Ne more se dosta naglašivati, da se strukture onda preminu u Crikvi, kad se premini človik. Človik preminja strukture, a ne strukture človika. Kad dojdu novi ljudi, ćedu donesti za sobom i nove strukture. Strukture nisu ništa drugo, nego legalizirani duh Crikve. Zato napad na Crikvu neće ništa donest. Zna se, da ljudi, ki Crikvu napadaju, ne napadaju nju, nego one ljude, ki ju reprezentiraju. A to more biti opravdano, jer nije človika bez falinge, niti med crikvenimi ljudi ne. Čim već Jezuševoga duha u Crikvi, tim manje problemov u njoj. Koliko puti se čuje: Jezuš da, Crikva ne! Ova rečenica potvrdjuje zgora rečeno.

O 21. do 25. augusta je dijecezanski biškup Željezna dr. Egidije Živković pohodio tri dijeceze u Hrvatskoj. Vrhunac je bilo shodišće u Udbini na »Dan hrvatskih mučenikov« 25. VIII. (u spomen na teški poraz hrvatsko-slavonske vojske protiv Turkov na Krbavskom polju 1493. lj.). 21. VIII. je biškup Živković sudjelovao na Marijanskom shodišću u Voćinu u Požeškoj dijecezi. Oko 22 tisuć vjernikov je skupa s domaćim biškupom Antunom Škorčevićem svečevalo svetu mašu. Svetačnu prodiku je držao biškup Živković. Crikva u Voćinu je usko vezana i uz gradišćanske Hrvate, ki su dvakrat velikodušno darovali za obnovljenje crikve. Jednoč u 1960.-i ljeta (biškup László) a 2002. (biškup Iby i tadašnji tajnik Austrijske biškupske konf. Živković).

Zanimljivo je, da Jezuš najveć govori o goristanju u vezi sa Presvetim Oltarskim Sakramentom. „Ako gdo ji od ovoga kruha, živit će na vijeke, i kruh, koga ću ja dati, je tijelo moje za život svita! Gdo ji tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga zbuditi na sudnji dan.“

U štajerskom Celju, kod Velike Majke Austrije (…)  kao i slavenskih narodov nedilju, 26. augusta je završilo tradicionalno shodišće gradišćanskih Hrvatov. Svetačnu mašu je služio dijecezanski biškup dr. Egidije Živković, a oblikovali su ju fara i Tamburica Koljnof kao i jačkarni zbor. Pri vičernji je fara Stinjaki predala »Putujuću Celjansku Mariju« fari Koljnof, ka će ju čuvati ljeto dan dugo do dojdućega, jubilarnoga 90. shodišća u 2013.

UZLOP — Nedilju, 19. augusta su se vjerniki oprostili od svojega farnika mr. Franje Borenića. Prilikom svečevanja je Borenić dodilio i dvoja dijecezanska odlikovanja za zalaganje u fari. Dagmar Babonić je dostala »Orden svetoga Martina u srebru« a Jivac Krupić »Zaslužnu medalju u zlatu«.

NOVO SELO — Subotu, 18. augusta je bilo oficijelno zbogomdavanje mjesnomu farniku mr. Branku Kornfeindu. U pet ura otpodne se je išlo u procesiji od Presvetoga trojstva u seosku dvoranu, kade je bila maša. Na početku svete maše je desetnik Branko blagoslovio novu mašnu pratež, a pak je počela maša. Člani Hatskoga kola su pratili ovu svetačnost a takaj i Lara Kustrić na gusla. Štenje i prošnje su čitali vjerniki i člani ovoga folklornoga društva.

PANDROF — Po Novom Selu, kade su mu zbogom dali subotu, 18. augusta (vidi 12. str.) Općina i fara Pandrof su se nedilju, 26. augusta oprostili od svojega dugoljetnoga farnika mr. Branka Kornfeinda. Načelnik Pandrofa, Wolfgang Kovač (Lipa), je farniku Branku, ki je 29. februara svečevao svoj 60. rodjendan a tom prilikom i odlikovan velikom »Kulturnom nagradom gradišćanskih Hrvatov«, predao časni prstanj općine.

Do vjere dojdu ljudi, da ili su ju dostali sobom od rodjenja u zipki, ili su iskali Boga i našli. Ali ni on, ki se je s vjerom rodio, nije on, ki je Boga našao, neka ne misli, da ga sada već dalje ne triba iskati. Naš razum i naša duša je prema Bogu tako mala i uska, da mi beskrajno Boga nikada nećemo moć dosta shvatiti. Na primjer, gdo more razumit Presveto Trojstvo, ili Oltarski sakrament?
 

Gdo je Jezuš? Do tridesetih ljet bio je drivodjelac. Živio je u miru u Nazaretu s narodom. Zaslužavao je kruh sebi i Mariji. Jožef je umro kao i svaki drugi človik. Gdo bi si bio mislio, da je on ta, ki je imao dojti, da je on drivodjelac, Bog, Sin Božji? Rekli su o njemu: Poznamo mu majku, pokojnoga oca, za koga se drži? Ča mu je udrilo u glavu. Kao drivodjelac bio je normalan, a sada neka najednoč veli o sebi, da je on Sin Božji.

Polag novin Le Monde je do 100.000 ljudi sprohodilo oca Pija na njegovom zadnjem putu. On je nosio Krituševe rane u sebi. Umro je, na ruka bili su mu Očenaši. O njem su jur pisali kih 50 knjig.

Ivan Pavao II. bio je ljeta 1947. kod njega i jur onda mu je otac Pijo prorokovao, da će on biti papa, ali i to da će biti protiv njega izvršen atentat — i ovo se je sve spunilo.