Crikva budućnosti - piše Joško Preč

Uvjerovalovanju priznajemo, da je Crikva sveta, jer ju je osnovao Jezuš Kristuš. A ča se tiče članov, ona je Crikva svecev i grišnikov. Nje oprava je mnogo puti popljuvana i zamažena s blatom, grihom. Zato je reforma uvijek potribna. Ne nek člani, i obični ljudi se moraju povrnuti pravomu duhu evandjelja, nego i to moraju vrh, biškupi, duhovniki i svi, ki nazvišćuju rič Božju.

 

Evandjelje nas uči kako moramo živiti, ali mi smo mnogo puti čemerni djaki, studenti. Svi mi bi morali imati u naši knjiga mature „odlično“, ali nije tako i zato kriza. Nije Bog ni Crikva u krizi, nego mi vjerniki, jer smo mnogo puta nevjerni. A evandjelje je „radosna vist“ i još se svi ne raduju po njoj. I nas pita Jezuš mnogo puta, kako je pitao Petra: „Petre, ljubiš li me više, nego ovi drugi?“ Ljubiš li me svim srcem? Ča je vridno to prijateljstvo, to hištvo i sve drugo, ako se ne ljubu cijelim srcem. Ča je vridno prijateljstvo s Bogom, ako Boga ne ljubimo s cijelim srcem? A Bog nas ljubi s njegovom bezkrajnom ljubavlju.

Crikva budućnosti - piše Joško Preč

Za uvod u tematiku: Crikva budućnosti, čujmo, ča piše o budućnosti civilizacije Englez Brech. Po njem, živiti ćemo u kuća od plastike s uredjaji za klimatizaciju. Kuharic neće biti, jer ćemo jisti u snack-bari. Žene ćedu biti zaposlene u posli, ke mi još ni ne poznamo. Kombinirani automatski pisaći mašini zaminiti ćedu sekretarice. Samo četire dane ćemo djelati u tajednu. Životni standard će se tako poboljšati, da materijalno neće dojti u pitanje, svaki će imat svega dosta. Ali povekšat ćedu se duševne i živčane bolesti. I tabletov ćemo morati zimati već nego ikada, svenek već. Ali dodaje i to, da li će biti ovako, to će pak pokazati budućnost, jer nikakovo ovomu slično prorokovanje nije točno i more biti drugačije. Ovo su prorokovanja na političkom i gospodarstvenom polju. A kako bi mogla izgledati budućnost Crikve? Koncilski dokumenti daju točnu sliku Crikve, kakova bi morala biti, i poziva sve člane Crikve, da se trudu, da se ov plan i izvodi, ostvari.

 

Imamo jedan siguran temelj za budućnost Crikve, ona je Božje sime, ko ljudska ruka ne more uništiti, niti noga pogaziti. Pisac Graham Green u romanu »Završetak jedne afere« govori o jednoj injekciji, ka ne more biti nedjelotvorna. Bog je garancija za nas sve, da njegovo evandjelje ne more biti ne djelotvorno, ono donese svoj sad, jednoč već, onda manje.

Boga najti - piše Joško Preč

Na putu prema Bogu nima počinka, nima „slobodnoga dana“. Ne more nam projti niti jedan dan, a da nismo barem jedan korak bliže došli Bogu.

 

Kako se sve giblje, sve je dinamika, tako smo i s Bogom, vjerom. Ako ne idemo prema Bogu, onda se odaljujemo od njega. Ovo je univerzalni zakon, ki valja za prirodu, fiziku, biologiju, vjeru. Sve se giblje, sve je na putu. Kad ča stvoreno „postane“ pri svojem putovanju, umre. Tako je i s našim životom. Ugasila mu se je vjera — znaju reći ljudi. Ako se zna vjera ugasit, onda mora vjera stalno goriti. Pa kako ne  — kad nam život skoro svaki dan ča neočekivanoga donese, čim se moramo poborit. S vjerom moramo reagirati na sve naše dogadjaje, probleme, nevolje, križe, ali i na uspjehe. Vjera su očalji, ke nam je Bog dao. Bez ovih očalji ne vidimo dobro i ne znamo posle dobro prosuditi.
 
