Kad su brojači glasov pri izboru za zemaljskoga poglavara Gradišća, u četvrtak, 28. februara ponovo počeli brojiti listiće, se je već komu iskušenijemu i zre­lijemu političaru ali i posma­traču zgusnula krv u žila. Bio je ovo pravi déjà-vu (= jur vi­djeno). Ali ovput u žila nekih socijaldemokratskih saborskih zastupnikov i članov vlade. Dana 30. oktobra 1987. ljeta je bila zgusnula krv u žila na­rodnjačkih zastupnikov. Nije, naime, Feri Sauerzopf nastao zemaljski poglavar Gradiš­ća, kako je očito bilo dogovoreno med njegovim VP-om i Rauterovim odnosno Haiderovim FP-om. Najvjerojatnije je po­moću glasa slobodara Greg­o­ra Munzenriedera (ča se pra­voda nikada nije moglo doka­zati, jer su izbori bili tajni) socijalist Hans Sipötz postao zemaljski poglavar i tim na­slijedio Theodora Keryja u toj funkciji na čelu Gradišća. Tada su Sauerzopf i ostali VP-zastupniki u Saboru otvoreno govorili o iz­dajstvu je­dnoga pojedinca, ki je VP-u zeo zemaljskoga poglavara. Ovi su tada govorili i o „srebr­njaki“, kimi bi soc­i­jalisti bili kupili „izdajnika-Judaša“.

Dokle smo u minulih desetljeć temeljito prekapali „našu“ povijest ov­de u Austriji, u zapadnoj Europi, zapadno od nekadašnje­ga željeznoga zastora, dokle smo minuciozno obdjelali i rastresli a ne na zadnje i interpretirali ča se je svega dogodilo u minulih 100 ljet otkada se je raspala Monarhija, pretežno Cislajtanija, dakle austrijski dio — puno toga ča se tiče Translajtanije, ugarskoga dijela Monarhije, kra­ljevine Ugarske na ovoj, aus­trijskoj strani nismo ni znali, a još manje se o tom učili.