Virtualna komunikacija je jedno. Konkretno sha­djanje i sastajanje je ipak nešto drugo. Imamo za nami tajedne i misece uglavnom virtualnih sastankov — imali smo video-sastanke i vi­deo-konferencije. Naučili smo se još i kako s tim zaha­djati: da dižemo ruku ako ka­nimo nešto reći, da isključimo zvuk i da ne govorimo svi najednoč. Naučili smo se i na to, da ako smo isključili i sliku i zvuk, mogli smo još i nešto drugo učiniti u ti virtualni sje­dnica — mogli smo još i malo zaspati pri tom sastanku i nigdo nije opazio, a još manje nas je mogao ki za to kritizirati. Nekako smo se na­učili na to, da već ne tribamo izajti iz stana, iz svoje hiže, da se već ne tribamo dignuti sa stolca i ne micati od kom­pjutora, laptopa, iPada…

Evo, opet je polako, paž­ljivo a takaj i malo preplašeno krenula i naša hrvatska scena u Beču i Gradišću. Zapravo paralelno i u is­ti čas su po­čeli Hrvatski centar i Kuga da izvidu će­du li ljudi opet dohadjati na pri­redbe. U Beču su pozvali na hrvatsku mašu i na čašćenje jubilara Tome Krojera i na d­odjelu »Mini-Metrona«. Organizatori su bili sami pre­senećeni koliko ljudi je došlo npr. na mašu i čašćenje.

Okolo Petrove i Pavlove se u odredjeni vrimenski razmaki pojavljuju teži časi za Crikvu, pred svim i u Gradišću. Dokle pak na jednu stra­nu na ti dan Katoličanska cr­ikva posvećuje svoje nove duhovnike i dušobrižnike, na drugu stranu u odredjeni vrimenski razmaki Dijeceza i personalna komisija na čelu s biškupom minja svoje duhovnike i dušobrižnike. To je zapravo svenek jako žak­ljiv posao, i najvjerojatnije nije­dan nije biškupu nenavidan za ta posao. Iako većkrat ni­je čisto razumljivo ili si jav­nost uopće ne zna razložiti, zač se dogadjaju neke pro­mje­ne, triba uvodno ustanoviti, da mladomašniki pri blago­slivljanju dotičnomu biškupu obiću vjernost i da ćedu slije­diti njegove naredbe i zapovidi a tim i to, da ćedu ga sl­u­šati ako ide za premješćanja, dakle „seljenje od jedne fare u drugu“.

U prošli ljeti i desetljeći je bilo bezbroj prilik da se pohvali dobre, još i odlične bilateralne odnose med postkomunističkom Madjarskom i socijalističkom Hrvat­skom. Od toga su imali koristi naravno i Hrvati u Madjar­skoj. S ovkraj sve zelenije gra­nice smo se tomu manje ču­dili, ali je bili do neke mjere još i ljubomore, koliko Hrva­t­ska pomore hrvatskoj manjini u Madjarskoj. Hrvati u M­a­djarskoj su to, pravoda, vidili obrnuto i svenek nekom ne­na­vidnošću gledali austrijsku stranu, kade po njevom miš­ljenju hrvatska manjina ima znatno bolji, društveni, go­spodarski i politički položaj nego na madjarskoj strani. Bilo ovim ili onim tada razlo­žiti da su krivo mislili, nije imalo čuda smisla — nikako je to bilo blizu ni stvarnoj is­tini ni istinskoj stvarnosti.

Ova koronakriza, od ke još ne znamo je li smo ju jur preobladali, ili će nam se virus vratiti; ili se je „ućaćio“ med nami i ionako već ne­će projti, nam je i u m­e­dijalnom području donesao puno diskusijov a pred svim i predlogov. Ide za socijalne medije. Kritika da smo — ka­ko i mnogi drugi — zamudili da se već koncentriramo na socijalne medije, na web, internet i da bi se koristili broj­nih službov u internetu, kim su u dijeliću sekunde na ekra­nu one osobe, ka je željna te pošiljke, te informacije od­nos­no toga kontakta.

Puno ljudi u ovom kri­z­nom času, u kom su mnogi prikovani unutar do­maćih zidin, hvali dje­lo u domaćem uredu, ko se i na nimškom skoro svenek na­ziva „home-office“. Ovakovo djelo hvalu pred svim oni, ki imaju dovoljno mjesta doma, dakle ugodne okolnosti i ka­de nije preveć ljudi na istom mjestu. To je činjenica u daleko najveć slučajev, jer po­lag sta­tistike u Austrije je sve već domaćinstav sa samo jednom obitelju pod jednim kro­vom a obitelj u Austriji ima pro­sječno 1,53 dite (toliko dice u Austriji radja jedna žena u svojem životu; a statistika je iz 2017. ljeta, dakle relativno ak­tualna).

