Vjerovati i prositi, jedno ne ide bez drugo. Ako vjerujemo u dobroga Boga, onda ću se pomoliti njemu i prositi ga to, ča mi je potribno.
Jedna udovica bila je u velikoj nevolji. Udovice, za ke se nisu marili u Izraelu, nego je bilo još i suprotno. Jezuš kara pismoznance, farizeje: „Joj vam pismoznaci i farizeji, vi skažljivci, ki proždirate stane udovic!“ Kako bi bila mogla ova udovica pomoć iskati kod pismoznancev, farizejev? Zato poišće nekoga suca i njega prosi, moli, da ju obrani. I ov se ne mari za nju, ali zbog nje uporne neprestane prošnje, usliši ju, jer mu je neugodno. Bolje, ko joj uslišim prošnju, pak ću se je zbaviti.
Ovu priliku koristi Jezuš, da pokaže na to, kako moramo i mi u vjeri, uporno prositi. Ako je ov sudac uslišio prošnju ove udovice, ki je bio zao, kako nam ne bi Bog uslišio prošnje, ki je neizmjerno dobar prema nam, jer smo njegova dica.
Ali Bog nam ne more svaku prošnju uslišiti, jer mi mnogo puti ne vračtvo, nego otrov prosimo od njega. Bogatstvo, pinez, rang, ugled, prvo mjesto prosu ljudi i ča bi bilo s nami, kad bi nam Bog sve ove prošnje uslišio. Pogubili bi se na vijeke, a ne spasili. Bog će nam svaku prošnju uslišiti, ka nam služi na spas duše i tijela. Ali mi to ne znamo. Molimo, prosimo, a ne dostanemo, ali nikad ne molimo zaman. Bog nam ne usliši to, ča prosimo, ali mjesto toga nam daje to, ča tribamo.
Prosite i dat će vam se u obiljnosti. Nikako ne misli ovde bogatstvo, jer bogatstvo u obiljnosti nam neće dati, ali bogatstvo u duhu, da. Uvijek će nam dati bolje, nek si mi prosimo, ali ovo je pitanje vjere. Znam ja vjerovati i onda, ako mi Bog ne usliši prošnje? Zato veli u zadnjoj rečenici: “Ali će Sin človičanski, kad dojde, najti vjere i na zemlji?” Vjerovati u Boga bogatuša, ki nek nam sve dā ča prosimo, nije vjera.
Bog bi nam mogao dati ča nam je potribno i bez toga, da ga prosimo, i nek samo on zna, koliko svega nam je dao, bez toga, da bi ga bili prosili. I je li bi Boga ikad susreli, kad ne bi prosili. Kad prosimo, se s Bogom sastajemo. Svaka molitva i prošnja nas zbližava s Bogom. Početkom nek zemaljsko prosimo i kako zrejamo, počinjemo već misliti na vječno, nebesko i sada jur već prosimo duševna dobra, nek zemaljska. Tako se prošnjom i molitvom sve jače zbližavamo Bogu. Dobro, da nimamo sve, jer kad bi sve imali, nikad se ne Bogu ne bi potužili. Nikad ne bi tropali na njegovi vrati, kako je tropala ova udovica po vrati suca, dokle joj nije uslišio prošnju.
Neki človik vidio je na ruka jedne žene Očenaše i joj veli: čemu molite te Očenaše, Bogu nisu potribni vaši Očenaši. Nato ona: Znam, Bogu nisu potribni, ali meni da. Potribna nam je molitva, jer molitva nam dā kreljute, ki nas zdižu do neba. Molitvom nećemo odstaniti sve nevolje, ali dostat ćemo snagu, da ćemo moć sve nevolje podnositi.
Pri 2. svitskom boju piše neki vojak svojoj majki s fronta: Majka, sve si nas naučila, još i mačevanje, jahanje, tjelovježbanje, tancanje, nek moliti nas nisi naučila. Ovi okolo mene molu i sve laglje podnosu nego ja. I nimaju toliko straha, kao ja. Ča hasni meni ovde tjelovežbanje, mačevanje i drugo, kad moliti, vjerovati ne znam.
Papa Ivan Pavao II. piše: „Nemir, buka, ova stalna napetost ugrožava život človika. Človiku fali mir, slušanje na Boga. Fali mu molitva, zato i nemir u duši.“
Pisac Baudelaire veli: „Gdo je svršio svoju večernju molitvu, je kao oficir, ki je postavio štražu pod svoja vrata, mirno spava.“ Kad molimo nam postane Bog stražar, naš čuvar i branitelj, kako je Jezuš rekao: A Bog ne bi obranio svoje izibrane, ki kriču k njemu dan i noć. Obranit će nas i dat će nam, ča nam je potribno, i ča već tribamo? On je naš otac i majka. Kako majka čeka od ditete da ju prosi, tako more Bog i od nas isto čekati, da ga barem prosimo zatom, ča nam je potribno. I majka veli svojemu ditetu: Mali moraš me lipo prositi! Ča Bog, ki nam sve daje, nije vridan, da ga lipo prosimo? Ako moramo biti prema ljudem udvorni, zač ne bi bili i prema Bogu? Ča i mi ne bi morali ovako prositi: Jezuš, ako hoćeš, moreš me ozdraviti. Ali ako me ne bi ozdravio i onda znam, da me voliš.