Probudila se je domaća manjinska scena ili se barem zbudja u pogledu na mlade ljude, na narašćaj i u hrvatskoj društvenoj sceni kako u Beču tako i u Gradiš­ću. Ča nas spunjuje s takovim optimizmom? Zač ov srebrni trak na horizontu? Ča je uz­rok ovomu zaufanju? Mogli bi ta novi početak u manji­n­skopolitičkom angažmanu vi­diti u nedavnom postavljanju dvojezičnih seoskih/gradskih tablic u Beču — po inicijativi mladih ljudi u okviru djelokruga Hrvatskoga centra. A pak već nije dugo duralo da se je i Hrvatski akademski klub pojavio sa spodobnom temom najprvo u podcastu u okviru online izdanja NG-a a pak i s pozivom na diskusiju u Kugu u Velikom Borištofu, kade su se hakovci pojačano sadržajno i personalno usi­dri­li i ućaćili u zadnji ljeti.

Polazimo do teze da človik, osoba, čim je prosvi­t­­ljenija (aufgeklärt) i šk­o­lovana, čim već je kulturna a i otvorena prema drugim ljudem i drugomu okružju, tim laglje preuzima i jezik, kul­tu­­ru, način života drugih tim la­glje i brže preuzima i osobine drugih — ljudi, narodnosti i narodov.

A sada minjajmo stranu i polazimo od antiteze, da člo­vik, osoba tim bolje i jače mo­re cijeniti, poštivati svoje, čim čvršća je usidrena u svojem krugu, čim već znam sama o sebi i o svoji i čim bolje je školovana u znanju o sebi i o svoji i čim bolje zna argumen­tirati u korist sebe i svojih.

Ovoljetna proslava povodom 100. obljetnice na­rodnoga glasovanja u Ko­ruškoj 10. oktobra (1920.-2020.) je dopeljalo do nove kvalitete u gledanju na narod­nosnu odn. manjinsku politiku u Austriji. Iako brojni angažirani Slovenci i Slovenke u Koruškoj nisu zadovoljni su očekivali znatno oštrije i jasnije riči pred svim i sa str­a­ne njevoga mladoga zastupni­ka, ki je govorio na ovoj proslavi, more se objektivno us­tanoviti, da je sve prošlo u vr­lo jasnom duhu konsenza, da­kle sporazuma med oficijelnom Koruškom i barem dvimi slovenskimi organizacijami, Zso-om Marjana Stu­r­ma na čijem če­lu sada stoji mladi Manuel Jug, i Sks-om (Skupnost koruških Slovencev) na čelu s Bernardom Sa­dovnikom, u bīti službenim zastupnikom Slovencev po­stavljen od zemaljske vlade Koruške. Nsks na čelu s Valentinom Inzkom, daleko naj­veća organizacija koruških Slovencev, se je ćutio jako zapostavljen, ali je pak požrk­nuo, da ga je službena, tj. socijaldemokratska Koruška ta­ko rivala na stran.

Mogli bi se barem kratak čas veseliti. Konačno smo uspili u tom da stvo­rimo tako jak politički priti­sak da se konačno nešto ga­ne i u manjinskoj politiki, točnije na razini Savezne vla­de a još točnije tirkizno-zele­ne koalicije. Od počekta je bi­lo, jasno, ako bi nešto mogli ganuti, pokrenuti a tim i povišiti toliko potribne subvencije za čim uspješnije djelovanje u korist narodnih grup, onda bi to moglo biti moguće u ovoj političkoj konstelaciji. Stalno opomenjivanje, anti­chambriranje kod političarov i političarkov Övp-a i Zele­nih, kod onih u politiki, ki i ke imaju opet malo već sluha za manjinska pitanja je konačno pri­pravilo rodno tlo, da bi se nešto moglo ganuti u korist narodnih grup.

Gledajući izvješćaje kako u Hrvatski novina tako i u drugi, nimški novina i čitajući npr. postavljanje momčadi ili striljce golov, se more opaziti da skoro već ni­je domaćih imen. Iz toga se moru povući barem dva za­ključki. Prvič da već nije dost d­i­čakov, junakov ni mladjih mu­ži u naši seli ki bi igrali nogomet a drugič da su mom­ča­de, iliti peljačtva tih mom­čadi dosta bogata, da si mo­ru priuštiti i plaćati toliko le­gi­onerov u svojoj momčadi.

Sve već u nediljni govori i saveznih i zemaljskih političarov i političarkov moremo čuti „pohvalne riči“ da mi gradišćanski Hrvati na čuvanjem i gajenjem svoje je­dinstvene kulture obogaćuje­mo kulturni život u tu- i inozemstvu i da tim podupiramo mirovnu integraciju. Zaista je to lipo, da nas kanu pohv­a­liti da uz puno ostaloga npr. i tamburica doprinaša tomu da se integriramo. Lipo je to, da išću riči, kimi nam kanu pokazati da nas ionako imaju rado, da nas ionako toleriraju, da nas (moguće) ionako cijenu — iako smo drugačiji.

