U crikvenovjerskom pogl­e­du Hrvatski dekanat je nekad bio ponos gradiš­­ćanskih Hrvatov, pred svim onih u sridnjem Gradišću, ki su se držali za najčvršće ne samo u hrvatskom jezičnom pogledu nego i na području hrvatskoga školstva, izdava­nja hrvatskih školskih knjig, a ne na zadnje i u vjerskom pogledu. U crikveni posli u hr­vatski seli sridnjega Gradiš­ća nije bilo pitanje, će li biti nešto po hrvatsku. To je bilo po sebi razumljivo a niti lju­di a još manje duhovniki ništ dr­u­go ne bi dopustili, bolje re­če­no: ne bi ni razmišljali o tom ćedu li omalovažiti, zanema­ri­ti hrvatsku rič. Ovde je hrvatstvo bilo po sebi razumlji­vo. A zato sridnje Gradišće i nije moglo niti nije kanilo ra­zumiti brzu asimilaciju na jugu a još manje na sjeveru Gradišća. To je: asimilaciju ka je počela u politički krugi, a pak se je nastavila prik mu­zičko-folklornih krugov i je za­vršila na kraju i u instituciji Crikvi, u crikva po nekad naj­većim dijelom hrvatski seli, od kih je npr. Cindrof, Vul­kaprodrštof, a da ne govorimo npr. o Pandrofu po bro­ju stanovnikov veći nego sva hr­vatska sela sridnjega ili južnoga Gradišća skupa. Dakle ako smo izgubili hrvatsku rič u ti seli na Poljanci i na Hati u jednom selu smo izgubili već Hrvatic i Hrvatov nego u ostali kraji Gradišća skupa!

Virtualna komunikacija je jedno. Konkretno sha­djanje i sastajanje je ipak nešto drugo. Imamo za nami tajedne i misece uglavnom virtualnih sastankov — imali smo video-sastanke i vi­deo-konferencije. Naučili smo se još i kako s tim zaha­djati: da dižemo ruku ako ka­nimo nešto reći, da isključimo zvuk i da ne govorimo svi najednoč. Naučili smo se i na to, da ako smo isključili i sliku i zvuk, mogli smo još i nešto drugo učiniti u ti virtualni sje­dnica — mogli smo još i malo zaspati pri tom sastanku i nigdo nije opazio, a još manje nas je mogao ki za to kritizirati. Nekako smo se na­učili na to, da već ne tribamo izajti iz stana, iz svoje hiže, da se već ne tribamo dignuti sa stolca i ne micati od kom­pjutora, laptopa, iPada…