Boga najti - piše Joško Preč

ned, 28/10/2012 - 06:31

Na putu prema Bogu nima počinka, nima „slobodnoga dana“. Ne more nam projti niti jedan dan, a da nismo barem jedan korak bliže došli Bogu.

 

Kako se sve giblje, sve je dinamika, tako smo i s Bogom, vjerom. Ako ne idemo prema Bogu, onda se odaljujemo od njega. Ovo je univerzalni zakon, ki valja za prirodu, fiziku, biologiju, vjeru. Sve se giblje, sve je na putu. Kad ča stvoreno „postane“ pri svojem putovanju, umre. Tako je i s našim životom. Ugasila mu se je vjera — znaju reći ljudi. Ako se zna vjera ugasit, onda mora vjera stalno goriti. Pa kako ne  — kad nam život skoro svaki dan ča neočekivanoga donese, čim se moramo poborit. S vjerom moramo reagirati na sve naše dogadjaje, probleme, nevolje, križe, ali i na uspjehe. Vjera su očalji, ke nam je Bog dao. Bez ovih očalji ne vidimo dobro i ne znamo posle dobro prosuditi.
 
„Blaženi ki gledaju i žajaju za pravicom — nije ništa drugo, nego rasti u znanju Božjem. Nije rečeno, da su blaženi, ki su pravicu našli, nego ki ju išću. U knjigi Sirakovoj/24, 21./ ovako veli pisac: „Gdo me je ukusio, ta me još jače želji, ki od mene pije, još jače žaja za manom.“
Tagovi: 
Crikva i vjera

Stotnik iz Kafarnauma - piše Joško Preč

pon, 22/10/2012 - 10:32

Zaista vam velim: Nisam našao toliko vjere u Izraelu“ /Mt.8,11./ Jezuš stavi spominak jednomu vojaku, koga svit nije poznavao. Mnogim vojakom su postavili spominke, iz bronce, mramora, ali s časom su svi zabili na nje, ali na stotnika iz Kafarnauma ne, njega je sām Jezuš ovjekovječio. Ako ga psihološki analiziramo, moremo reći o njemu: bio je točan, discipliniran poslušan.

 

Moramo se pitati, imamo mi kršćani takovu vjeru, kako ov stotnik, pogan? Morali bi se sramovati pred njim. Isto ne bi se morali sramovati i pred ljudi, ki su druge vjere? Stotnik bio je pogan, ali u srcu je svakomu človiku upisan naravni zakon, ljubav, istina, pravda. Ov stotnik se je sigurno držao, živio po ovi naravni zakoni. Sv. Pavao piše u pismu Rimljanom, da je svakomu človiku upisan naravni zakon u  srce./Rim. 2,15./ Kao svaki oficir i ov stotnik je imao slugu uza njega, ki je jednoga dana ubetežao. Svi su otpovidali od njega, samo ov njegov gazda, stotnik ne. Skrbio se je za njega, kao otac za svoje dite.

 

I ov stotnik je mogao čuti o čudni ozdravljenji, ke je Jezuš ozdravio. Mislio si je, da bi ov Jezuš i njegovoga slugu mogao ozdraviti. Dojde k Jezušu i ga prosi: „Gospodine, nisam vridan, da dojdeš pod krov moj, nego samo reci rič i ozdravit će sluga moj!“ Jezuš se je začudio i rekao: „Zaista vam velim, nisam našao toliko vjere u Izraelu.“
Tagovi: 
Crikva i vjera

Stante mrtvi! - piše Joško Preč

ned, 14/10/2012 - 10:25

Stante mrtvi! Ov provokantni naslov sam zeo od jednoga talijanskoga oficira, ki je nukao, bodrio svoje podložnike, da se zdignu i obranu svoje, jer su bili puni straha na frontu kod rijeke Piave. I kad ga već nisu htili nikako slušati, onda se je on obrnuo k pokojnim i nje pozvao, da se stanu i obranu domovinu. Ali kad su ov poziv čuli, zdigli su se iz grabe, išli u protunapad, i potlačili našu, vojsku Monarchije, 1916. ljeta.