Uz pogibelj, da sljedeći retki imaju neki larmo­jantan prizvuk tužibabe morem kao obrazloženje ili još i ispričanje samo navodi­ti, da je potribno kao uvod u ovo vidjenje zakonov na ce­s­ti, propisov i prepovidi, op­o­menov i kaštigov:
Vozim kih 50-55.000 kilo­me­t­rov u ljetu (ča Hrvatsko štamparsko društvo nije sta­lo ni groša u ranijoj prošlosti a kašnje pak niti centa). Pravoda nijedan nije na­re­dio ni­ti bi mogao narediti, bez da bi mi zato ponudio znatnu pineznu i vrimensku odštetu. Dakle vozim po svojoj odlu­ki jer sam mislio u prošlosti a mislim i danas da HRVATSKE NOVINE tribaju biti nazo­čne onde kade se nešto doga­dja, kade sve se pr­i­petu važ­ne stvari. Uza to je manjin­skopolitički važno, da se opa­ža ča se dogadja po naši seli i gradi. Sve to triba zabilje­žiti i o tom pisati i tim na jed­nu stranu izraziti poštivanje i priznanje onim, ki ča djela­ju i produciraju — a na drugu stranu da čim već ljudi o sv­e­mu tomu, putem čitanja u H­rvatski novina o tomu i doznaju, o tom razmišljaju, to znamda i kritiziraju ili se tomu veselu, da informira do­brohotne i dalekovidne, kim leži hrvatstvo na srcu i zado­voljava da čim bolje budu informirani. U tomu nima regionalnih granic. Cilj mi je bio uvijek da preobladamo uske regionalne i dijalek­ta­l­ne granice, ali i zemaljske i dr­žavne, da HRVATSKE NOVINE budu ta črljena nīt, ta ko­p­ča, lūk (Bogen), ki povezuje sve naše štitelje i štitelji­ce, cijelu gradišćanskohrvat­sku zajednicu i da nas povezuje i s drugimi hrvatskimi za­jedni­cami a ne na zadnje i s ve­ćin­skimi, domicilnimi na­rodi tih zemalj i držav u ki jur sto­ljeća dugo živu gradiš­ćan­ski Hrvati.

Madjarska je zatvorila granice za ulazak u svo­ju zemlju — iako u pra­ksi, u stvarnosti, da granica zasada, hvalabogu, je još uv­i­jek škuljasta i ima prolazov. Slovačka je to isto činila, sada je i Švicarska najavila da će Austriju staviti na črljenu li­s­tu, dakle da će zatvoriti granicu. Austrija na drugu stranu, je svoje granice jur dugo zatvorila. Jedna od najmraznijih, najbedavijih i najsudbonosnijih trenutkov u tom zatvaranju je bila nedavna me­ga-gužva na južnoj granici Austrije pri ulasku turis­tov iz Hrvatske i Slovenije u Au­stri­ju, iako su bili samo u tranzi­tu. Okolo na okolo, bi­lo ka­mo se gleda, samo zatvaranja i onemogućenja, ograničenja i limitiranje. A s po­četkom ovoga tajedna opet novo, do­d­atno ograničenja i ponova „maskerada“. Opet se paniči, opet raste strah pred zarazom s koronavirusom, opet se zaoštruju mjere, opet se sužuje osobna i opća sloboda. Opet je odrižen velik kusić našega dosadašnjega ž­ivota, s kim smo se toliko ponosili — uz ostalo i to, da smo mogli putovati kamo smo kanili, kada s kim i kako.

S ovim tajednom su u is­točnoj Austriji, a tim i u Gradišću škole opet otvorile svoja vrata. Za hrvatski jezik u škola još žakljivi po­č­e­tak — uz sve poteškoće zbog korona pandemije — jer pod­učavanje hrvatskoga jezika po naši dvojezični škola širom Gradišća je sigurno trpilo od zatvaranja škol još na pro­tu­liće. A sada uopće ne ide za to, gdo u koj školi more us­pi­ti do peljajuće pozicije. Da je zato u najveć slučajev potri­b­na prava partijska knjižnica, dakle i oficijelni pristup vladajućoj stranki, je poznato i se zna. Ali ne ide zato da bi sada kritizirali te učiteljice, ke ipak stižu na vrh u školskoj upravi i postaju ravnateljice. Moglo bi se to naime i tako tumačiti, da su tako uvjerene od svojega poziva kao peda­gogice, da još i pristanu na partijskopolitički pritisak, da pristupu dotičnoj političkoj stranki, samo da bi došle do te pozicije, da moru nešto pokrenuti na području obrazovanja. A u tu svrhu akcep­tiraju i političku podanost da bi došle do te pozicije.

Evo, sada se je Austriji pridružila Madjarska i je dva tajedne po Austriji zatvorila svoje granice. Službeno argumentiraju u M­adjarskoj tim, jer kani onemogućiti ili barem otežati u­voz, import koronavirusa iz drugih zemalj. To se tiče gra­ničnih prelazov na jugu iz Ru­munjske, Srbije i Hrvatske a takaj i Slovenije, na zapadu iz Gradišća, Austrije, na sjeve­ru iz Slovačke a na istoku iz U­krajine. Kako će se to izraziti na malogranični promet ćemo stoprv viditi. To se tiče dnev­nih djelačev i zaposlenikov, ki putuju s jedne strane granice na drugu. U pogledu na Ukrajinu zapravo nije pozn­a­to koliko ljudi putuje dnevno u Madjarsku. Iz Rumunjske se zna, da čuda ljudi putuje pred svim kroz Madjarsku i kod Hegyeshaloma ods. Mikištrofa (Nickelsdorf) prik gra­nice u Austriju. To je uglavnom tranzit kako moremo o­­cijeniti po prometu na jednoj od najgušće frekventiranoj autocesti u Austriji, na A 4.