Dužičak je put do demokracije, grambav i uz ostalo jako nesiguran

Petar Tyran

U ovi dani smo u najtira­ž­nijem dnevniku u Hrvat­skoj, u Večernjem listu mogli uz drugo čitati komen­tar Denisa Romca s naslovom „Cijela se Europa pomirila, sa­mo Hrvati i Srbi to nikako ne mogu“. U zadnji tajedni i mi­seci zapravo u svi mediji se spominje 30. obljetnice pada željeznoga zastora a tim i ru­šenja Berlinskoga zida. To je zapravo 45 ljet po završetku najgorjega krvoprolića u po­vi­jesti človičanstva. A zapra­vo znamo po priliki samo za točne žrtve Drugoga svitskoga boja odnosno zločine Tre­toga Reicha na zapadu Eur­o­pe. Minucioznomu bilježe­nju nimških nacistov i nimškoj točnosti i temeljitosti imamo zahvaliti toliko točan popis žr­tav — palih, ubijenih, umo­renih, ugladjenih ili nestalih.

Muzika nam divno more služiti i u „vjekovječnom“ jezičnom pitanju

Petar Tyran

Dokle nas je u prošlom tajednu u ovi dvi stupci preplavila lavina odu­še­­vljenih tamburašev i folklo­rašev ovput će nas „poplaviti veliki val ozbiljne muzike (tj. E-Musik) i klasično zborov­no jačenje. Nedavno je gosto­vao muški pjevački zbor iz Bistre u Hrvatskoj s imenom Bistrani u veleopćini Veliki Borištof. Oblikovali su svetu mašu i potom jačili kratak koncert u Velikom Borištofu a subotu navečer su koncertirali u Šuševu u kaštelu. Ja­čili hrvatske jačke iz Dalmacije i Zagorja, kao i jačku „U boj, u boj“ iz opere Nikola Šu­bić Zrinski. Ov zbor je bio zavježbao i gradi­š­ćansko­hrvat­sku jačku „Vince, vince črljeno“. Prošlu nedilju je jačio Crikveni zbor svetoga Lovrenca Trajštof u domaćoj crikvi  i je izveo predivan klasični repertoar crikvene muzike po­četo od Štefana Kočiša („Du­ša moja za tobom žaja Gospodine“, i „Zdrava Marija“) i Franza Schuberta („Maša u D-Duru), J. S. Bach („Hvalimo Boga“), J. Haydna, A. Brucknera („Ave Maria“) ča do L. Cherubinika („Ave Ma­ria“) a pak još i „Vilo moja“ i „Jalta, Jalta“ s istoimenoga mjuzikla Alfija Kabilja.

Pokrila nas je lavina odušev­ljenih tamburašev i folklorašev

Petar Tyran

Ov minuli vikend je bio najvjerojatnije jedan od vrhuncev u našoj tam­bu­raškoj odnosno folklornoj tradiciji. Koliko tamburašic i tamburašev je zaista stalo na pozornici u škad­nju u Traj­što­fu, vjerojatno ni člani Tambu­rice Trajštof sami ne znaju, ni­ti ne sadašnji pe­ljač i dirigent Wolfgang Kuzmić a vjerojatno niti ne njegov još uvijek aktivni iako u momentu rekonvalescentni otac Oto Kuz­mić. No mogli ih biti daleko prik 70 (!?). Gdo bi to znao tako točno? U toj velikoj riv­nji i u stalnom minjanju nije ni bilo moguće ih pobrojiti. No, jed­na brojka je vrlo jas­na ali zapravo i nevjerojatna: 500 di­ce i odraslih je u me­djuvrimenu u minulih 60 ljet „prošlo kroz ruke“ trih generacijov Kuzmićev: Adalberta, sina Ota, a sada unuka Wo­l­f­ganga. Na početku u 1959. ljetu ih je bilo pet, ki su po­čeli vježbati u raspušćenoj trgovini — a danas po 60 ljet vrlo uspješnoga djelovanja i na tradicionalnoj interpretaciji hrvatske glazbene literature ali i s novimi poleti i eks­perimenti u aranžiranju i izboru narodnih jačak i klasičnih kusićev se je ov tamburaški ansambl pokazao kao silija glazbenikov i jačkarov, kao lavina tamburice, ka je sa svojom snagom takorekuć čvrsto objamila brojnu publi­ku u dupkom punom farskom škadnju u Trajštofu prilikom svojega slavlja.