„Blaženi ki gledaju i žajaju za pravicom — nije ništa drugo, nego rasti u znanju Božjem. Nije rečeno, da su blaženi, ki su pravicu našli, nego ki ju išću. U knjigi Sirakovoj/24, 21./ ovako veli pisac: „Gdo me je ukusio, ta me još jače želji, ki od mene pije, još jače žaja za manom.“

Stotnik iz Kafarnauma - piše Joško Preč

Zaista vam velim: Nisam našao toliko vjere u Izraelu“ /Mt.8,11./ Jezuš stavi spominak jednomu vojaku, koga svit nije poznavao. Mnogim vojakom su postavili spominke, iz bronce, mramora, ali s časom su svi zabili na nje, ali na stotnika iz Kafarnauma ne, njega je sām Jezuš ovjekovječio. Ako ga psihološki analiziramo, moremo reći o njemu: bio je točan, discipliniran poslušan.

 

Moramo se pitati, imamo mi kršćani takovu vjeru, kako ov stotnik, pogan? Morali bi se sramovati pred njim. Isto ne bi se morali sramovati i pred ljudi, ki su druge vjere? Stotnik bio je pogan, ali u srcu je svakomu človiku upisan naravni zakon, ljubav, istina, pravda. Ov stotnik se je sigurno držao, živio po ovi naravni zakoni. Sv. Pavao piše u pismu Rimljanom, da je svakomu človiku upisan naravni zakon u  srce./Rim. 2,15./ Kao svaki oficir i ov stotnik je imao slugu uza njega, ki je jednoga dana ubetežao. Svi su otpovidali od njega, samo ov njegov gazda, stotnik ne. Skrbio se je za njega, kao otac za svoje dite.

 

I ov stotnik je mogao čuti o čudni ozdravljenji, ke je Jezuš ozdravio. Mislio si je, da bi ov Jezuš i njegovoga slugu mogao ozdraviti. Dojde k Jezušu i ga prosi: „Gospodine, nisam vridan, da dojdeš pod krov moj, nego samo reci rič i ozdravit će sluga moj!“ Jezuš se je začudio i rekao: „Zaista vam velim, nisam našao toliko vjere u Izraelu.“

Stante mrtvi! - piše Joško Preč

Stante mrtvi! Ov provokantni naslov sam zeo od jednoga talijanskoga oficira, ki je nukao, bodrio svoje podložnike, da se zdignu i obranu svoje, jer su bili puni straha na frontu kod rijeke Piave. I kad ga već nisu htili nikako slušati, onda se je on obrnuo k pokojnim i nje pozvao, da se stanu i obranu domovinu. Ali kad su ov poziv čuli, zdigli su se iz grabe, išli u protunapad, i potlačili našu, vojsku Monarchije, 1916. ljeta.

 

Ov poziv od onda upotribljavam „Stante mrtvi“ da se svi zbudimo iz sna i branimo našu otadžbinu, našu vjeru, narodnost, domovinu. Ali ne s oružjem u ruki, nego s Očenaši! Gdo moli, tomu je Bog saveznik i nima te moći, ka more ovakovoga človika preobladati, ni život, ni smrt.

 

S Bogom u boj za sve ča je sveto, Bogu povoljno: Kako je to nek moguće, da tako zlo vlada med nami. To je tako moguće, da mnogi ne Boga, nego vraga zazivaju, iako ne riču, ali s čini su se pridružili vragu. U boj, u boj, protiv zaloga i sve njegove himbenosti.
 

Gdo se ponizi bit će uzvišen - piše Joško Preč

Ponizio je sām sebe i bio je poslušan do smrti na križu. I zato ga je i Bog uzvišio i darovao mu ime, ko je nad svako ime, da se u ime Jezuševo prigne svako koljeno onih, ki su na nebu, na zemlji i pod zemljom.“

Ovo je poruka sv. Pavla Filipljanom i prosi je, da budu takovoga ćutenja, kako je bio Jezuš Kristuš. Jezuš med poslidnjimi. Grišniki, carinari, hištvolomna žena, bolesniki, sve se riva oko njega.
 
Jedno evandjelje donaša Jezuša kao gosta kod jednoga farizeja. Pozvaniki izibiraju mjesta, svaki bi htio na prvom mjestu siditi. Svi oni su prijatelji gostodavatelja, preštimani, ugledni. A siromaha, bolesnoga, šantavoga, slipoga nima med pozvanimi, jer kad bi ih bilo med njimi, onda Jezuš ne bi bio rekao farizeju, neka najprvo pozove šantave, slipe, gluhe. Ti, ke je pozvao, ga moru najzad pozvati i vrnut ćedu mu. Za ovakov postupak ne more od Boga na nikakovu nagradu računati. Ali ako bi bio pozvao te sve siroćake, bilo bi mu naplaćeno na nebesi.