Koliko puti smo se jur o tom mokirali i se špota­li pred svim i govoračem i spikericam i Orf-u, ako hr­vatska imene sprogovaraju po nimšku dakle „germanski“. Koliko puti nam se — naravno samo onim ke to i zaista boli — vlasi nastavljaju, ako nositelji hrvatskih prez-, da­kle obiteljskih imen ova svo­ja imena sprogovaraju po nim­šku, dakle s u sredini imena ne sprogovaraju kao š a kraj­no ts ne kao ć ili barem č (npr. Resetarits ili Stipsits — a ne kako bi bilo pravilno Rešetarić ili Stipšić i druge). Ali to, naravno, valja i za hrvatska prezimena Berlakovich i Hergovich, i druge) u ki se to krajno ch sprogovara po nimšku, a ne npr. po engle­sku, ili znamda još i, kako bi bilo pravilno, po hrvatski da­kle s fonemom, glasom č.

Ovom temom smo se na ovom mjestu bavili jur pred trimi tajedni. Po­vod je bio da je nova savezna vlada na čelu s kancelarom Sebastianom Kurzom od Tir­kiznih i Wernerom Kogle­rom od Zelenih odlučila da narod­ne gupe sada padaju u kombinirani resor integracije i že­ne. Narodne grupe — Čehi, Hr­vati, Madjari, Romi, Slova­ki i Slovenci dakle sada spa­daju u kompetencije Övp-ministrice Susanne Raab. Ne samo da je to jako presenetilo na­rodne grupe, nego je i pro­uz­rokovalo veliko čudje­nje. Je li se je to samo tako „stalo“, jer već nigdir nije bi­lo mjesta za narodne grupe, ili neka to bu­de politička po­ruka, da integracija narodnih grup još nije završena ili da je to s pogledom na ženski pokret znak za to, da isto ka­ko kod žen tako i kod narod­nih grup triba te­žiti za ravno­pravnošću i di­že­nje „kvote“?

Ako pretpostavljamo da barem negdo od naših št­iteljic i štiteljev redovito ili barem ponekad šte i austrijski dnevnik Die Presse, onda im je u rubriki „komen­tar gosti“ moglo pasti u oči da su onde i narodne grupe bile zastupane zadnji dani i taje­d­ni i da su bile tema u različni komentari. Tako je jur krajem lanjskoga ljeta Peter Lin­zer pisao o potrebi pobolj­ša­nja situacije pred svim i kod gradišćanskih Hrvatov s posebnim gledišćem i na Beč. Koruški Slovenac Janko Ferk je na temelju bilježenja narod­nih grup u koalicijskom dogovoru nove austrijske vlade pisao da narodne grupe tribaju posebna prava a pritom ci­tirao Kreiskoga s „Bevorrechtung“.

Gradišće se vraća u stara vrimena — moglo bi se zaključiti po najnoviji iz­bori za Zemaljski sabor. Petnaest ljet po Hansu Niesslu i 33 ljeta po Theodoru Keryju ki je potom kada je 1987. izgubio apsolutnu većinu od­stupio s političke pozornice, Socijaldemokrati u Gradišću sada imaju opet većinu ne sa­mo po glasi nego i po manda­ti u Saboru, naime 19 prema 17 svih ostalih skupa. To zna­či, da Spö po prvi put more sām vladati. Zemaljski pogla­var Hans Peter Doskozil, ki je la­ni stupio na mjesto Hansa Niessla, dakle ne triba već ko­alicijskoga partnera. To zna­či da su Slobodari ispali, Na­rodnjaki nisu uspili u Vladu a ni za Zelene onde nije mjesta.

Nova savezna vlada je o­čigledno odlučila, da narodne grupe ubuduće padaju i resor „integracije“. To su mogli predložiti a pak nažalost i odlučiti očigledno samo oni i one, ki i ke nimaju poj­ma o autohtoni, staro­sje­dila­čki narodni grupa u Austriji i ki su pripadniki ovih šest na­rodnih grup — Hrvati, Slo­venci, Čehi, Slovaki, Ma­djari i Romi. Ovo nas direktno pelja i do srži problemati­ke, do centralnoga neriješe­noga pitanja: u minulih 450 ljet nam se nije ugodalo da si kod većinskoga naroda — a u povijesti se je ta narod nekoli­ko puti minjao — stečemo, priznanje i saznanje, da smo svakako ravnopravni a u glav­nom puno duglje na ovom pr­­­ostoru nego mnogi drugi i da smo: državnotvorni! To triba za ušeta zapisati svim onim, ki nam sada kanu prepisati da bi se tribali integri­ra­ti. A tim ionako uglavnom mislu: asimilirati!

