Mogli bi se barem kratak čas veseliti. Konačno smo uspili u tom da stvo­rimo tako jak politički priti­sak da se konačno nešto ga­ne i u manjinskoj politiki, točnije na razini Savezne vla­de a još točnije tirkizno-zele­ne koalicije. Od počekta je bi­lo, jasno, ako bi nešto mogli ganuti, pokrenuti a tim i povišiti toliko potribne subvencije za čim uspješnije djelovanje u korist narodnih grup, onda bi to moglo biti moguće u ovoj političkoj konstelaciji. Stalno opomenjivanje, anti­chambriranje kod političarov i političarkov Övp-a i Zele­nih, kod onih u politiki, ki i ke imaju opet malo već sluha za manjinska pitanja je konačno pri­pravilo rodno tlo, da bi se nešto moglo ganuti u korist narodnih grup.

Drugo je da je uza to bio potri­ban jasan i vidljiv povod da bi austrijska politika na če­lu s parlamentarci spomenutih dvih strankov sama se ganula i zrejala da odluči ne­što u korist narodnih grup. Glavni igrači su bili sigurno zastupnik u Nacionalnom vijeću Niki Berlaković, ki je i govorač Narodne stranke za narodne grupe. Ne smimo pritom zaboraviti na Kristofa Carića ki ima odlične veze odgovornim i nadležnim sv­o­je stranke u Parlamentu i čija rič puno važi. Tim da je koruška Slovenka Olga Vog­lauer uspila u Parlament na listi Zelenih, se je po Tereziji Stojšić moglo opet nešto oč­e­kivati od ove stranke. Sada i zato, jer je stupila u vladu. Olga Voglauer (Z) ne samo da je uvjerena i borbena Slo­venka, nego ima dobar sluh i za ostale narodne grupe, pred svim i za gradišćanske Hrvate, čija problematika joj je iz dana u dan postala sve jasnija. A pak onda još Werner Kogler, ki je na koncu toliko porinuo cijelu stvar, ka je jur skoro bila opet zako­čena i zabentana, tim da je stavio svoj ul­timatum pri raz­govori i dogovori o državnom proračunu, budžetu. Kogler je bio najvjerojatnije najjači igrač. Ali je cijelomu pitanju došao „u susret“ i 10. oktobar. Na ta dan su glavni odgo­vorni za narodne grupe u S­a­veznoj vladi, ministrica Su­sanne Raab i vicekancelar Werner Kogler bili pozvani u Korušku, u Celovec da onde proslavu 100. obljetnicu na­rodnoga glasovanja o ostanku južne Koruške u tadašnjoj kraljevini Shs ili u Austriji. Kako je to završilo se zna: pomoću Slovencev i Slovenkov u tom dijelu Koruške, odluka je jasno s već od 60% pala u korist Austrije. Ali Austrija za to Slovencem nikada nije hvalila. Naprotiv, šikanirala ih je, iseljavala, pritiskovala a vrhu svega i asimilirala: od kih 100.000 na danas (pozitivno šacano) na 20.000.

Dakle mnogi „igrači“ bi se s čemernim dušnim spo­zna­njem vozili u Celovec — a s njimi skupa i predsjednik Ale­xander Van der Bellen. Ča bi bilo dakle povoljnije, nego u ovom trenutku povišiti subvencije a Slovencem dati još dodatno 4 milijune €!?