Ovde se, po mojoj ćuti, ne govori o tvrdoći jezika nego o kruti okolnosti, jezičnopolitički, sociolingvistički odnosi med…, o životnoj situaciji unutar širjega i užega naroda i ugroženoga kruga nekada svete obitelji. To nam bar sugerira tanki dio Najnovije pjesme Jurice Čenara u knjigi zagrebačkoga književnoga povjesničara i kritičnoga stručnjaka Ðure Vidmarovića »Jurica Čenar hrvatski pjesnik iz Gradišća«, Split 2015., str.127-202, (a knjiga ima 281 stranic).
Nije svakidašnja pojava, da ne velim da je velika iznimka s mali odstupanji, da se pokloni našemu gradišćanskohrvatskomu pjesniku, piscu kao dijelu hrvatske kulture temeljita pažnja po značenju, strukturnom karakteru i pjesničkoj ćutljivosti. Ravno to se je dogodilo nedavno ovom knjigom Ðure Vidmarovića o Jurici Čenaru. Teško je za sada odrediti doseg pjesam, u prvom redu ali analize, ar nimamo iskustva s takovim fenomenom. Znamo i doživljavamo, da se u matičnoj zemlji o svemu i svačemu pelja podrobna i oštra diskusija, načinja stvarna i ćutljiva analiza med kimi i mrazna napadanja nisu velika rijetkost. Mi si toga ne moremo dopustiti, ar bi tim puhali vjetar na vjetrenjače naših „dobroželjiteljev“.