Gledajući izvješćaje kako u Hrvatski novina tako i u drugi, nimški novina i čitajući npr. postavljanje momčadi ili striljce golov, se more opaziti da skoro već nije domaćih imen. Iz toga se moru povući barem dva zaključki. Prvič da već nije dost dičakov, junakov ni mladjih muži u naši seli ki bi igrali nogomet a drugič da su momčade, iliti peljačtva tih momčadi dosta bogata, da si moru priuštiti i plaćati toliko legionerov u svojoj momčadi.
Nogomet ne samo po naši hrvatski seli je bio svaku nedilju otpodne zabava za gledatelje, mogućnost uživati u friškom zraku, znamda i ispušiti malo duševne i agresivne pare, navijati za svoju domaću momčad, putovati u susjedna sela i onde vikati za svoje i protiv drugih. Nogomet je u prošlosti bio i mogućnost da se kaže povezanost sa svojimi igrači, sa svojom momčadi, s domaćimi navijači i sa svojim selom. A najvažnije je bilo, da su se junaki i mladi muži aktivno bavili športom, da su im bila vitka tijela, da su im zrasli mišići ne samo na noga nego i okolo trbuha, i da su se — ne na zadnje — mogli i malo petešićiti.
Zato je nogomet bio uvijek zanimljivi i za divojke i žene, a ne samo za muškarce. Kade drugačije bi mogli viditi svoje buduće ljubavnike ili hižne druge malo „otvorenije“ i raspušćenije, i kade bi drugačije mogli opaziti malo bolje njev karakter i su li živahniji ili mlahaviji, borbeniji ili popustljivi ako ne na nogometnom igrališću. A kamo bi roditelji svoju dicu drugačije poslali na tjelovježbanje ako ne na trening za nogomet znajući da je ov način športa u momčadi odličan za čvršćenje karaktera i za učnju i školovanje kako se djela a konačno i nešto postigne u tīmu, u zajedničkoj momčadi.
Igrače, nogometaše — u zadnje vrime i sve već nogometašice — je vezalo i osobno prijateljstvo. Družili su se, zajedno su izašli a zajedno su se i veselili i tugovali, a doskrat i natezali medjusobno.
Ali toga je sve manje, jer iz domaćega sela kumaj gdo još stoji u domaćoj momčadi. Kako to? Nije već dost domaćih dičakov, ki bi se bavili tim športom tako ozbiljno da bi se pak mogli igrati u prvoj momčadi ili barem u rezervi (ove se sve češće moraju otpovidati, jer nije moguće sastaviti momčad od barem jedinaest igračev). Ali funkcionari, ako se još najdu, znaju za društvenu važnost nogometa. No, da bi to osigurali, moraju najeti legionere… a od ljeta do ljeta sve već. A ti se zaman ne igraju kako su to obično činili domaći sini. Sa sve višim obrazovanjem i roditeljev dica su se sve već odvraćala od nogometa. No, da budemo iskreni, iako je teško: u mnogi naši seli jednostavno već nije dovoljno dice, a pred svim ne za nogomet. A svi pak zabimo, kako važan je šport pred svim i za dicu — i zbog tijela i duha i duše, a pred svim i za karakter!