Nova savezna vlada je očigledno odlučila, da narodne grupe ubuduće padaju i resor „integracije“. To su mogli predložiti a pak nažalost i odlučiti očigledno samo oni i one, ki i ke nimaju pojma o autohtoni, starosjedilački narodni grupa u Austriji i ki su pripadniki ovih šest narodnih grup — Hrvati, Slovenci, Čehi, Slovaki, Madjari i Romi. Ovo nas direktno pelja i do srži problematike, do centralnoga neriješenoga pitanja: u minulih 450 ljet nam se nije ugodalo da si kod većinskoga naroda — a u povijesti se je ta narod nekoliko puti minjao — stečemo, priznanje i saznanje, da smo svakako ravnopravni a u glavnom puno duglje na ovom prostoru nego mnogi drugi i da smo: državnotvorni! To triba za ušeta zapisati svim onim, ki nam sada kanu prepisati da bi se tribali integrirati. A tim ionako uglavnom mislu: asimilirati!
Naši preoci i pramajke, dakle oni ke danas u najširjem smislu nazivamo „gradišćanski Hrvati“ a pred tim „zapadnougarski ili austrijski (dolnjoaustrijski) ili moravski ili slovački Hrvati“, su stvarali državu, su bili u mjerodavni funkcija i služba u ti zemlja i država. A to su i danas. Samo se to danas skoro već ne zna ili se nikada o tom nije znalo, jer oni i one to ne glašavaju a njevi prethodniki i nisu u prošlosti. A pak takozvani većinski narod, ki se ionako sastavlja dobrim dijelom od novijih „dotepecev“, novodošljakov, nam gradišćanskih Hrvatom kanu reći da bi se mi tribali integrirati. Kamo prosim? U ki narod ili u ku državu? U ovu ku su naši pomogli dignuti, sastaviti, uzdržati i napredovati pak konačno i očuvati.
U čemu je problem? U tom da nismo nikada bili u stanju dovoljno naglasiti gdo smo i ča smo. Svenek nam je falila ona inteligencija (u smislu jezika) a i gradjanstvo (civitas), ko bi bilo u stanju svoje naglasiti, se pozicionirati u većinskom društvu, ali uza to obdržati svoje, ostati svoj a ipak biti dio toga većega, te veće cjeline, ka se sastavlja od puno pojedinačnih dijelov. A „većinci“ nam u tom nikako nisu pomogli. Zač bi i? Kakov interes bi imali da bi naglasili da ima i nas, da smo i mi ovde, da smo i mi sustavni dio i, kako jur rekoh: državotvorni! I imamo pravo nač!
Na primjeru Hrvatskoga bala u Beču moremo dobro pokazati i dokazati o čemu se radi. Ovo je jedna od najvećih integrativnih priredab na tlu Beča. Ali mišljena je uz ostalo za integraciju u obrnuti smir. Naime, da druge Austrijance, Austrijanke, goste iz brojnih drugih susjednih, europskih zemalj integriramo u naše društvo. Da im pokažemo gdo smo mi, da i oni moru biti dio nas, da su nam dobrodošli, da je željimo obogatiti a uvom slučaju posebno i zabavljati. A tim kažemo da smo ujedno i dio njih, dio njevoga identiteta, bez koga ne bi bili to ča jesu!