Kad su brojači glasov pri izboru za zemaljskoga poglavara Gradišća, u četvrtak, 28. februara ponovo počeli brojiti listiće, se je već komu iskušenijemu i zre­lijemu političaru ali i posma­traču zgusnula krv u žila. Bio je ovo pravi déjà-vu (= jur vi­djeno). Ali ovput u žila nekih socijaldemokratskih saborskih zastupnikov i članov vlade. Dana 30. oktobra 1987. ljeta je bila zgusnula krv u žila na­rodnjačkih zastupnikov. Nije, naime, Feri Sauerzopf nastao zemaljski poglavar Gradiš­ća, kako je očito bilo dogovoreno med njegovim VP-om i Rauterovim odnosno Haiderovim FP-om. Najvjerojatnije je po­moću glasa slobodara Greg­o­ra Munzenriedera (ča se pra­voda nikada nije moglo doka­zati, jer su izbori bili tajni) socijalist Hans Sipötz postao zemaljski poglavar i tim na­slijedio Theodora Keryja u toj funkciji na čelu Gradišća. Tada su Sauerzopf i ostali VP-zastupniki u Saboru otvoreno govorili o iz­dajstvu je­dnoga pojedinca, ki je VP-u zeo zemaljskoga poglavara. Ovi su tada govorili i o „srebr­njaki“, kimi bi soc­i­jalisti bili kupili „izdajnika-Judaša“.

Papa Franjo u četvrtak 21. februara otvorio je četve­rodnevni summit u Vatikanu. Jur dugo je najavljivao ov dogadjaj posvećen svećeničkomu, duhovničkomu se­ksualnomu zlo­st­a­v­ljanju dice (Kindesmißbrauch) prvim gla­vam sto­tin biškupskih konferencijov iz cijeloga svita, a pa­pa Fra­njo je dao signal da je oz­biljno shvatio najnovije slu­čaje seksualnoga zlostavlja­nja med kimi su slučaji iz A­merike i Čilea najpoznatiji. Skupine žrtav zlostavljanja su zahtijevale da se na sku­pu do­govori konkretan akcijski plan za borbu protiv pedofilije.

Dokle smo u minulih desetljeć temeljito prekapali „našu“ povijest ov­de u Austriji, u zapadnoj Europi, zapadno od nekadašnje­ga željeznoga zastora, dokle smo minuciozno obdjelali i rastresli a ne na zadnje i interpretirali ča se je svega dogodilo u minulih 100 ljet otkada se je raspala Monarhija, pretežno Cislajtanija, dakle austrijski dio — puno toga ča se tiče Translajtanije, ugarskoga dijela Monarhije, kra­ljevine Ugarske na ovoj, aus­trijskoj strani nismo ni znali, a još manje se o tom učili.

Suočeni smo s fenomenom za ki smo ionako znali —sa­mo smo ponekad jur tako zaslipljeni, da već ne vidimo dalje od našega pupka ili ne prik ruba svoje zdjelice. Zapravo bi ta fenomen morali poznati još iz povijesti: Kada se političke velestranke u Au­striji dugo po raspadu Monarhije već nisu bojale restitucije ove, s vrimenom su o­mekšali zakone u pogledu na člane obitelji Habsburg i još i nekadašnji cesar Austrije i kralj Ugarske dr. Karl Hab­s­burg je — kade je odustao od restitucije, vraćanje u stanje bivše Monarhije — po politi­čkom preokretu u Austriji i kad je Övp dostao većinu, 1962. ljeta opet stupio na tlo Austrije. Do tada to nije smio. A 31. oktobra 1966. ljeta je Habsburg sa srdačnim ruko­hvatom pozdravljen još i od tadašnjega socijaldemokrat­skoga kancelara Austrije Br­u­na Kreiskyja. Peljao ga je sigurno i politički kalkil, razmišljanje, da će od toga ima­ti već koristi nego škode.

Govoreći ili pišući o Slav­ku Niniću znači svakako se uz muziku „Balka­na“ (bilo kade to bilo) baviti i sa Čuži. Kako su sridnjogr­a­dišćanski Bruji na čelu s Jo­škom Vlašićem jur pred već od 40 ljet takorekuć opleme­nili pogrdni, špotljivi izraz Krowod, tako su Bečki Čuži na čelu sa Slavkom Ninićem do­stali pristup u najviše bečke i austrijske dvore, još i u Ho­f­burg i Bečku gradsku vijećnicu nekadašnja psovka, pogrdnica, uvredljiva rič Čuž (u nimškoj ortografiji zato naj­vjerojatnije i bolje je poznat kao Tschusch).