 

Ov poziv od onda upotribljavam „Stante mrtvi“ da se svi zbudimo iz sna i branimo našu otadžbinu, našu vjeru, narodnost, domovinu. Ali ne s oružjem u ruki, nego s Očenaši! Gdo moli, tomu je Bog saveznik i nima te moći, ka more ovakovoga človika preobladati, ni život, ni smrt.

 

S Bogom u boj za sve ča je sveto, Bogu povoljno: Kako je to nek moguće, da tako zlo vlada med nami. To je tako moguće, da mnogi ne Boga, nego vraga zazivaju, iako ne riču, ali s čini su se pridružili vragu. U boj, u boj, protiv zaloga i sve njegove himbenosti.
 
Tagovi: 
Crikva i vjera

Gdo se ponizi bit će uzvišen - piše Joško Preč

ned, 07/10/2012 - 16:02

Ponizio je sām sebe i bio je poslušan do smrti na križu. I zato ga je i Bog uzvišio i darovao mu ime, ko je nad svako ime, da se u ime Jezuševo prigne svako koljeno onih, ki su na nebu, na zemlji i pod zemljom.“

Ovo je poruka sv. Pavla Filipljanom i prosi je, da budu takovoga ćutenja, kako je bio Jezuš Kristuš. Jezuš med poslidnjimi. Grišniki, carinari, hištvolomna žena, bolesniki, sve se riva oko njega.
 
Jedno evandjelje donaša Jezuša kao gosta kod jednoga farizeja. Pozvaniki izibiraju mjesta, svaki bi htio na prvom mjestu siditi. Svi oni su prijatelji gostodavatelja, preštimani, ugledni. A siromaha, bolesnoga, šantavoga, slipoga nima med pozvanimi, jer kad bi ih bilo med njimi, onda Jezuš ne bi bio rekao farizeju, neka najprvo pozove šantave, slipe, gluhe. Ti, ke je pozvao, ga moru najzad pozvati i vrnut ćedu mu. Za ovakov postupak ne more od Boga na nikakovu nagradu računati. Ali ako bi bio pozvao te sve siroćake, bilo bi mu naplaćeno na nebesi.
Tagovi: 
Crikva i vjera

Budi milostivan meni grišniku - piše Joško Preč

ned, 30/09/2012 - 10:47

Kako je privlačan ponizan človik. A najodurniji je gizdav človik. Jezuš, Sin Božji postao je sluga svih. A na koncu završio je na križu, med razbojniki. I zato je dostao na nebu ime nad svakim imenom i na njegovo ime se prigne svako koljeno na nebu i na zemlji. Jer svaki, ki se uzvišuje, ponizit će se, a ki se ponizi, uzvišit će se.

U crikvu dojdu moliti dva muži, farizej i carinar. Jedan došao se je hvaliti pred Boga, a drugi kajati. „Hvalim ti Bože, da nisam takov kakovi su drugi ljudi: razbojniki, nepravičnjaki, oskrunitelji hištva, ili kakov je ov carinar. Postim se dva pute u tajednu, dajem desetinu od svega ča imam.“
 
A carinar se nije segurao još ni oči podignut gori, nego tukao se je po prsi govoreći: „Bože, budi milostivan meni grišniku.“
 
Ne bi bilo u redu, da bi jednostavno farizeja odsudili. U smislu današnjega shvaćanja bio je pošten peldodavan kršćan, odnosno Židov. Pohadjao je sinagogu, molio, mislio na siromahe, jer je desetinu davao od svega ča je imao, ali mjesto, da bi se bio zahvalio Bogu za svu tu milost, hvalio se je.
Tagovi: 
Crikva i vjera

Je svetost samo sanjarenje - piše Joško Preč

ned, 23/09/2012 - 10:31
Jedna anekdota veli, da je oko jednoga dana reklo: „Vidim za ovimi dolinami daleko u magli brige!“ A uho je samo slušalo i reklo za neki čas: „Kade je brig, ne čujem ga!“ Po tom veli ruka: „Zaman pružam ruku simo tamo, nikako se ne morem briga dotaknuti!“ A nos veli: „Ja ge ne dišem!“ Oko se zatim okrene na drugu stranu — veli anekdota — i počeli su se ovi drugi, uho, nos, ruka tanačiti i donesli i zaključak: „S okom nešto nije u redu!“
 
Će si znam negdo misliti: Znam i s gospodinom, ki ove članke piše, ča nije u redu, kad očekuje, preporuča nam svim, da budemo sveti i da je moguće sveto živiti. Nije li ovo iluzija, sanja, želja: da lipo bi bilo, ali nemoguće, teško je za ostvariti.
 