U prvoj euforiji o usidre­nju, zapisanju narodnih grup u program nove ko­alicijske vlade med Tirkiznimi i Zelenimi smo se svi veselili, da je konačno ipak ne­što išlo dalje. Kako i svaki u­spjeh tako i ov navodno ima čuda ocev i majkov. No, će­mo li ikada dočuti, gdo se je zaista koliko zalagao zato da bi autohtone narodne grupe ušle u novi vladin program do 2025. ljeta — ako će koalicija zaista tako dugo držati — mo­guće nikad nećemo doznati. Ili bolje rečeno, reć ćedu nam da su se svi za to zalagali.

Mnogi od nas su se za­ufali u ovakov sastav vlade, u tirkizno ze­le­nu koaliciju u Austriji. A uza to nije bilo neophodno po­tribno da bi gdo bio izraziti črni, dakle Narodnjak ili Zelena. Na jednoj ruki se je mo­glo izračunati, da bi s malo već volje nego do sada i uz pomoć Nikija Berlakovića i Kristofa Carića i njevih prijateljev u Övp-u a posebno i uz korušku Slovenku Olgu Voglauer kod Zelenih i nje pristašev mogli ipak uspiti, da narodne grupe, nacionalne manjine u Austriji udju u koalicijski ugovor a tim i u djelatni program, nove koa­licij­ske vlade za dojduću vladinu periodu (barem četira lje­ta dugo, znamda i pet). U tom razdoblju bi moralo biti moguće postaviti manjinsko pitanje na nove, djelotvornije a tim i uspješnije noge.

Po podjeli pinez iz savez­noga lonca za podupira­nje narodnih grup u Au­striji svenek je nezadovoljnih i još manje zadovoljnih. Ako se radi samo o predlogi doti­čnih Narodnosnih vijećev (Savjetov o narodni grupa) Savezno kancelarstvo u princi­pu svaki put prihvaća predložene svote za izabrana dru­štva i organizacije. Ali prije toga odredi koliko stoji na ra­spolaganje. Posebno je zanimljiva pojava po sjednici hr­vatskoga Narodnosnoga vije­ća srijedu, 11. decembra, u koj su se — kako jur u dani pred tim dogovoreno od čelnikov Vijeća, dakle zastupnikov p­o­litičkih stranak i vrhovnih društav — odlučili da ćedu Hrvatskomu štamparskomu društvu opet skratiti godišnju subvenciju — ali zato Crikvi dati već. Da, i Hkd je popustio u 1000 € u korist Hak-a, isto tako je i Hkdc popus­tio 1.400 €. Hštd je morao popustiti 11.100 €. Zato će Cri­kva dostati za 15.000 € već a društvo Hrvat S.A.M po prvi put 2.500 €. To ide, jer neka mala društva su ispala ili nisu stavila molbe. Tako je ukupna svota od jedan milijun i 110.600 € ka stoji na ras­po­laganje za 2020. ljeto.

Tradicija adventskih sajmov je jako proširen u  Austriji pred svim i u Be­ču a odanle je ova tradicija preplavila u Hrvatsku a pred svim u Zagreb. Zagrebački gradonačelnik veli da bi zagre­bački advent bio znatno lip­ši i intimnije nego je bečki, jer se proteže kroz cijeli stari Gornji Grad ali i po cijelom Zrinjevcu. Sām gradonačelnik Zagreba Milan Bandić glasno priznaje da je ovu ide­ju kopirao u Beču ali da je u medjuvrimenu zagrebački d­a­leko pretekao bečki. Jer u Be­ču ima bezbroj adventskih sajmov od kih je najveći vje­rojatno ov pred Vijećnicom. Ali gdo ima lazno, more rado pohoditi i sajam u Schönbrun­nu, ili i u nekadašnjem Hrvatskom Selu, na sadašnjem Spittelbergu. A uza to ima još brojnih manjih adventskih sajmov ki imaju i posebnu hrvatsku natuknicu, tako na priliku po prvi put i na vrtu pred sidišćem Udruge hrvatskih poduzetnikov u Ausstellungsstraße u 2. gradskom kotaru. Dva dane je bio otvo­ren i adventski sajam u Hrvatskom centru u Beču, ki je sigurno jedan od najintimnijih hrvatskih adventskih sajmov.

U ovi dani smo u najtira­ž­nijem dnevniku u Hrvat­skoj, u Večernjem listu mogli uz drugo čitati komen­tar Denisa Romca s naslovom „Cijela se Europa pomirila, sa­mo Hrvati i Srbi to nikako ne mogu“. U zadnji tajedni i mi­seci zapravo u svi mediji se spominje 30. obljetnice pada željeznoga zastora a tim i ru­šenja Berlinskoga zida. To je zapravo 45 ljet po završetku najgorjega krvoprolića u po­vi­jesti človičanstva. A zapra­vo znamo po priliki samo za točne žrtve Drugoga svitskoga boja odnosno zločine Tre­toga Reicha na zapadu Eur­o­pe. Minucioznomu bilježe­nju nimških nacistov i nimškoj točnosti i temeljitosti imamo zahvaliti toliko točan popis žr­tav — palih, ubijenih, umo­renih, ugladjenih ili nestalih.