S ovim tajednom su u is­točnoj Austriji, a tim i u Gradišću škole opet otvorile svoja vrata. Za hrvatski jezik u škola još žakljivi po­č­e­tak — uz sve poteškoće zbog korona pandemije — jer pod­učavanje hrvatskoga jezika po naši dvojezični škola širom Gradišća je sigurno trpilo od zatvaranja škol još na pro­tu­liće. A sada uopće ne ide za to, gdo u koj školi more us­pi­ti do peljajuće pozicije. Da je zato u najveć slučajev potri­b­na prava partijska knjižnica, dakle i oficijelni pristup vladajućoj stranki, je poznato i se zna. Ali ne ide zato da bi sada kritizirali te učiteljice, ke ipak stižu na vrh u školskoj upravi i postaju ravnateljice. Moglo bi se to naime i tako tumačiti, da su tako uvjerene od svojega poziva kao peda­gogice, da još i pristanu na partijskopolitički pritisak, da pristupu dotičnoj političkoj stranki, samo da bi došle do te pozicije, da moru nešto pokrenuti na području obrazovanja. A u tu svrhu akcep­tiraju i političku podanost da bi došle do te pozicije.

Ide zapravo za znatno važ­niju stvar, naime kako ćedu u škola nastaviti s hrvatskom nastavom. Svagdir po cijeloj Europi nas hvalu a se i sami najveć hvalimo, kakov odli­čan model imamo u Gradiš­ću s dvojezičnim školstvom. A pokidob to jasno glasu od­govorni u Zemlji se ni same učiteljice sebe pravoda nećedu „očrniti“. Stručnjaki i obrazovni znanstveniki po Europi hvalu službeno Gr­adiš­će zbog „uzornoga“ rješenja dvo­jezičnoga podučavanja.

A se onda pak čudu, ako uopće još imaju tu snagu ili volju, da bi se čudili, da dica sve manje znaju hrvatski. Č­u­jemo i čitamo redovito da je sve već dice ka pohadjaju dvo­jezične škole — iako je eklatantan pad školaric i školarov u hrvatski odnosno dvojezični seli. U ti škola po Gradiš­ću kade se znamda zaista još uz nimški podučava i hrvat­ski imaju tako mali broj ško­la­rov, da bi npr. sva dica iz dvo­jezičnih osnovnih škol srid­nje­ga Gradišća imali mjesta u jednom dijelu službeno još uvijek dvojezične OŠ u Pa­n­drofu, Cindrofu, ili Vulkapr­o­drštofu. Ako bi dodali još svoju dicu iz dvojezičnih sel u južnom Gradišću, razredi OŠ u Pandrofu još svenek ne bi bili puni.

Da već nije dice u danas još „jaki“ hrvatski seli, zato, škola nije kriva, ali se čuda premalo zgleda na to, da naš takozvani dvojezični školski s­ustav u Gradišću temelji na samo četiri razredi osnovne škole. Dakle u samo četiri razredi školskoga obrazova­nja naša dica imaju šansu se učiti hrvatski. A prvi četiri razredi (a već ih nije) neka posreduju hrvatski jezik, kul­turu, povijest, književnost, ži­votni stil, identitet!? A onda se još i sami optužujemo i si predbacivamo gdo je kriv i zbog čega naša dica i mladina već ne razumi književni hrvatski. A pak išću izlaz u dvojezičnosti, ka pak rezultira u jednojezičnosti!