Ova koronakriza, od ke još ne znamo je li smo ju jur preobladali, ili će nam se virus vratiti; ili se je „ućaćio“ med nami i ionako već ne­će projti, nam je i u m­e­dijalnom području donesao puno diskusijov a pred svim i predlogov. Ide za socijalne medije. Kritika da smo — ka­ko i mnogi drugi — zamudili da se već koncentriramo na socijalne medije, na web, internet i da bi se koristili broj­nih službov u internetu, kim su u dijeliću sekunde na ekra­nu one osobe, ka je željna te pošiljke, te informacije od­nos­no toga kontakta.

Puno ljudi u ovom kri­z­nom času, u kom su mnogi prikovani unutar do­maćih zidin, hvali dje­lo u domaćem uredu, ko se i na nimškom skoro svenek na­ziva „home-office“. Ovakovo djelo hvalu pred svim oni, ki imaju dovoljno mjesta doma, dakle ugodne okolnosti i ka­de nije preveć ljudi na istom mjestu. To je činjenica u daleko najveć slučajev, jer po­lag sta­tistike u Austrije je sve već domaćinstav sa samo jednom obitelju pod jednim kro­vom a obitelj u Austriji ima pro­sječno 1,53 dite (toliko dice u Austriji radja jedna žena u svojem životu; a statistika je iz 2017. ljeta, dakle relativno ak­tualna).

Nikako se ne moremo zba­viti ovih nacionalnih dr­žavnih gr­anic. I svenek i nanovič se uz ove granice ka­žu mišići — jednoč ova država onda opet druga, ponekad i o­b­advi — svaka na svojoj strani. U momentu opet u Au­striji pojačano patruljiraju uz granicu sa Slovenijom i Ma­djarskom. Austrijska minis­tri­ca obrambe Tanner je (sigur­no uz savjetovanje svojih naj­viših vojnikov u Austrijskoj saveznoj vojski) pozvala i pri­padnike aktivne pričuve austrijske voj­ske (Milizsoldaten) da čuvaju državnu granicu prema susedjnim, narav­no prijateljskim državam.

Gdo od nas sada nije u (teškom) škripcu. Već od dva misece smo dan za danom slušali i gledali vi­sti kako se ta smrtonosni ali svakako sudbonosni koronavirus širi od kontinenta do kontinenta, od zemlje do ze­m­lje, od regije do regije, od se­la do sela i od stana do stana. Bili smo poslušni i sve smo činili, ča su nam vrhovni politički zastupniki skupa sa str­u­čnjaki rekli, zapovidali i naložili a naravno i prepovidali. Sve to smo zeli na se u uvjerenju da ćedu ti jur zna­ti, ki su na se zeli odgovornost skupa s brojnimi onimi ki n­a­vodno im­aju pojma o tom. Č­udili smo se a pak i divili kancelaru Kurzu, vicekance­laru Kogleru, ministru zdrav­stva Anschoberu kao i minis­trici za poljoprivredu i turi­zam Köstinger, kako su nam dan za danom razlagali i nas prosili da neka ne odustanemo od sigurnosnih mjerov, da se ne shadjamo jedni s drugi­mi i da ubajdemo socijalne kontakte još i s našimi najmi­lijimi — da se ne zarazimo s ovim toliko vražjim virusem, ki bi nas mogao po­sići i hititi u grob.

Zahvaljujemo relativno mladomu a sada jur i bivšemu fu­nkcionaru iz najužega kruga Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradiš­ću, ki vrlo jasno, glasno i samovoljno i nadalje zastupa Hkd u hrvatskom Savjetu za narodnu grupu da nas je op­o­menuo da bi se već tribali o­svrnuti u našem izvješćava­nju Republiki Austriji „od ke si Hštd očekuje da skrbi za opstanak Hrvatskih no­vin“. Kritičnomu štitelju i pisatelju kritičnoga osvrta na očito vanjskopolitičku ali i u­nutarpolitičku liniju Hrvat­skih novin se bojsek ne vidi nezahvalnost prema Repub­liki Austriji, u prošlom broju Hrvatskih novin i opominje uredničtvo da je to drugi ro­djendan one države, od ke si Hštd očekuje pripomoć. Kri­tični štitelj i angažirani sav­jetnik u Hkd-u a isto kako i u Hak-u (već) ne vidi „važnost vlašće sadržajne neodvisnosti“ i nerazumljivo mu je da HN „(…) ne služu gradišćan­skim Hrvatom u Madjarskoj kot neodvisni izvor novosti“, a to mu je „nerazumljivo“.

