Gledajući izvješćaje kako u Hrvatski novina tako i u drugi, nimški novina i čitajući npr. postavljanje momčadi ili striljce golov, se more opaziti da skoro već ni­je domaćih imen. Iz toga se moru povući barem dva za­ključki. Prvič da već nije dost d­i­čakov, junakov ni mladjih mu­ži u naši seli ki bi igrali nogomet a drugič da su mom­ča­de, iliti peljačtva tih mom­čadi dosta bogata, da si mo­ru priuštiti i plaćati toliko le­gi­onerov u svojoj momčadi.

Uz pogibelj, da sljedeći retki imaju neki larmo­jantan prizvuk tužibabe morem kao obrazloženje ili još i ispričanje samo navodi­ti, da je potribno kao uvod u ovo vidjenje zakonov na ce­s­ti, propisov i prepovidi, op­o­menov i kaštigov:
Vozim kih 50-55.000 kilo­me­t­rov u ljetu (ča Hrvatsko štamparsko društvo nije sta­lo ni groša u ranijoj prošlosti a kašnje pak niti centa). Pravoda nijedan nije na­re­dio ni­ti bi mogao narediti, bez da bi mi zato ponudio znatnu pineznu i vrimensku odštetu. Dakle vozim po svojoj odlu­ki jer sam mislio u prošlosti a mislim i danas da HRVATSKE NOVINE tribaju biti nazo­čne onde kade se nešto doga­dja, kade sve se pr­i­petu važ­ne stvari. Uza to je manjin­skopolitički važno, da se opa­ža ča se dogadja po naši seli i gradi. Sve to triba zabilje­žiti i o tom pisati i tim na jed­nu stranu izraziti poštivanje i priznanje onim, ki ča djela­ju i produciraju — a na drugu stranu da čim već ljudi o sv­e­mu tomu, putem čitanja u H­rvatski novina o tomu i doznaju, o tom razmišljaju, to znamda i kritiziraju ili se tomu veselu, da informira do­brohotne i dalekovidne, kim leži hrvatstvo na srcu i zado­voljava da čim bolje budu informirani. U tomu nima regionalnih granic. Cilj mi je bio uvijek da preobladamo uske regionalne i dijalek­ta­l­ne granice, ali i zemaljske i dr­žavne, da HRVATSKE NOVINE budu ta črljena nīt, ta ko­p­ča, lūk (Bogen), ki povezuje sve naše štitelje i štitelji­ce, cijelu gradišćanskohrvat­sku zajednicu i da nas povezuje i s drugimi hrvatskimi za­jedni­cami a ne na zadnje i s ve­ćin­skimi, domicilnimi na­rodi tih zemalj i držav u ki jur sto­ljeća dugo živu gradiš­ćan­ski Hrvati.