Teško je diskutirati s ljudi ki ili iz ide­olo­ških ili jezičnih uzrokov ne čitaju HN!

Petar Tyran

Na početku neka, stoji jedna rečenica iz govoora glavnoga urednika Faltera, Armina Thurnhera, koga je držao prilikom otvaranja buch wien 19 dana 6. no­vembra. Iako u drugom kontekstu ovde jako dobro slu­ži i u vezi s Hrvatskimi novinami. Thurnher je rekao uz ostalo „Mi ne čitamo ča je napisano, mi čitamo ča ni­smo čitali…“. Diskusija o HN u Hrvatskom akadem­skom klubu (vidi i izvješćaj na 3. stranici) je jasno i zapravo udarno pokazala, da znatan dio publike diskutira o nečem ča uopće ne pozna, bolje re­čeno ča uopće ne čita. Ali se uključuju u diskusiju s ponekad pro, većim dijelom i kon­tra stavom jer im to upravo paše u njeve ideološke, političke ili znamda još i jezične koncepte. A s većega se još i dogodi — a to je fenomen ko­ga poznamo ne samo iz hrvatske ili novinarske scene — da se dva ekstremni poli, recimo ekstremna livica i krajna desnica najdu u navodnom istom cilju: nešto kategorično odbiti ili potribovati radikalnu promjenu. Ali svaki na­ravno u svoj smir i pravac. No, to u toku diskusije već ne dojde do izražaja. Tako da obadva u tom trenutku mislu, su još i uvjereni da zastupaju jedan tr isti cilj. 

Plakativna dvojezičnost raste proporcionalno zgubitku jezika

Petar Tyran

Oj pastiri čudo novo, ni­ste nigda vidili ovo… ja­čimo na Badnjak ili na sām Božić pri polnoćici ili pri sv. maši u crikvi — barem oni, ki se na te dane najdu u crikvi. Tako se čini sada i u neki naši seli u predadventsku dakle i jur predbožićnu dob. Čudo nad čudesu: dvojezični ulični natpisi kamo nek oko gleda. Najnoviji primjeri su Novo Selo na Hati i Trajštof na Po­ljanci. Vrlo je to zanimljiva, a naravno i hvale vridna poja­va. Prlje koč su ljudi na hrvat­skom mogli pitati ča su ti uli­čni nazivi samo na nimškom i ča značu. Danas je obrnuto, ljudi na nimškom pitaju ča da ti hrvatski natpisi značu. No, dokle su prlje koč bile s­a­mo jednojezične, nimške, je negdo morao znati i dovoljno nimški, da je to mogao pre­sa­diti na hrvatski.

Handke ima i nam nešto reći — a zaslužuje i našu otvorenu kritiku

Petar Tyran

Zač u Hrvatski novina pi­šemo o Petru Handke­u i o Nobelovoj nagradi za literaturu? Nimamo važni­jih temov, opće kad nimamo dovoljno sredstav, da sve to objavljujemo ča bi bilo po­tribno i ča bi se dostajalo za tajedne novine ke po svojoj nakani imaju i karaktera dne­vnih novin? Zač i mi pišemo o Handkeu, kad ionako svi pišu za njega — ga napadaju i ga branu, kukavički držu ekvidista­ncu, pljuvaju na nje­ga i ga hvalu, i mu predbacivaju da je zmazani lipotan ili ga uzvišavaju kao nedosti­že­noga umjetnika riči… ?