Raste broj onih, ki dalek­o­vidno i s odredjenim zna­njem i povijesti prorokuju nova teška vrimena. Pr­vič je još uvijek zamišljiv i re­alističan boj konvencionalnim oružjem. Pred svim ako pomislimo na peljačtvo najve­ćega „mirotvorca“ na svitu.  Sjedinjene Američke Države i nje predsjednika. Boji s ka­nonami i automatskimi p­u­škami i bombami u autu su i nadalje djelotvorno sredstvo u ubijanju, umaranju i politi­čkoj agitaciji na ne tako dale­kom Bliskom istoku. A svi oni su naoružani do zubi i s ta­kovim oružjem, kim bi bili i de facto u stanju da u naj­kra­ćem vrimenu izbrišu cijelo stanovničtvo, moguće i cijeli život na ovoj Zemlji.

Za mnoge očekivano, za druge neočekivano a za neke znamda i ne dost točno izraženo odnosno kolportirano: Hrvatsko štampa­­r­sko društvo kao izdavač za Hrvatske novine išće dugoročno rješenje u pogledu na ure­djivanje ovoga tajednika. Ne samo da ovo izdavačko dru­štvo kao takovo triba znat­no ojačati, da bio osigurali ne­ovisnost. Svakako triba zasigurati i za Hrvatske novine, da i nadalje moru izlaziti bez pritiska sa strane, dakle niti od politike niti od samih dru­štav i organizacijov gradiš­ća­n­skih Hrvatov. U tom si je sadašnje predsjedničtvo Hštd-a složno i odlučno da u dojdućih dvi ljeti postavi ovo iz­davačko društvo na nove, ja­če temelje i da osigura pred svim i gospodarsko preživlje­nje Hrvatskih novin a tim i Kalendara Gradišće uz ostalu iz­davačku djelatnost.

Evo, pristiglo je vrime od­mora i za nas u uredni­čtvu. Samo kratko, kako i svako ljeto, ali dva tajedne ćete morati izdržati bez HN. Ali ćemo se redovito javljati s aktualnimi informacijami na našoj stalno aktualiziranoj kao i nad­­opunjenoj web-str­a­nici www.hrvatskenovine.at. Prebrodili smo prve „vru­će misece koronakrize bez ika­kove škode i polag mišljenja nekih naših štiteljic i štiteljev upravo ov čas skoro potpuno­ga zatvaranja i ukinuća javno­ga života bili smo s HN pos­e­bno zanimljivi i informativni.

Zaista su sada mladi haovci u duhovnom okr­u­ženju glavnoga uredni­ka Novoga glasa krenuli na­javljenim putem i su išli onli­ne s ovim informativnim lis­tom Hrvatskoga akademskoga kluba. S čisto novimi idejami, prijevodi na nimški ili hrvatski, s audio-prinosi i uza to redovito aktualizirano. Do­kaz je ovo zato da ima poten­cijal med mladimi lju­di ki ka­nu pak i znaju pisati na hrva­t­skom — a to još i kako! Bilo to Viktorija Wagner, Dijana Jurković, Matthias Wagner, naravno Konstantin Vlašić a pred svim i Tereza Grandić.

U crikvenovjerskom pogl­e­du Hrvatski dekanat je nekad bio ponos gradiš­­ćanskih Hrvatov, pred svim onih u sridnjem Gradišću, ki su se držali za najčvršće ne samo u hrvatskom jezičnom pogledu nego i na području hrvatskoga školstva, izdava­nja hrvatskih školskih knjig, a ne na zadnje i u vjerskom pogledu. U crikveni posli u hr­vatski seli sridnjega Gradiš­ća nije bilo pitanje, će li biti nešto po hrvatsku. To je bilo po sebi razumljivo a niti lju­di a još manje duhovniki ništ dr­u­go ne bi dopustili, bolje re­če­no: ne bi ni razmišljali o tom ćedu li omalovažiti, zanema­ri­ti hrvatsku rič. Ovde je hrvatstvo bilo po sebi razumlji­vo. A zato sridnje Gradišće i nije moglo niti nije kanilo ra­zumiti brzu asimilaciju na jugu a još manje na sjeveru Gradišća. To je: asimilaciju ka je počela u politički krugi, a pak se je nastavila prik mu­zičko-folklornih krugov i je za­vršila na kraju i u instituciji Crikvi, u crikva po nekad naj­većim dijelom hrvatski seli, od kih je npr. Cindrof, Vul­kaprodrštof, a da ne govorimo npr. o Pandrofu po bro­ju stanovnikov veći nego sva hr­vatska sela sridnjega ili južnoga Gradišća skupa. Dakle ako smo izgubili hrvatsku rič u ti seli na Poljanci i na Hati u jednom selu smo izgubili već Hrvatic i Hrvatov nego u ostali kraji Gradišća skupa!

