu sudjelovati na spominjanju. Rosenkranz se koncem konca nije mogao „spomenuti” i je izjavio, da se je „predao nasilju”. To nasilje je bio lanac mladih ljudi, ki otvorenoga pripadnika junačke korporacije nisu pustili do velikoga spomenika. Ministrica za ustavu Karoline Edtstadler je onda izjavila, da postoji pravoda sloboda mišljenja, ali da joj je žao zbog sve veće polarizacije. Sad se mora reći, Rosenkranz je mogao očekivati protestnu akciju, ipak je bilo tako, da je Izraelitska vjerska zajednica jur unajpr odbila njegovu nazočnost na oficijelnoj priredbi. Ako se političarke i političari, ki zastupaju radikalne pozicije, u ovom slučaju desničarske, zdižu u „neutralne” pozicije, u ovom slučaju predsjedničtva Nacionalnoga vijeća, onda se nigdor ne smi čuditi polarizaciji.

Hrvatsko kulturno društvo, po vlašćoj definiciji najstarje hrvatsko društvo u Gradišću, i sigurno jedno s najveć kotrigov, oko 2200, je imalo generalnu sjednicu. A kot je to navada za sjednice u sjevernom Gradišću, odibira se novi odbor. Ov put je po 15 ljet došlo do minjanja. Presenećenje nije bilo jako veliko, ipak je novi predsjednik i sam dugoljetni potpredsjednik Joži Buranić jur cijelo prošlo ljeto zastupio dosadašnjega, dugoljetnoga predsjednika Stanku Horvata.

Dugo sam morala čekati, da morem konačno komentirati prvi, meni svisni televizijski film o Stinjaki ili bolje rečeno u Stinjaki. U pandiljak, je ORF emitirao ov prvi dio buduće serije o inspektoru Živkoviću, ki u sadašnjem filmu Kopftuchmafia pokušava riješiti ubojstvo na svadbi. Njega pošalje šef iz Željeznoga u svoje domaće selo, ar samo on govori tim „jezikom fantazije”. „Gradišćanskohrvatski”, odgovara Živković i je zbudjao u meni ufanje, da ću u toku filma ča čuti o toj dvojezičnosti, s kom su do neke mjere vabili za film. To je bilo kod prvoga puta, kad sam ga gledala.

Kad se od tajedna do tajedna mora izmisliti kakov komentar, onda je koč izazov najti temu, ka je povezana s našom zajednicom, kulturom ili jezikom. Jedna tema ali uvijek i svaki tajedan dotiče mene: Jezik.

Veli se, da je svit mali, kad u drugom dijelu svita strefiš vlašćega susjeda, ako je kolegica s posla iz istoga sela kot tvoja prababa ili slične rasplićenosti.