Evo, prazniki su opet mi­mo. Opet počinje škola a za neke je to uopće prvi put da stupu u školski razred. Tako barem mislu oni, ki su jur dugo stupili iz škole, ki su davno zrasli iz školskih ška­m­ljov i ki zapravo već nimaju pojma ča je danas škola i ka­ko se danas podučava i ča se je sve preminilo kod učiteljev i da ima danas još samo jako malo učiteljev ali pred svim učiteljic, da pedagogice danas imaju sve manje oblasti i da nimaju autoriteta u razredu, da su roditelji postali sve samosvisniji i da učiteljice zapravo uopće već nimaju ni­kakove mogućnosti da „disci­pliniraju“ dicu, da se kumaj ča usudjuju potribovati bez da bi je u isti čas sprohadjao strah od roditeljev i da bi je negdo optužio i da ih negdo ide optužiti u Školski savjet, dakle na najviše mjesto (ko se u medjuvrimenu zove O­brazovna direkcija), ...

Za narod je bilo dosta ve­liko presenećenje na lje­tošnjem hrvatskom sho­dišću u Celju, kad su subotu, pred ophodom zagledali na­čelnika Grada Zagreba Milana Bandića — i to u društvu ne samo biškupa Živkovića, ne­go i Boža Blaževića i Ive Šeparovića a ne na zadnje i peljača shodišća Željka Odo­bašića. Kako visoko u Hrvat­skoj cijenu biškupa Živkovi­ća pred svim i zbog njegovih o­š­trih političkih prodikov je u medjuvrimenu dovoljno po­znato, manje znamda u Gradišću, na savki način ali širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Za odlične veze Boža Blaževića u najviše političke kruge  Hrvatskoj se takaj zna i koliko on ima uticaja na vrh Vlade RH. Gradonačelnik Za­greba do sada morebit nije to­liko spadao u ovu kategoriju i ove kruge, ali bosanske i her­cegovačke veze i uticaji sižu dalje od običnih hrvatskih ispreplitanj.

U pogledu i na Hrvatske novine a tim naravno i na Hrvatsko štamparsko društvo stoji pred nami vrlo zanimljiva, pred svim i angažmana puna jesen. Naj­prvo 29. septembra Austrija bira novu Vladu i će zaminiti dosadašnju privrimenu „te­h­ničku vladu stručnjakov i visokih činovnikov“ opet s pr­a­vimi političari, sa zastupniki političkih stranak, ki ćedu, u­faj­mo se, im­ati i politički pro­gram. Sadašnja prelazna vla­da ne more a najvjerojatnije niti ne kani i niti ne želji rije­šiti potribna politička pitanja niti ne kani odlučiti o potrib­ni stvari, i pitanji.

Od znanstvene analize — kako ju je Nikola Ben­čić nazvao u 13. nastav­ku svoje serije »110 ljet Novine gradišćanskih Hrvatov« s pod­naslovom „Sadržaji (NT, KHN, NS, NT, HN…) o HN iz 1994. ljeta (tadašnji studenti Joži Buranić/Manfred Če­nar/Jandre Palatin) u okviru jednoga seminara sveuč. prof. Wolfganga Dresslera, s Insti­tuta za jezikoslovlje Bečkoga sveučilišća — je prošlo 25 ljet. Ov seminar je bio držao dislocirano u Hrvat­skom aka­de­m­skom klubu u Schwindgasse 14. u 1994. lje­tu. Na temelju toga je pak iza­šla Dresslerova publikacija (skupa s) J. F. Buranits, M. Csenar, J. Palatin: Sprache und Bewußtsein: Das Image des Kroatischen bei den burgenländischen Kroaten. In W. Holzer, R. Münz (Hgg.): Trendwende? Sprache und Ethnizität im Bgld.. Wien: Passagen Verlag 1993. 155-176.

O pitanju gdo materijalno, idealno i moralno tri­ba podupirati narodne gru­pe, mnogi su jur pisali puno o tom a još već govorili. Či­njenica je da u narodni gru­pa, nacionalni manjina, etnički zajednica najprije triba voditi brigu domicilna zemlja, dr­ža­va, u daljnjem pak ona zem­lja, država, on narod odakle potiče dotična narodna gru­pa ili nacionalna manjina. U slučaju gradišćanskih Hrvatov je to dakle čisto jasno — iako podiljeno na pet zemalj odnosno držav.

Velika je dilema, da gradišćanski Hrvati uopće, a tim pred svim i konz­u­menti tiskanih izdanj sve sla­bije vladaju hrvatskim jezikom a tim, naravno, i sve slabije čitaju — ako uopće još — na hrvatskom jeziku. Situ­acija se počemeruje vidljivo zapravo od dana u dan. A pak se sve češće čuje „To naši lju­di ne razumu“ iz ust onih, ki najvećim dijelom sami već ne razumu odnosno ne čitaju. Tim da u bīti imaju pravo u procjeni situacije, još dugo ne znači, da zato imaju pravo u tom, da se jezik triba prilago­diti onim najslabijim i poklek­nu pred slabim jezičnim zn­a­njen, nedovoljnom jezičnom kompetencijom.

