Po dugom času gradišćanski Hrvati imaju opet novoga duhovnika, Marka Mogyorósija (25). Petak, 22. junija ga je u katedrali u Juri posvetio biškup Lajos Pápai. Koljnofac Mogyorósi je bio zaredjen za dijakona, bogoslova u Ðakovačkom sjemenišću. Pred tim je bio školar benediktinske gimnazije i student teologije u Juri. Velika množina vjernikov je bila nazoči  pri ovom svetačnom crikvenom aktu u jurskoj katedrali, kade su tri drugi bogoslovi bili posvećeni. Svoju mladu mašu je služio nedilju, 24. junija u hodočasnoj crikvi u domaćem Koljnofu.

STINJAKI — Na poziv židanskoga farnika Štefana Dumovića 9. junija, u subotu kih 360 vjernikov se je ganulo na put iz Ugarske (Sambotela, Bizonje, Prisike, Kisega, Čeprega, Petrovoga Sela, Plajgora, Narde, Gornjega Četara, Hrvatskoga Židana i Koljnofa). Dvi grupe su paralelno rano u peti krenule pišice u Stinjake.

Pisao sam jednoč o tom, da se mora duhovnik sve već baviti s Bogom dobrote i ovu Božju dobrotu glasiti svitu. Ali kad ga pita mladenac, ča mu je činiti, da zadobene život vječni, on mu odgovori: Drži zapovidi!
 

I majka ditetu ne govori u savršenoj ljubavi prema Bogu i ljudem, nego počne sa zapovidi i zabranom: To i to učini, a to i to nesmiš činiti! Ne moremo se ponašati kao dite, ko misli, da će mi majka oprostiti. Da oprostit će ti, ali ukarat će te i reći ti: da mi toga ne činiš! 

Kako je Jezuš odlikovao Samaritance, očituje se kao Mesijaš jednoj ženi Samaritanki na Jakovljevom zdencu za Židova pravdoznanca kao ki je pao u ruke razbojnikov. Pošalje pred sobom dva učenike, da mu u jednom gradu Samaritancev pripravu mjesto, da počine, prenoći. Ovi ga odbiju, jer je na putu prema Jeruzalemu. A kako bi bio usrićio one, ki bi ga bili primili. Kakov doživljaj bi bio za one, kade je Jezuš prenoćio. Bio bi dao i njim od svojega mira, veselja, ljubavi, ali ovi su ovu veliku šansu odbili.
 

U Empire sali Dvorca Esterházy prof. dr. Štefan Geošić je kanio informirati hrvatsku javnost u Gradišću i u susjedstvu, koliko ima još neobjavljenih vjerskih knjig — iako su jur prevodjene na gradišćanskohrvatski. Pred brojnom publikom je akademik Nikola Bnčić držao laudaciju na prof. Geošića i njegovo prevodilačko djelovanje.

U sljedećem donašamo drugi dio Benčićevoga referata:

Jezuš rekao je svojim, uvijek će biti siromahov med nami, tako i bogatušev. Bogatstvo nije grih, tako i siromaštvo ne. Ali nastane grih, ako bogatuš pred siromahom zatvori vrata. To je učinio i ov bogatuš o kom jedno evandjelje govori. Oblačio se je u purpur i svilu i gostio se preobiljno, a za siromaškoga Lazara nije imao još i mrvice kruha. Mrvice padale su iz stola, ali još i te mu mi nije dao. On leži pred vrati na smrt bolestan i još mu se ni smilovao.
 

P. Maksimilijan Kolbe je sidio za jako uskimi vrati, kad je svoj život ponudio za jednoga svojega domoroca, oca, ki je imao 5 dice. Sidio je za jako uskimi vrati i čekao sigurnu smrt. Koliko je ljudi, ki se trsu projti nutar kroz uska vrata, ka u nebo peljaju. Zaman smo bili gosti i najpreštimanijih crikvenih dostojanstvenikov, ako smo nek jili i pili š njimi, ali nismo s njimi trpili. Zaman smo se gostili kod njih, ako mi nismo pogostili druge, gladne, uboge, siromahe.

Dugoljetni farnik u Klimpuhu i nekadašnji nadzornik za hrvatski vjeronauk u Gradišću, prof. dr. Štefan Geošić pozvao na prezentaciju i informaciju s naslovom »25 ljet u službi Biblije«. Pod geslom „neka se zna“ je prezentirao prijevode na gradišćanskohrvatski »Staroga teštamenta«  i »Novoga teštamenta« (predjelan), uza to i »Lekcionare« (od Rima aprobirane) i »Lekcionare« (neaprobirane). Kroz program je peljala Ana Šoretić, laudator je bio akademik dr. Nikola Benčić; nastupio je Crikveni zbor Klimpuh, pjevačica Marija Herceg-Lentsch, pijanist Robert Kovács i Tamburica Klimpuh (petak, 25.

Jezuš na brigu, kod galilejanskoga jezera i nosu k njemu slipe, šantave, nime. On je sve ozdravio. Onda veli apoštolom: „Milo mi je ljudstva, jer su jur tri dane stalno s manom, a nimaju ništ za jisti, a ne željim je otpustiti gladne, da ne pokapaju na putu.“ Apoštoli ga pitaju, da odakle te zet toliko kruha, da bi je nek malo nahraniti mogli. Pita je. „Koliko hlibov imate?“ Oni velu: Sedam, i malo ribice. I povekšava u njevi ruka kruh i ribice da su se svi do sitosti najili.

Vjerovati i prositi, jedno ne ide bez drugo. Ako vjerujemo u dobroga Boga, onda ću se pomoliti njemu i prositi ga to, ča mi je potribno.