Očito se je u manjinskom a posebno i u hrvatskom novinstvu pripravljaju temeljite i dalekosežne pro­mje­ne. Čim već sami u tom sudjelujemo, ali pred svim i odlučimo, tim bliže ćemo doj­ti tomu, ča zaista kanimo — u prvom redu i tomu ča nam je potribno. S pogledom na novi Zakon o mediji, uklj­u­či­vši naravno i manjinske na­rodnosne medije, a tim i tiskanice mora ovisiti najprvo o nami sami kako i ča će biti u budućnosti. Pri tom ćedu svi u dojdući tajedni i miseci mo­rati čim točnije pojasniti, ka­­ko predvidjaju nastaviti i je­zično i sadržajno i po op­se­gu i koliko snage kanimo i mo­ra­mo uložiti u naše novi­n­stvo.

Evo, ovde je novi Glasnik — crikvene novine Želje­zanske biškupije. Prvi broj je izašao 20. januara u 2019. — i to u novom ruhu, u novoj prateži i s već stranic (12) barem u ovom duplom broju u novom ljetu. Uza to je tiskan na znatno boljem i de­bljem papiru, ča pravoda ja­ko „godi“ reprodukciji foto­gra­fijov, kih ima puno. Gdo redovito čita nimške crikvene novine martinus (Kir­che­n­zeitung der Diözese Eisen­stadt) će opaziti isti ruko­pis u layoutu i dizajnu u jako velikodušnom rasporedu član­kov i slik — dakle s puno pra­z­noga prostora. Tim štitelji i štitelji­ce imaju dojam da se lagano čita i su novine jako razrahlje­ne. To, naravno, ide na tro­šak sadržaja. Glasnik se je tim s no­vim glavnim ured­nikom Že­lj­kom Odobaši­ćem od tipi­čnih novin tradicionalnoga ka­raktera preobrazio u žurnal.

Za Hrvatsko štamparsko društvo kao izdavača ta­jednika Hrvatske novi­ne (HN) 2019. ljeto će biti prelomno. Ljetos se mora ri­ješiti pitanje kako će se nastaviti s uredjivanjem HN, ke su s novim ljetom stupile u 110. ljeto svojega izlazenja: ili nadalje sa „živom subven­c­i­jom“ ili s posebnim odlom­kom u predvidjenom novom Zakonu u mediji, ki se zgleda i na manjinske tiskanice i o­si­gurava temeljnu stalnu financijsku potporu.

Za Hrvatsko štamparsko društvo kao izdavača ta­jednika Hrvatske novine (HN) je u 2018. bilo do­sta pro­tkano ljeto. Na jednu stranu je do sada neriješeno pitanje kako će se nastaviti s uredjivanjem HN, ke s novim ljetom stupu u 110. ljeto svojega izlazenja i se grozi ukin­u­će „žive subvencije“ sa strane Ministarstva prosvjete i Gradišćanske zemaljske vla­de. Čuje se s već kih stran da bi to bila i širja tema, još i u Narodnosnom savjetu, ali još nije jasno, je li to svim ili ba­rem većini u tom savjetodavnom gremiju zaista toliko ja­sno i svisno, da to pitanje tri­ba čim prije pametno i dugo­ročno, najbolje trajno rije­šiti.

Hrvatske novine su sva­čije, zato je diskusija o nji i u nji uvijek bila jako živa, angažirana, donekle još i ko­n­tradiktorna i su došli do iz­­ra­žaja različna mišljenja, sta­vi, dijelom jako različne pozicije i gledanja ne samo na svit nego pred svim i na vlašću zdjelu, dostkrat i samo na vla­šći pupak. Ali je cilj Hrvat­skih novin uz sve ostalo, da gleda i prik ruba vlašće zdjele. Informira o gradišćanski Hrvati i piše za nje. Dokle su od utemeljenja ovih novin pisali i izvješćavali o „zapad­no­ugar­ski Hrvati i za nje, su po su­d­bonosnom 1921. lj., kad su se ovi Hrvati i Hrvatice pak našli u tri država — u Austriji, Čehoslovačkoj i Madjarskoj, smo pak od Miloradića nau­čili da smo gradišćanski Hrvati (bilo kako je pišemo, ili s velikim G ili s malim g).