Kratkovidna politika škodi fragilnim sistemom, mislimo samo na okoliš, a isto tako na sisteme ugroženih jezikov – plani, ako uopće postoju, po peti ljeti vladine periode obično po ovakovom kratkom vrimenu stopr po prvi put rodu, dokle opet skrsnu u ladica (vidi na primjer jenišku na- rodnu grupu iz prošle periode).

Šaca se, da u Europi živi kih 100 milioni ljudi, ki su dijel kih 340 autohtonih manjin. U Europskoj uniji postoji zvana toga kih 60 regionalnih jezikov, kimi govori kih 40 milioni ljudi. Ovim brojem i grupam slišu i gradišćanske Hrvatice i Hrvati.

Dvi organizacije njih, ada Hrvatsko kulturno društvo i Hrvatski centar u Beču, su i dio FUEN-a, Federacijske unije europskih narodnosti. Ta FUEN je nedavno na Europskom sudu pravde izgubio i potvrdio odluku Europske komisije. Ta naime ne predlaže nikakove pravne akte temeljene na Europskoj gradjanskoj inicijativi Minority safepack inicijative. Ako se gdo još spominja 2017. i pred svim 2018. ljeta su ljudi sabirali potpise za MSPI – čuda drugih manjin širom Europe je bilo još znatno uspješnije - i koncem konca je kih 1,2 milioni ljudi potpisalo ovu gradjansku inicijativu.

Prošli tajedan nudio je nažalost već mogućnosti za premišljavanje o zgubitku kulture. Kad se već ili manje istovrimeno na televiziji moglo gledati, kako se cijeli brig sruši na malo švicarsko selo, bolilo je srce i iz daljine. A iz najbliže blizine je nekoliko ljudi moglo gledati, kako prvo strijela udira, a potom užge krov stinjačkoga seoskoga muzeja. U medjuvrimenu je barem za Švicarsku jasno, da je odron kamenja i leda prouzrokovan minjanjem klime. A i za Austriju valja, da ćemo u budućnosti morati živiti sa čim jačimi ekstremi.

I ako smo govor o budžetu jur slušali pred dvimi tajedni, Zeleni su sad bili prvi i ćedu vjerojatno ostati jedini, ki su se dali natentati, da se kritično postavljaju prema planom šparanja kod narodnih grup.

Zadnji tajedan odnosno 15. maja je doprimio za manjinsku politiku natprosječno čuda izjavov. 70 ljet Državnoga ugovora je bilo vridno, da još i u parlamentu koč kratko govoru o tom da bi mogla bolja biti zaštita manjin. U Željeznu na priredbi BFG-a i CAN-a su riči jur bile malo oštrije, a četvrtak na demonstraciji HAK-a i KSŠŠD-a se uopće samo već skandiralo – Austrija Fail.

Kad ov komentar ishadja je 15. maja, dan demonstracije HAK-a i KSŠŠD-a i mi, ki si to neka i izvana pogledamo se ufamo, da će biti uspješna i dobro pohodjena. Zač je to važno? To je znak vitalnosti i borbenosti naših narodnih grup odnosno manjin u Austriji. Dok su mi moje kolegice iz Madjarske i Srbije atestirale veliku hrabrost, da morem/kanim ovako iskreno pisati, mislim, da je to srž ovoga posla.

Državni ugovor je sada početkom maja na svi naši kanali. To je zbog toga ar se 15. maja po 70. put ponavlja njegovo potpisanje. Da 70 ljet postoji dokument, ki prilično velikodušno osigurava i čuva prava slovenske i hrvatske narodne grupe – druge narodne grupe nisu spomenute – bi zapravo tribao biti povod za svečevanje. Pokidob se u stvarnosti ali čuda toga, ča onde tako jednostavno i dobro gluši, nikad nije realiziralo odnosno samo šantavo funkcionira, preminja se ovo moguće svečevanje u srdito-tužno premišljavanje.

Ako se zadnjih ljet, ali osebujno od zadnjega ljeta gleda u novine, onda se čini kot da svit već neće dugo stati. Toliko apsurdne su djelomično izjave „svitskih” političarov kot je to na primjer Trump. Ča se činu kot prez sistema izbačene izjave, ima zapravo ime. Flood the zone (Poplavi zonu) se zove ov fenomen, kade se dan za danom izjavljuju nove „senzacije” pune krivih informacijov, laži i poluistin. Ime za ov fenomen razvio se je 2018. ljeta u izbornoj kampanji u SAD-u, kada je Trumpov savjetnik imenovao pravoga konkurenta za Trumpa: medije. Odonda je glasila strategija: „Poplavi zonu sa sranjem” – mediji imaju onda naime dost posla, da bi otkrili sve neistine i provjerili sve izjave, da već nije vrimena, da zaistinu izvješćavaju o tom, ča se zbiva u pozadini. Ova desničarska strategija protiv kvalitativnih medijev je i u Austriji poznata, ako je govor o „sistemski mediji”. Suprotstaviti se moremo samo s tim, da poboljšamo medijsku kompetenciju. Kasno nije nikad.

Koliko važnu ulogu još uvijek ima Crikva, tomu se moremo čuditi ili osvidočiti u zahadjanju i medijskoj pažnji, ku je prouzrokovala smrt pape Franje. Franjo, ki je bio od 2013. ljeta prvi papa, ki nije dohadjao direktno iz Europe – iako je rodjen u južnoameričkoj Argentini ima korijene u Italiji se slavi kot prvoga „pape naroda“. Uzroki za to su bili njegov skromni način, ki se je zrcalio u odabiru rezidencije, ali i sada kod znatno smanjene opulentnosti samoga pokopa. Kad je 2013. ljeta stupio na vlast, potribovao je radikalan preokret, doprimilo mu je to pravoda i čuda kritičarov. Njegov dvor i osoblje u Vatikanu je vrijeda izminio, od kurije je potribovao skromnost i poniznost. U njegovo vrime spalo je i obdjelanje silovanja u Crikvi, kade je samo malo po malo reagirao.

Postoju ove dugoročne želje, ke se ljudi jedva poufaju izreći, ar znaju, da ćedu biti teško izvedive, predrage ili da nije prave institucije za ov posao.