Jezuš rekao je svojim, uvijek će biti siromahov med nami, tako i bogatušev. Bogatstvo nije grih, tako i siromaštvo ne. Ali nastane grih, ako bogatuš pred siromahom zatvori vrata. To je učinio i ov bogatuš o kom jedno evandjelje govori. Oblačio se je u purpur i svilu i gostio se preobiljno, a za siromaškoga Lazara nije imao još i mrvice kruha. Mrvice padale su iz stola, ali još i te mu mi nije dao. On leži pred vrati na smrt bolestan i još mu se ni smilovao.
Ov bogatuš je imao šansu, da nastane milosrni samaritanac, primi ovoga bolesnoga Lazara u svoj stan, skrbi se za njega, hrani ga i evandjelje bi bilo i njega tako donašalo, kao samaritanca, ki se je smilovao tomu, ki je u ruke razbojnikov pao. Ali ništa.
Mnogi se spaču: Kako ovo Bog more gledati? A je Bog kriv ovomu? Jezuš proglasio je najlipšu zapovid: Ljubi bližnjega svojega, kao i samoga sebe! Ov bogatuš, nije htio viditi ovoga Lazara, niti čuti ovu zapovid. Ograničio se je od Boga i človika. Živio je nek za se u nasladnosti i uživanju svega dobroga i dobra, ko je zato dostao da se smiluje onim, ki su u nevolji.
Kad bi se bio išao ov bogatuš spovidati, rekao bi: Psovao nisam, išao sam u crikvu, lagao nisam, nikakovoga griha nisam učinio. A siromaškoga Lazara ne bi bio niti napomenuo. Ali umro je i Lazar i ov bogatuš, i pitao ga je Bog: Ako si se skrbio za siromahe, nevoljne, gladne? Bogatuš muči, nima ništa za reći, jer se uopće nije mario za nje. Sada slijedi plaća.
Kakova razlika i danas med bogatimi i siromaškimi. Koliko Lazarov po svitu i koliko bogatušev, kapitalistov. Kako ćedu ovi opstat pred sudom? U nebu biti će obrnuto, ki su bili na zemlji prvi, na nebu biti hte zadnji, ako uopće tamo dospenu. A ki su bili na zemlji zadnji, zanemareni, bit ćedu prvi.
Bog dao nam je slobodnu volju, ali s tim nalogom, da budemo vjerni upravitelji dobra, ko smo dostali, i ljubav, srce bi sve premostilo. I na dalje bilo bih bogatušev, ali ne bi bilo siromahov. Jezuš rekao je, da će biti uvijek siromahov med nami, jer je najprvo vidio tvrdokornost i egoizam bogatih, ali nikad nije opravdao ovo stanje, suprotno, stalno se grozio bogatušem.
Vidimo u televiziji, kako se plesači u skladu giblju, uvijaju s muzikom, i predstava je perfektna.
Evandjelje je Božja muzika i po ovoj muziki bi morali i mi živiti. Svaka rič u evandjelju potribuje od nas poseban pokret. U skladu živiti s Bogom i ljudi, to je duh evandjelja. Pridi kraljevstvo tvoje, kako na nebu, tako i na zemlji. U nebu su svi blaženi, tako bi moralo biti i na zemlji. Morao bi biti na zemlji siromah isto tako srićan, kao i bogatuš! Ali dokle odbacuje svit duh evandjelja i si stvara, piše drugo evandjelje, ko sebičnost piše, biti će velika nepravica i siromaštva na zemlji. Bogatuši i siromahi ovoga svita ne ćedu izumriti, nego se znam još povekšati.
Dokle Bog ne zadobene na zemlji počasno mjesto, ko mu pripada, se neće ništa preminiti. Čim se jače odaljujemo od Boga svitline, tim jače idemo u škurinu. Bogatuši jidu, piju, zabavljaju se i na grišan način, jer veselje duha, veselje srca ne poznaju. Duh, srce im je prazno, zato punu samo tijelo i nek samo tijelovno veselje uživaju, od koga nikada dosta. Zato orgije po svitu, jer človik je nesrićan i u orgiji i tomu slično uništava sebe, tako i drugoga, obitelj, društvo, a siromahi, gladni ginu po svitu, jer im još i mrvica ne dojde do ust.
Mnogi pozivaju Boga na račun: Kade je ta Bog, kako sve ovo more gledati? Bog došao je med nas, jer već nije mogao sve ovo gledati. Došao je u kipu človika, jer kao duha ga ne primjećemo. Bog je človikom postao, u Jezušu Kristušu. Bio je jedan izmed nas, izvan u grihu, zač mu svit ne vjeruje. Koliko puti bi se morao roditi? I kad bi se bio i sto puti rodio i onda bi nek to ponavljao, ča je u Sv. Pismu pisano. Kad je prijatelja Lazara goristao od mrtvih, su htili farizejuši i Lazara i njega umoriti. Zač mu nisu vjerovali, da je on ta od Boga poslani Spasitelj svita? I umorili su ga. Tako je Bog završio med nami. Bog je mrtav, ponavljaju mnogi zato, jer im je na putu. Ako nima Boga onda morem činiti ča hoću, a Lazari je li ćedu preživiti, ili hte umriti od gladi, ča me je briga.
Obogatiti se u duhu, jer ako ne, človik će ostati uvijek siromah i uz sve svoje bogatstvo. A po smrti je nastao bogatuš, najveći siromah u paklu. Tim bogatstvom, ko mu je bilo povjereno, bio bi si mogao pritržiti nebo, a pritržio si je pakao. Bogatstvo je nastalo za njega najveće prokletstvo.
Ča hasni človiku, ako sve ima, ali nije mudar. Mudar človik je uvijek na putu, ali nije sām, jer vidi oko sebe sve druge putnike, jedne on triba, drugi njega i tako jedan drugoga potpomagajuć idu zajedno k vječnomu cilju. Ako ovako putujem, neću stati pred Bogom s praznimi šakami i reć će mi Bog: Hodi i ti vjerni sluga, jer si bio vjeran u malom, sada primi nagradu, vječno veselje.