Ako uzmemo izjavu fra­n­cuskoga maršala Ferdinanda Focha na kraju Mirovnih ugovorov po Psb u Versaillesu i St. Germainu da „ovo nije mirovni ugovor, ovo je samo primirje na dvajset ljet“ onda znamo koliko je, nažalost, imao pravo i kako tragično se je obistinilo njegovo prorokovanje 21 ljeto po­tom kad je Hitler napao Polj­sku i kad je tim počeo Dsb. Danas su povjesničari uglavnom u tom složni, da je sime za Dsb jur posadjeno pri mi­ro­vni ugovori u Parizu i da su bili velikim dijelom motivira­ni fantenjem, osvetom pobje­d­ničkih sil nad Austro-Ugarskom i Nimškom. Da su „iz­dajniki“ kao npr. Italija bili veliki dobitniki s pogledom na dobivanje teritorija, a da ne govorimo npr. i o Rumunj­skoj, ka si je pripojila cijelu Sedmogradsku (Erdely/Trans­silvaniju = zemlja s one druge strane loze, šume). Sa strane Austrije mogli bi govoriti o veliki dijeli današnje Češke, ke je izgubila, a Nimšku je (s nje gledišća) izgubila velika područja npr. Sudetske.

Trese se zemlja u Zagrebu i okolici, trese se i trese ne more se umiriti. Očigledno su tako jake te pod­zemne napetosti i tenzije, da zemlja na toj geološkoj liniji ne more dojti do mira. Ljudi ih već ni ne broju, toliko je jur bilo tih potresov od prvo­ga teškoga nedilju jutro, 22. marca. A do sada zadnji je bio sredinom prošloga tajedna. Dokle pišem ove rede, a pred svim dokle su objavljeni, mogla se je zemlja opet tresti — i jače i slabije. Tako se to momentano dogadja u Zagrebu, teško pogodjenoj i uškodjenoj hrvatskoj metro­poli i u okolici. Ima i takovih stručnjakov, seizmologov, ki prorokuju da će veliki, teški potres još dojti. Broj ljudi, ki molu da do toga ne bi došlo, je viši od dana u dan.

Bilo kako interpretiramo ili obraćamo izreke i izjave mjerodavnih i odgovornih političarov ali još već i epidemiologov i liječnikov, morat ćemo se s tim su­očiti, da pred ljetom već ne­će biti niti jedne hrvatske pri­redbe s već od barem šakice ljudi. A u pogibelji su sada i veći sastanki i sjednice a ka­mo li generalne sjednice uz nazočnost članov. U pogledu na sastanke, odborne i generalne sjednice ćemo si moći pomoći virtualnimi rješenji. Hvalabogu nije problem da se moru održati konferencije iz doma putem ko­m­pjutora, računala.

Sada jur znamo već, iako zapravo još ništ ne zna­mo. Niti je hrvatskih niti drugih priredab i ih u dojdućih tajedni i miseci neće biti. Tim neće biti ni kazališnih predstav u Velikom Borištofu ni u Pinkovcu ni u No­voj Gori. Novoseoci su jur pred Vazmi morali otpovidati svoje kazališne predstave. Kuga je morala zabušiti isto kako i Hrvatski centar. Barem smo još mogli uživati u zadnjem odličnom i upečatljivom „Džez & vino“ u Kugi, iako su se onda jur neki jako bojali osobnih kontaktov. Mi drugi u to još nismo toliko vjerova­li, bolje rečeno: nismo si još mo­gli predstaviti kakova la­vina će dojti prik nas.

Kako sada i u budućnosti dalje? To se u ovi dani i tajedni mnogo gdo pita ali nima pravi odgovor. A gdo bi jur mogao prorokovati bu­dućnost? Ova koronakriza nam je pokazala, da cijelo ja­to znanstvenikov i statističarov dan za danom računa na mogućoj krivulji (Kurve) ka­ko će se razviti broj zaraženih, obetežanih, onih ki tribaju intenzivnu njegu — a na­žalost i broj umrlih. Uglav­nom na temelju toga su političari ocijenili ča triba činiti, kakove mjere triba poduze­ti, ča ka­da kako odrediti, da ovi zgo­ra imenovani broji ne bi eksplodirali, kako su npr. u Italiji, Španjolskoj a sada i stra­šno u američkom New Yorku ili u Ontariju, Kanadi.