Crikva u porodjajni boli - piše Joško Preč

Nima poroda bez boli, tako nima bez boli ni preporoda u Crikvi. 1959. ljeta je proglasio Papa Ivan XXIII. koncil. Bilo je to nadahnuće od Boga. Kako je on sām rekao, on je bio prvi, ki se je prestrašio ove misli. Proglasio je nešto, ča zapravo ni on sām nije znao, ča će to biti. I zato, kad on sām nije znao, ča se to u njem dogadja, ovo nadahnuće, moremo biti sigurni da je došlo od Boga.

 

Ali od koncila je jur prošlo mnogo ljet. Svi smo čekali ča velikoga, ča će se sa svitom dogoditi, ali ništa, vjera ne da se zdiže, nego suprotno, propada.

 
Koncil moremo prispodobiti sa sijačem, ki u jeseni sije pšenicu, i kade je još žetva. Dojde zima i zrno stenji pod zimom. Izgleda, da je i na koncil stoprv zima došla i Crikva, vjera stenji pod mrzlom sadašnjošću. Ništa se ne dogadja. Ali zima mine, tako se ufamo i vjerujemo, da će minut i zima iznad Crikve i dojti će protuliće i procvast će, uzrejati to sime ko smo u jeseni posijali. Zima je ni zničila. Tako i Božju rič ništa uništiti ne more, jer Bog stoji za svim ovim. On je garancija Crikve, da neće propast nikad.
 

Odobašić napisao knjigu o športu

»Šport — nova religija?« je naslov upravo objavljene knjige duhovnika mr. Željka Odobašića a ujedno i pitanje a ujedno daje i odgovor: ne!

Ovo je knjiga kom je autor branio svoje (prošireno) diplomsko djelo kim je dostao  magistarsku titulu na Teološkom fakultetu Bečkoga sveučilišća. Odobašić portretira različne već ili manje poznate športaše i njev odnos vjeri.

Crikva budućnosti - piše Joško Preč

Uvjerovalovanju priznajemo, da je Crikva sveta, jer ju je osnovao Jezuš Kristuš. A ča se tiče članov, ona je Crikva svecev i grišnikov. Nje oprava je mnogo puti popljuvana i zamažena s blatom, grihom. Zato je reforma uvijek potribna. Ne nek člani, i obični ljudi se moraju povrnuti pravomu duhu evandjelja, nego i to moraju vrh, biškupi, duhovniki i svi, ki nazvišćuju rič Božju.

 

Evandjelje nas uči kako moramo živiti, ali mi smo mnogo puti čemerni djaki, studenti. Svi mi bi morali imati u naši knjiga mature „odlično“, ali nije tako i zato kriza. Nije Bog ni Crikva u krizi, nego mi vjerniki, jer smo mnogo puta nevjerni. A evandjelje je „radosna vist“ i još se svi ne raduju po njoj. I nas pita Jezuš mnogo puta, kako je pitao Petra: „Petre, ljubiš li me više, nego ovi drugi?“ Ljubiš li me svim srcem? Ča je vridno to prijateljstvo, to hištvo i sve drugo, ako se ne ljubu cijelim srcem. Ča je vridno prijateljstvo s Bogom, ako Boga ne ljubimo s cijelim srcem? A Bog nas ljubi s njegovom bezkrajnom ljubavlju.

Crikva budućnosti - piše Joško Preč

Za uvod u tematiku: Crikva budućnosti, čujmo, ča piše o budućnosti civilizacije Englez Brech. Po njem, živiti ćemo u kuća od plastike s uredjaji za klimatizaciju. Kuharic neće biti, jer ćemo jisti u snack-bari. Žene ćedu biti zaposlene u posli, ke mi još ni ne poznamo. Kombinirani automatski pisaći mašini zaminiti ćedu sekretarice. Samo četire dane ćemo djelati u tajednu. Životni standard će se tako poboljšati, da materijalno neće dojti u pitanje, svaki će imat svega dosta. Ali povekšat ćedu se duševne i živčane bolesti. I tabletov ćemo morati zimati već nego ikada, svenek već. Ali dodaje i to, da li će biti ovako, to će pak pokazati budućnost, jer nikakovo ovomu slično prorokovanje nije točno i more biti drugačije. Ovo su prorokovanja na političkom i gospodarstvenom polju. A kako bi mogla izgledati budućnost Crikve? Koncilski dokumenti daju točnu sliku Crikve, kakova bi morala biti, i poziva sve člane Crikve, da se trudu, da se ov plan i izvodi, ostvari.

