Za Hrvatsko štamparsko društvo kao izdavača ta­jednika Hrvatske novi­ne (HN) 2019. ljeto će biti prelomno. Ljetos se mora ri­ješiti pitanje kako će se nastaviti s uredjivanjem HN, ke su s novim ljetom stupile u 110. ljeto svojega izlazenja: ili nadalje sa „živom subven­c­i­jom“ ili s posebnim odlom­kom u predvidjenom novom Zakonu u mediji, ki se zgleda i na manjinske tiskanice i o­si­gurava temeljnu stalnu financijsku potporu.

Za Hrvatsko štamparsko društvo kao izdavača ta­jednika Hrvatske novine (HN) je u 2018. bilo do­sta pro­tkano ljeto. Na jednu stranu je do sada neriješeno pitanje kako će se nastaviti s uredjivanjem HN, ke s novim ljetom stupu u 110. ljeto svojega izlazenja i se grozi ukin­u­će „žive subvencije“ sa strane Ministarstva prosvjete i Gradišćanske zemaljske vla­de. Čuje se s već kih stran da bi to bila i širja tema, još i u Narodnosnom savjetu, ali još nije jasno, je li to svim ili ba­rem većini u tom savjetodavnom gremiju zaista toliko ja­sno i svisno, da to pitanje tri­ba čim prije pametno i dugo­ročno, najbolje trajno rije­šiti.

Hrvatske novine su sva­čije, zato je diskusija o nji i u nji uvijek bila jako živa, angažirana, donekle još i ko­n­tradiktorna i su došli do iz­­ra­žaja različna mišljenja, sta­vi, dijelom jako različne pozicije i gledanja ne samo na svit nego pred svim i na vlašću zdjelu, dostkrat i samo na vla­šći pupak. Ali je cilj Hrvat­skih novin uz sve ostalo, da gleda i prik ruba vlašće zdjele. Informira o gradišćanski Hrvati i piše za nje. Dokle su od utemeljenja ovih novin pisali i izvješćavali o „zapad­no­ugar­ski Hrvati i za nje, su po su­d­bonosnom 1921. lj., kad su se ovi Hrvati i Hrvatice pak našli u tri država — u Austriji, Čehoslovačkoj i Madjarskoj, smo pak od Miloradića nau­čili da smo gradišćanski Hrvati (bilo kako je pišemo, ili s velikim G ili s malim g).

Pokidob se je sada, opet jednoč, počela javiti di­skusija u naši tiskani me­diji — i bilo bi potribno da se čim već i mladi javljaju — ne­će škoditi da malo rekapituliramo, kako je ča kada bilo i kako se je razvilo. S pogledom na Hrvatske novine jedna je činjenica bez diskusije, nai­me da su pokrenute 1910. lj. u Juri i su tim bez sumlje naj­starije još postojeće novine na ovom panonskom području. O tom ča neka stoji u novina, ki sadržaj i na kom jeziku, se je diskutiralo jur pred novi­nami, kada ih još nije bilo, a bilo je hrvatskih Kalendarov, nekoliko po broju.

Evo, stiglo i do nas: po­ziv jednoga hrvatskoga medija (Novi glas) da se bojkota iliti doslovno „da bi lj­udi iz protesta morali otp­o­vidati“ drugi hrvatski tiskani medij (HN). Nadalje glavni urednik NG-a Konstantin Vlašić piše o „drskosti“, citirajući i opširno komentiraju­ći člančić iz rubrike „Pišu nam: Forum štiteljev u Hrvatski no­vina, pozitivno i negativno“ u kom ide za Orbána i Sorosa. U tom mladi i politički vrlo angažiran student novinarstva vuče sve registre svojega u zadnjem času načitanoga po­vijesnoga znanja, i na temelju komentara u HN koristi mogućnost da kaže puno toga ča je naučio i koliko je načitan. Upoznaje on štitelje i štitelji­ce NG-a s bretibart.com, Ste­­phenom K. Bannonom, ali i wikipedijom kao i Glennom Beckom. Moram priznati, da sam puno toga naučio od Konstantina Vlašića i mo­gu­će će mi to u budućnosti slu­žiti ako se suočim s timi ime­ni — iako je dosta nevjerojat­no i malo u pogledu na ure­djiva­nje Hrvatskih novin ili na gradišćanske Hrvate.