Nikako se ne moremo zba­viti ovih nacionalnih dr­žavnih gr­anic. I svenek i nanovič se uz ove granice ka­žu mišići — jednoč ova država onda opet druga, ponekad i o­b­advi — svaka na svojoj strani. U momentu opet u Au­striji pojačano patruljiraju uz granicu sa Slovenijom i Ma­djarskom. Austrijska minis­tri­ca obrambe Tanner je (sigur­no uz savjetovanje svojih naj­viših vojnikov u Austrijskoj saveznoj vojski) pozvala i pri­padnike aktivne pričuve austrijske voj­ske (Milizsoldaten) da čuvaju državnu granicu prema susedjnim, narav­no prijateljskim državam.

Gdo od nas sada nije u (teškom) škripcu. Već od dva misece smo dan za danom slušali i gledali vi­sti kako se ta smrtonosni ali svakako sudbonosni koronavirus širi od kontinenta do kontinenta, od zemlje do ze­m­lje, od regije do regije, od se­la do sela i od stana do stana. Bili smo poslušni i sve smo činili, ča su nam vrhovni politički zastupniki skupa sa str­u­čnjaki rekli, zapovidali i naložili a naravno i prepovidali. Sve to smo zeli na se u uvjerenju da ćedu ti jur zna­ti, ki su na se zeli odgovornost skupa s brojnimi onimi ki n­a­vodno im­aju pojma o tom. Č­udili smo se a pak i divili kancelaru Kurzu, vicekance­laru Kogleru, ministru zdrav­stva Anschoberu kao i minis­trici za poljoprivredu i turi­zam Köstinger, kako su nam dan za danom razlagali i nas prosili da neka ne odustanemo od sigurnosnih mjerov, da se ne shadjamo jedni s drugi­mi i da ubajdemo socijalne kontakte još i s našimi najmi­lijimi — da se ne zarazimo s ovim toliko vražjim virusem, ki bi nas mogao po­sići i hititi u grob.

Zahvaljujemo relativno mladomu a sada jur i bivšemu fu­nkcionaru iz najužega kruga Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradiš­ću, ki vrlo jasno, glasno i samovoljno i nadalje zastupa Hkd u hrvatskom Savjetu za narodnu grupu da nas je op­o­menuo da bi se već tribali o­svrnuti u našem izvješćava­nju Republiki Austriji „od ke si Hštd očekuje da skrbi za opstanak Hrvatskih no­vin“. Kritičnomu štitelju i pisatelju kritičnoga osvrta na očito vanjskopolitičku ali i u­nutarpolitičku liniju Hrvat­skih novin se bojsek ne vidi nezahvalnost prema Repub­liki Austriji, u prošlom broju Hrvatskih novin i opominje uredničtvo da je to drugi ro­djendan one države, od ke si Hštd očekuje pripomoć. Kri­tični štitelj i angažirani sav­jetnik u Hkd-u a isto kako i u Hak-u (već) ne vidi „važnost vlašće sadržajne neodvisnosti“ i nerazumljivo mu je da HN „(…) ne služu gradišćan­skim Hrvatom u Madjarskoj kot neodvisni izvor novosti“, a to mu je „nerazumljivo“.

Ako uzmemo izjavu fra­n­cuskoga maršala Ferdinanda Focha na kraju Mirovnih ugovorov po Psb u Versaillesu i St. Germainu da „ovo nije mirovni ugovor, ovo je samo primirje na dvajset ljet“ onda znamo koliko je, nažalost, imao pravo i kako tragično se je obistinilo njegovo prorokovanje 21 ljeto po­tom kad je Hitler napao Polj­sku i kad je tim počeo Dsb. Danas su povjesničari uglavnom u tom složni, da je sime za Dsb jur posadjeno pri mi­ro­vni ugovori u Parizu i da su bili velikim dijelom motivira­ni fantenjem, osvetom pobje­d­ničkih sil nad Austro-Ugarskom i Nimškom. Da su „iz­dajniki“ kao npr. Italija bili veliki dobitniki s pogledom na dobivanje teritorija, a da ne govorimo npr. i o Rumunj­skoj, ka si je pripojila cijelu Sedmogradsku (Erdely/Trans­silvaniju = zemlja s one druge strane loze, šume). Sa strane Austrije mogli bi govoriti o veliki dijeli današnje Češke, ke je izgubila, a Nimšku je (s nje gledišća) izgubila velika područja npr. Sudetske.