Postižu manjine već ako su lojalne ili ilojalne prema svojoj domicilnoj državi?

Petar Tyran

Ovoljetna proslava povodom 100. obljetnice na­rodnoga glasovanja u Ko­ruškoj 10. oktobra (1920.-2020.) je dopeljalo do nove kvalitete u gledanju na narod­nosnu odn. manjinsku politiku u Austriji. Iako brojni angažirani Slovenci i Slovenke u Koruškoj nisu zadovoljni su očekivali znatno oštrije i jasnije riči pred svim i sa str­a­ne njevoga mladoga zastupni­ka, ki je govorio na ovoj proslavi, more se objektivno us­tanoviti, da je sve prošlo u vr­lo jasnom duhu konsenza, da­kle sporazuma med oficijelnom Koruškom i barem dvimi slovenskimi organizacijami, Zso-om Marjana Stu­r­ma na čijem če­lu sada stoji mladi Manuel Jug, i Sks-om (Skupnost koruških Slovencev) na čelu s Bernardom Sa­dovnikom, u bīti službenim zastupnikom Slovencev po­stavljen od zemaljske vlade Koruške. Nsks na čelu s Valentinom Inzkom, daleko naj­veća organizacija koruških Slovencev, se je ćutio jako zapostavljen, ali je pak požrk­nuo, da ga je službena, tj. socijaldemokratska Koruška ta­ko rivala na stran.

Veseli budimo danas i srićni, barem dokle se sutra zbog pinez radjaju — nove svadje!

Petar Tyran

Mogli bi se barem kratak čas veseliti. Konačno smo uspili u tom da stvo­rimo tako jak politički priti­sak da se konačno nešto ga­ne i u manjinskoj politiki, točnije na razini Savezne vla­de a još točnije tirkizno-zele­ne koalicije. Od počekta je bi­lo, jasno, ako bi nešto mogli ganuti, pokrenuti a tim i povišiti toliko potribne subvencije za čim uspješnije djelovanje u korist narodnih grup, onda bi to moglo biti moguće u ovoj političkoj konstelaciji. Stalno opomenjivanje, anti­chambriranje kod političarov i političarkov Övp-a i Zele­nih, kod onih u politiki, ki i ke imaju opet malo već sluha za manjinska pitanja je konačno pri­pravilo rodno tlo, da bi se nešto moglo ganuti u korist narodnih grup.

Je naš seoski nogomet zaista na dnu? Nije već dičakov ili se bavu drugimi športi?

Petar Tyran

Gledajući izvješćaje kako u Hrvatski novina tako i u drugi, nimški novina i čitajući npr. postavljanje momčadi ili striljce golov, se more opaziti da skoro već ni­je domaćih imen. Iz toga se moru povući barem dva za­ključki. Prvič da već nije dost d­i­čakov, junakov ni mladjih mu­ži u naši seli ki bi igrali nogomet a drugič da su mom­ča­de, iliti peljačtva tih mom­čadi dosta bogata, da si mo­ru priuštiti i plaćati toliko le­gi­onerov u svojoj momčadi.

Kamo neka se gradišćanski Hrvati integriraju? O nepoznavanju povijesti!

Petar Tyran

Sve već u nediljni govori i saveznih i zemaljskih političarov i političarkov moremo čuti „pohvalne riči“ da mi gradišćanski Hrvati na čuvanjem i gajenjem svoje je­dinstvene kulture obogaćuje­mo kulturni život u tu- i inozemstvu i da tim podupiramo mirovnu integraciju. Zaista je to lipo, da nas kanu pohv­a­liti da uz puno ostaloga npr. i tamburica doprinaša tomu da se integriramo. Lipo je to, da išću riči, kimi nam kanu pokazati da nas ionako imaju rado, da nas ionako toleriraju, da nas (moguće) ionako cijenu — iako smo drugačiji.

Bez autov i kilometrov mnogim ne ide — ali je zato još i kaštigati bezobrazno i nije fer!

Petar Tyran

Uz pogibelj, da sljedeći retki imaju neki larmo­jantan prizvuk tužibabe morem kao obrazloženje ili još i ispričanje samo navodi­ti, da je potribno kao uvod u ovo vidjenje zakonov na ce­s­ti, propisov i prepovidi, op­o­menov i kaštigov:
Vozim kih 50-55.000 kilo­me­t­rov u ljetu (ča Hrvatsko štamparsko društvo nije sta­lo ni groša u ranijoj prošlosti a kašnje pak niti centa). Pravoda nijedan nije na­re­dio ni­ti bi mogao narediti, bez da bi mi zato ponudio znatnu pineznu i vrimensku odštetu. Dakle vozim po svojoj odlu­ki jer sam mislio u prošlosti a mislim i danas da HRVATSKE NOVINE tribaju biti nazo­čne onde kade se nešto doga­dja, kade sve se pr­i­petu važ­ne stvari. Uza to je manjin­skopolitički važno, da se opa­ža ča se dogadja po naši seli i gradi. Sve to triba zabilje­žiti i o tom pisati i tim na jed­nu stranu izraziti poštivanje i priznanje onim, ki ča djela­ju i produciraju — a na drugu stranu da čim već ljudi o sv­e­mu tomu, putem čitanja u H­rvatski novina o tomu i doznaju, o tom razmišljaju, to znamda i kritiziraju ili se tomu veselu, da informira do­brohotne i dalekovidne, kim leži hrvatstvo na srcu i zado­voljava da čim bolje budu informirani. U tomu nima regionalnih granic. Cilj mi je bio uvijek da preobladamo uske regionalne i dijalek­ta­l­ne granice, ali i zemaljske i dr­žavne, da HRVATSKE NOVINE budu ta črljena nīt, ta ko­p­ča, lūk (Bogen), ki povezuje sve naše štitelje i štitelji­ce, cijelu gradišćanskohrvat­sku zajednicu i da nas povezuje i s drugimi hrvatskimi za­jedni­cami a ne na zadnje i s ve­ćin­skimi, domicilnimi na­rodi tih zemalj i držav u ki jur sto­ljeća dugo živu gradiš­ćan­ski Hrvati.

Kako nam zatvaranje granic prominjuje, otežava i onemogućuje svakodnevni život

Petar Tyran

Madjarska je zatvorila granice za ulazak u svo­ju zemlju — iako u pra­ksi, u stvarnosti, da granica zasada, hvalabogu, je još uv­i­jek škuljasta i ima prolazov. Slovačka je to isto činila, sada je i Švicarska najavila da će Austriju staviti na črljenu li­s­tu, dakle da će zatvoriti granicu. Austrija na drugu stranu, je svoje granice jur dugo zatvorila. Jedna od najmraznijih, najbedavijih i najsudbonosnijih trenutkov u tom zatvaranju je bila nedavna me­ga-gužva na južnoj granici Austrije pri ulasku turis­tov iz Hrvatske i Slovenije u Au­stri­ju, iako su bili samo u tranzi­tu. Okolo na okolo, bi­lo ka­mo se gleda, samo zatvaranja i onemogućenja, ograničenja i limitiranje. A s po­četkom ovoga tajedna opet novo, do­d­atno ograničenja i ponova „maskerada“. Opet se paniči, opet raste strah pred zarazom s koronavirusom, opet se zaoštruju mjere, opet se sužuje osobna i opća sloboda. Opet je odrižen velik kusić našega dosadašnjega ž­ivota, s kim smo se toliko ponosili — uz ostalo i to, da smo mogli putovati kamo smo kanili, kada s kim i kako.