Stalno Erdoğanovo nagražanje, da će pustiti iz­biglice da poplavi države Europske unije ako mu ova ne daje još već pinez. D­a­kle neprestano ucjenjuje (erpressen) EU. U medjuvrime­nu su turski ods. muslimanski nemiri poplavili jur i Beč, za ke se sada jur i službeno tvr­di da bi iza toga stala i tajna služba Turske i nje predsjednika Recepa Tayyip Erdoğana. A kao vrhunac svih tih „provokacijov“ protiv krš­ćan­skoga odnosno prosvitljenoga (aufgeklärt) Zapada sada još i pretvaranje Aje Sofije u džamiju. Puno je toga, na čem Zapad momentano ima gristi, žvakati i probaviti.

Virtualna komunikacija je jedno. Konkretno sha­djanje i sastajanje je ipak nešto drugo. Imamo za nami tajedne i misece uglavnom virtualnih sastankov — imali smo video-sastanke i vi­deo-konferencije. Naučili smo se još i kako s tim zaha­djati: da dižemo ruku ako ka­nimo nešto reći, da isključimo zvuk i da ne govorimo svi najednoč. Naučili smo se i na to, da ako smo isključili i sliku i zvuk, mogli smo još i nešto drugo učiniti u ti virtualni sje­dnica — mogli smo još i malo zaspati pri tom sastanku i nigdo nije opazio, a još manje nas je mogao ki za to kritizirati. Nekako smo se na­učili na to, da već ne tribamo izajti iz stana, iz svoje hiže, da se već ne tribamo dignuti sa stolca i ne micati od kom­pjutora, laptopa, iPada…

Evo, opet je polako, paž­ljivo a takaj i malo preplašeno krenula i naša hrvatska scena u Beču i Gradišću. Zapravo paralelno i u is­ti čas su po­čeli Hrvatski centar i Kuga da izvidu će­du li ljudi opet dohadjati na pri­redbe. U Beču su pozvali na hrvatsku mašu i na čašćenje jubilara Tome Krojera i na d­odjelu »Mini-Metrona«. Organizatori su bili sami pre­senećeni koliko ljudi je došlo npr. na mašu i čašćenje.

Okolo Petrove i Pavlove se u odredjeni vrimenski razmaki pojavljuju teži časi za Crikvu, pred svim i u Gradišću. Dokle pak na jednu stra­nu na ti dan Katoličanska cr­ikva posvećuje svoje nove duhovnike i dušobrižnike, na drugu stranu u odredjeni vrimenski razmaki Dijeceza i personalna komisija na čelu s biškupom minja svoje duhovnike i dušobrižnike. To je zapravo svenek jako žak­ljiv posao, i najvjerojatnije nije­dan nije biškupu nenavidan za ta posao. Iako većkrat ni­je čisto razumljivo ili si jav­nost uopće ne zna razložiti, zač se dogadjaju neke pro­mje­ne, triba uvodno ustanoviti, da mladomašniki pri blago­slivljanju dotičnomu biškupu obiću vjernost i da ćedu slije­diti njegove naredbe i zapovidi a tim i to, da ćedu ga sl­u­šati ako ide za premješćanja, dakle „seljenje od jedne fare u drugu“.

U prošli ljeti i desetljeći je bilo bezbroj prilik da se pohvali dobre, još i odlične bilateralne odnose med postkomunističkom Madjarskom i socijalističkom Hrvat­skom. Od toga su imali koristi naravno i Hrvati u Madjar­skoj. S ovkraj sve zelenije gra­nice smo se tomu manje ču­dili, ali je bili do neke mjere još i ljubomore, koliko Hrva­t­ska pomore hrvatskoj manjini u Madjarskoj. Hrvati u M­a­djarskoj su to, pravoda, vidili obrnuto i svenek nekom ne­na­vidnošću gledali austrijsku stranu, kade po njevom miš­ljenju hrvatska manjina ima znatno bolji, društveni, go­spodarski i politički položaj nego na madjarskoj strani. Bilo ovim ili onim tada razlo­žiti da su krivo mislili, nije imalo čuda smisla — nikako je to bilo blizu ni stvarnoj is­tini ni istinskoj stvarnosti.