 

Imamo jedan siguran temelj za budućnost Crikve, ona je Božje sime, ko ljudska ruka ne more uništiti, niti noga pogaziti. Pisac Graham Green u romanu »Završetak jedne afere« govori o jednoj injekciji, ka ne more biti nedjelotvorna. Bog je garancija za nas sve, da njegovo evandjelje ne more biti ne djelotvorno, ono donese svoj sad, jednoč već, onda manje.

Boga najti - piše Joško Preč

Na putu prema Bogu nima počinka, nima „slobodnoga dana“. Ne more nam projti niti jedan dan, a da nismo barem jedan korak bliže došli Bogu.

 

Kako se sve giblje, sve je dinamika, tako smo i s Bogom, vjerom. Ako ne idemo prema Bogu, onda se odaljujemo od njega. Ovo je univerzalni zakon, ki valja za prirodu, fiziku, biologiju, vjeru. Sve se giblje, sve je na putu. Kad ča stvoreno „postane“ pri svojem putovanju, umre. Tako je i s našim životom. Ugasila mu se je vjera — znaju reći ljudi. Ako se zna vjera ugasit, onda mora vjera stalno goriti. Pa kako ne  — kad nam život skoro svaki dan ča neočekivanoga donese, čim se moramo poborit. S vjerom moramo reagirati na sve naše dogadjaje, probleme, nevolje, križe, ali i na uspjehe. Vjera su očalji, ke nam je Bog dao. Bez ovih očalji ne vidimo dobro i ne znamo posle dobro prosuditi.
 
„Blaženi ki gledaju i žajaju za pravicom — nije ništa drugo, nego rasti u znanju Božjem. Nije rečeno, da su blaženi, ki su pravicu našli, nego ki ju išću. U knjigi Sirakovoj/24, 21./ ovako veli pisac: „Gdo me je ukusio, ta me još jače želji, ki od mene pije, još jače žaja za manom.“

Stotnik iz Kafarnauma - piše Joško Preč

Zaista vam velim: Nisam našao toliko vjere u Izraelu“ /Mt.8,11./ Jezuš stavi spominak jednomu vojaku, koga svit nije poznavao. Mnogim vojakom su postavili spominke, iz bronce, mramora, ali s časom su svi zabili na nje, ali na stotnika iz Kafarnauma ne, njega je sām Jezuš ovjekovječio. Ako ga psihološki analiziramo, moremo reći o njemu: bio je točan, discipliniran poslušan.

 

Moramo se pitati, imamo mi kršćani takovu vjeru, kako ov stotnik, pogan? Morali bi se sramovati pred njim. Isto ne bi se morali sramovati i pred ljudi, ki su druge vjere? Stotnik bio je pogan, ali u srcu je svakomu človiku upisan naravni zakon, ljubav, istina, pravda. Ov stotnik se je sigurno držao, živio po ovi naravni zakoni. Sv. Pavao piše u pismu Rimljanom, da je svakomu človiku upisan naravni zakon u  srce./Rim. 2,15./ Kao svaki oficir i ov stotnik je imao slugu uza njega, ki je jednoga dana ubetežao. Svi su otpovidali od njega, samo ov njegov gazda, stotnik ne. Skrbio se je za njega, kao otac za svoje dite.

 

I ov stotnik je mogao čuti o čudni ozdravljenji, ke je Jezuš ozdravio. Mislio si je, da bi ov Jezuš i njegovoga slugu mogao ozdraviti. Dojde k Jezušu i ga prosi: „Gospodine, nisam vridan, da dojdeš pod krov moj, nego samo reci rič i ozdravit će sluga moj!“ Jezuš se je začudio i rekao: „Zaista vam velim, nisam našao toliko vjere u Izraelu.“