Petar Tyran

Polazimo do teze da človik, osoba, čim je prosvi­t­­ljenija (aufgeklärt) i šk­o­lovana, čim već je kulturna a i otvorena prema drugim ljudem i drugomu okružju, tim laglje preuzima i jezik, kul­tu­­ru, način života drugih tim la­glje i brže preuzima i osobine drugih — ljudi, narodnosti i narodov.

A sada minjajmo stranu i polazimo od antiteze, da člo­vik, osoba tim bolje i jače mo­re cijeniti, poštivati svoje, čim čvršća je usidrena u svojem krugu, čim već znam sama o sebi i o svoji i čim bolje je školovana u znanju o sebi i o svoji i čim bolje zna argumen­tirati u korist sebe i svojih.

Imamo još i drugu tezu. Čim manje ljudi, narodnost ili narod zna o drugi, čim ja­če je zaključen i okružen pred svim ili isključivo od svojih, tim laglje more očuvati svoje. Čim manje pušća druge unu­tar svojega kruga, unutar svo­je družine, tim laglje ali i svi­snije more očuvati svojstvo, svoj jezik, svoju kulturu a tim i svoj solitarni identitet.

Antiteza je ovoj drugoj te­zi, da ako se ljudi, narodnosti iliti narodi zaključuju u svojoj zajednici, od sa­moga sebe sa časom trunu ili gnjiju i se sa­mi po sebi zgu­bljaju.

Ako sada polazimo od ov­o­ga teoretskoga razmišljanja i žarišće bacimo na gradišća­n­ske Hrvate, ćemo najvjerojat­nije opaziti da u sebi ujedinju­jemo i obadvi teze i antiteze: Prošireno je mišljenje, zapra­vo uvjerenje da su si Hrvati i Hrvatice najbolje onde oču­vali svoj jezik, svoja kulturna i narodnosna svojstva, kade su bili u zatvorenom jezičnom i kulturnom prostoru, bez bogzna kakovoga uticaja iz vana. Postoji nadalje uvjere­nje i osvidočenje, da je otvaranje u geografskom i proširenje u duhovnom i narodn­o­snom pogledu jako naškodilo hrvatskoj zajednici. Još da­nas je prošireno mišljenje, da ako se pripadniki hrvatske za­jednice iz Gradišća selu u gr­ade ili u velegrad, onda to jako naškodi njevoj narodnoj samosvisti i hrvatskomu sa­mopouzdanju a po jednoj ili dvi generacija se pak potpuno asimiliraju.

Tomu se suprotstavljaju oni, ki tvrdu da je danas laglje u velegradu očuvati hrvat­sku svist i angažman, a pred svim jezik, jer se hrvatska za­jednica u velegradu, ako se sastaje, homogenija nego na selu. Ako se sastaju u kafiću ili krčmi, onda se uglavnom sastaju med sobom. Ako se sastaju u hrvatskom društ­vu, onda se ovde najdu većinom oni, ki govoru hrvatski. Na se­lu je toga sve manje, a ako je samo jedan u društvu ki ne govori ili razumi hrvatski, on­da svi minjaju — automatski — na nimški jezik, jer i toga zna­ju, čuda put još i znatno bo­lje nego hrvatski.

Ali moremo i opaziti to, a čim već znamo sami o sebi, čim bolje znamo hrvatski je­zik tim laglje nam se je supr­ot­staviti i pobiti plitke argumen­te, još i predbacivanja da zač pred drugimi govorimo hrva­t­ski, ako ionako znamo nimški.

Kategorije