Svaki dan nanovič nas uz­drma i potrese nekakova vist o prirodni katastrofa — sve već ne samo u dalekom svitu negdje, kamo nimamo veze i kade nikoga ne poznamo, nego u neposrednoj o­k­o­lici i blizini. Pravoda valja i argument, da je bilo puno tih katastrofov i prlje koč, ali za njih nismo ni dočuli a još ma­nje ih vidili uživo na televizij­skom ili računalskom ekranu. Ipak moramo priznati, da se priroda minja, da se vrime minja i da je u zadnji ljeti već čega nastalo drugačije, nego smo to od prlje bili naučni. Iako još ne znamo, ćedu li nam dojdući dani doprimiti sniga ili samo godine: Bijelih Božićev jur dugo nismo imali, niti se jur ljeta dugo nismo mogli klizati na smrznuti ribnjaki ili bazeni a još manje na Niuzaljskom jezeru (s iznimkom znamda od n­e­koliko dani). Dica bijeli Bo­žić poznaju samo od „shoppinga“ u kupovni centri kade im stalno sviraju „Jingle Bells“ i „White Christmas“. Ali svi ti škodljivci ki se nisu smrznuli ćedu na protuliće napr­a­viti još veću škodu u prirodi.

Devinsko Novo Selo u Slo­vačkoj na livoj ubro­vi rijeke Morave sjeverno­zapadno i nedaleko Požuna, je poznato i zato, da je u njem u prošlosti djelovalo brojnih visokih hrvatskih intelektu­alcev i da su si zato hrvatsku rič — uz blisku slovačku — ob­držali. U novije vrime su to bili uz druge nažalost jur pokojni Jurko Cvečko i Vilko „Tica“ Pokorný. A mladji iz­med njih — sada isto jur 80 — je Joško Klačka: vrsni povjesničar, visoko odlikovani znanstvenik u Slovačkoj, vrhunski član znanstvenoga života u Slovačkoj, a ipak vje­ran svojega domaćega Nouvoga Siela.

Sve teži su časi za hrvat­ski jezik u Grad­iš­ću i Be­ču i susjedni ze­m­lja. Sve već je i onih ki propagiraju takozvani „hrvatski light“ to je gradišćanskohrvatski. U čemu je zapravo sve dozvoljeno, sa­mo da još nekako gluši po hr­vatsku iako je protkano s bez­broj za nje tudjih riči, ne sa­mo hrvatskih, nego engleskih i ugarskih… Ako se pak argu­mentira „to je po našu!“, ili znamda „to je po gradišćan­skohrvatsku“ onda zapravo za velik dio govoračev već ne va­ljaju nikakova pravila — iako ih naravno imamo: i rječni­k(e) i gramatiku(e). Ali gdo jur ima rječnik doma a ka­mo li gramatiku. A u škola se to zapravo već nigdir ne podu­čava, jer tako daleko uopće ne dojdu u nastavnom planu: jer govor je o samo četiri razredi osnovne škole. Zbog toga ne samo mnogi od nas samih n­e­go pred svim i zainteresirani i u Hrvatskoj mislu da im­a­mo ionako intaktno dvojezi­č­ni školski sistem. Zbog toga, jer npr. u Hrvatskoj imaju  o­smorazrednu osnovnu ško­lu — isto kao i u Madjarskoj.

Poštovane pretplatnice i poštovani pretplatniki Hrvatskih novin, dragi i vjerni nam štitelji i štiteljice! Kako ste bolno opazili u zad­nji tajedni Hrvatske novine redovito kasnu do vas, ponekad još i nekoliko dani dugo. U momentu se čini da smo mi kao izdavači i uredniki Hrvatskih novin bezpomoć­ni protiv privatiziranoga veleopoduzeća Pošta. Zapravo nimamo nigdje se potužiti. Po­šta se poziva na svoje pravo da štamapne stvari tiskanice (a novine i časopisi spadaju poda to) imaju pravo nekoliko djelatnih dani raspa­č­iva­ti, dakle razislati i donesti do štiteljev. Zasada nimamo kon­kretnoga part­nera za tužbu, komu se fizički obratiti na­šom tužbom. Na kraju tele­fon­ske linije u poštanskoj ce­­n­trali u Beču se samo kreće i obraća vrpca, na koj nazivača prosu da čeka — da se spoji s nekim kompjuterom. A če­ka se i čeka i čeka… A cilj je, da bi došli do vrha Pošte.

Austrijska vlada, u namj­e­ri da pooštri mjere u borbi protiv ilegalne m­i­gracije, odlučila je da za voz­i­la zatvori sve male granične prelaze prema Madjarskoj, a navodno i prema Sloveniji. U saveznoj zemlji Gradišće bit će zatvoreno za putnička vozila, teretnjake i motore, oko 40 malih graničnih prelazov. Zatvaranje ovih malih grani­čnih prelazov — čudakart i sa­mo puti i male cestice — za promet navodno je potribno da preusmiri vozila na bolje kontrolirane, velike prelaze s Madjarskom. Ova naredba vlade predvidja da se već od 40 malih graničnih prelazov ubuduće more prelaziti sa­mo piše, biciklom, traktorom ili na konju. Na mali granični prelazi su jur postavljene o­zn­ake za zabranu, a gdo je prekrši morat će računati na kaštigu do 2.190 eurov.