Ukoliko je zaista realisti­č­no da će s 1. novemb­rom 2020. ljeta dojti personalnih promjenov u uredjiva­nju Hrvatskih novin će se pokazati stoprv onda ako bu­de tako daleko. Neki sa stra­hom drugi s veseljem razmiš­ljalju o tom terminu. Činjeni­ca je da bi s tim danom trib­a­lo profunkcionirati temeljito financijsko rješenje kao uvjet da HN i nadalje moru redovito izajti. Ali će ovisiti u pr­vom redu o 24 zastupnikov u hrvatskom Narodnosnom vi­jeću (Savjetu u narodni gru­pa) na čelu s predsjednikom i potpredsjednikom — ili moguće i predsjednicom ili potpredsjednicom — će li biti po­litičke ods. zakonske odluke o temeljitom podupiranju ma­njinskih tiskanih medijov, u prvom redu Hrvatskih novin. Nadalje se to tiče, pravoda i koruškoslovenskih Novic, a u daljnjem tiskovnic i ostalih autohtonih narodnih grup.

Evo, odmor je počeo ili je pred vrati, turistička sezona se približava vrhun­cu, kolone autov su jur na putu ili ćedu se još dati na put prema Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj — jur se kao amen u molitvi pojavljuju najave o pojačanju granice, o postav­ljanju ogradov, povučenju bodljikave odnosno oštre ži­let-žice uz granice zgora spo­menutih držav. Ako jedna zemlja počne, druga i treta pak, naravno „moraju“ reagi­rati i jur je provokacijov med prvimi i drugimi i brzo se zaoštrava situacija na granični prije­lazi.
Naravno, Italija a s tim i ministar unutrašnjih poslov Salvini imaju velike probleme pretežno s afričkimi izbi­­gli­ca­mi ili migranti (zavisi o tom ka­ko ča kanimo viditi). Pu­no njih dojde prik Sredozem­no­ga morja iz afričkih zemalj, prije svega iz Libije, a najbli­že im je Lampeduza, najjužnija točka Italije.

Tako često, gustokrat ne gledam na Facebook, ne kad me ne bi zanimalo, ali zato mi jednostavno fali vrime. No, ponekad me pak negdo upozorava, da je ovo ili ono bilo na fejsu. Onda pak odlučim, ću li tomu po­svetiti neki čas ili ne. Tako su me i upozorili na to da se na fejsu očigledno redovito jav­lja Mata Dorkac Prisičan. Mogao bi biti epigon ili na­sljednik nekadašnjih Cyberkrowodn ki su se redovito i ponekad i jako duhovito jav­ljali iz Frakanave i okolice. No Prisika nije tako daleko. O Cyberkrowodn je studen­tica Aleksandra Ščukanec iz Zagreba pisala još i vrlo opa­že­nu disertaciju ka je pak i objavljena u knjigi. Od onda odredjen broj neupućenih u Hrvatskoj zaista da je ov um­jetni jezik Cyberkrowdn, tzv. „cyberkrobotisch“ zaista i jezik (odredjenoga sloja) hr­vat­ske mladine u (sridnjem) Gradišću.

Kongres Federalističke u­ni­je europskih narodnos­ti (FUEN/FUEV) u slova­čkom glavnom gradu Požunu (Bratislava/Preßburg) od 12. do 15. junija o. lj. upravo na 70. obljetnici i utemelje­nja ove medjunarodne organiza­c­ije narodnosti i jezičnih grup širom Europe a u medj­u­vri­m­e­nu i izvan nje pokazao je jakost ovoga saveza narod­no­sti — ali pogibelj ka bi se mogla roditi iz brzoga širenja. Iz nekadašnje organizacije ku su 1949. ljeta utemeljili pred svim da bi podupirali borbu Južnoga Tirola za kulturnom a kašnje i gospodarskom i p­o­litičkom autonomijom u Italiji a pritom služeći se jakih i uticajnih položajev narodnosti u takozvanoj „Pograni­čnoj zemlji“ (Grenzland) u­ključujući prvenstveno Nim­ce u Danskoj i Dance u Nim­škoj, Retoromance, Ladince, Frize a kašne i Łu­žičke Sor­be na istoku Nim­ške a nada­lje još i koruške Slovence i gradišćanske Hrvate, je ova organizacija nastala sve veća i širja. U medjuvrime­nu pokriva područje ča do Urala na istoku, uključili i baltičke dr­žave na sjeveru E­u­rope, R­u­sije i azijske zemlje na istoku, do Grčke, Turske ča do Kazahstana itd. na jugoistoku toga kontinenta do Katalonije na jugozapadu Europe.