Ovde se, po mojoj ćuti, ne g­ovori o tvrdoći jezika nego o kruti okolnosti, jezičnopolitički, sociolingvistički odnosi med…, o životnoj situ­a­ciji unutar širjega i užega na­roda i ugroženoga kruga ne­kada svete obitelji. To nam bar sugerira tanki dio Najnovije pjesme Jurice Čenara u knjigi zagrebačkoga knji­ževnoga povjesničara i kriti­čnoga stručnjaka Ðure Vidmarovića »Jurica Čenar hrvatski pjesnik iz Gradišća«, Split 2015., str.127-202, (a knjiga ima 281 stranic).

Nije svakidašnja pojava, da ne velim da je velika izni­m­ka s mali odstupanji, da se po­kloni našemu gradišćanskohrvatskomu pjesniku, piscu kao dijelu hrvatske kulture temelji­ta pažnja po značenju, strukturnom karakteru i pjesničkoj ćutljivosti. Ravno to se je dogodilo nedavno ovom knjigo­m Ðure Vidmarovića o Jurici Če­naru. Teško je za sada odrediti doseg pjesam, u prvom redu ali analize, ar nimamo iskustva s takovim fenomenom. Zna­mo i doživljavamo, da se u matič­noj zemlji o svemu i svačemu pelja podrobna i oštra diskusija, načinja stvarna i ćutljiva analiza med kimi i mrazna na­padanja nisu velika rijetkost. Mi si toga ne moremo dopustiti, ar bi tim puhali vjetar na vjetrenjače naših „dobroželjiteljev“.

Biblija je najproširenija i najčitanija knjiga člo­vičanstva. Nju kršćani držu za svoju svetu knjigu. Rič biblos dohadja iz grčkoga jezika, u našem jeziku biblija znači po sebi knjiga, to je Sveto pismo, nadahnuto od Boga. Zapravo je zbirka knjig i dili se u Stari i Novi Testament. Rič testament dohadja iz latinskoga jezika i znači očitovanje zadnje volje za naslijednike. U ti knjiga Bog govori ljudem, očituje, otkriva človičanstvu, to je rič božja.