Za onoga ki nima uha da sluša, je teško, skoro nemoguće. Gdo sluša Boga, ki se je zagledao u Boga, kako je ovo oko u brig, tomu je moguće.
 
Zagledati se u svitla nebesa, pak ti je sve moguće. Iz svoje vlašće moći je nemoguće. Oni, ki mislu, da je nemoguće sveto živiti, mislu već na svoju vlašću moć, ne na pomoć Božju. Bog nas prosi, da budemo sveti, on nam hoće pomoći da dojdemo do cilja. Ako nas Bog poziva da budemo sveti, onda je moguće svet biti, sveto živiti. A gdo drugi nas na svetost poziva, ako ne On. Ja ne, ki ove rede pišem, ja se samo naslanjam na njegove riči, samo tumačim je, da je shvatimo.
Tagovi: 
Crikva i vjera

Moderni bolvani - piše Joško Preč

ned, 16/09/2012 - 20:53

Ustarom Vijeku narodi  su imali mnogo krivih bogov, ke mi zovemo bolvani. Istina, da su bili bolvani, ali ti narodi su mislili sa svojimi bogi ozbiljno. Oni su je poštovali, žrtve im prikazivali. Simbolično su htili prvinu svoje urodje, to najlipše, najplemenitije žrtvovati Bogu, kao da im prikazuju svu litinju i svu urodju. Oni su čvrsto vjerovali, da će im biti Bog naklonjen i da će je i njevu litinju blagosloviti i očuvati.

Mi s našim okom gledano držimo je za bolvane, za bolvanstvo. Istina je, ali oni nisu poznali drugoga boga. Njim se Bog nije tako očitovao kao Abrahamu ili Mozešu.
 
A osobito se je Bog nam očitovao kroz svojega Sina, Jezuša. Ali naš današnji svit se je emancipirao. Človik si sām stvara boga, ali za mnogo slabije, nek su je imali stari poganski narodi. Zapravo, ča mnogi danas kao boga poštuju, nisu ni ne sliču na Boga, suprotno.
Tagovi: 
Crikva i vjera

Kvas, sol za druge - piše Joško Preč

pon, 10/09/2012 - 00:01

Ne more se dosta naglašivati, da se strukture onda preminu u Crikvi, kad se premini človik. Človik preminja strukture, a ne strukture človika. Kad dojdu novi ljudi, ćedu donesti za sobom i nove strukture. Strukture nisu ništa drugo, nego legalizirani duh Crikve. Zato napad na Crikvu neće ništa donest. Zna se, da ljudi, ki Crikvu napadaju, ne napadaju nju, nego one ljude, ki ju reprezentiraju. A to more biti opravdano, jer nije človika bez falinge, niti med crikvenimi ljudi ne. Čim već Jezuševoga duha u Crikvi, tim manje problemov u njoj. Koliko puti se čuje: Jezuš da, Crikva ne! Ova rečenica potvrdjuje zgora rečeno.

Zato nam je potriban doživljaj s Jezušem, da budemo imali volju, snagu, hrabrost tim putem, kim je on išao.
Koncem II. Vatikanskoga koncila govorio je teolog Karl Rahner o vjerniku u budućnosti. On piše: „Kršćan dojdućega vijeka biti će, ki se je osobujno i slobodno odlučio za Boga. Ovi ćedu biti u manjini, ali s njevim ponašanjem i svojom bratskoj ljubavi, biti ćedu kvas za druge. U ovom budućem svitu biti će po svem svitu, iako različitih, ali svagdir raštrkani općin, ke ćedu nositi Duha Božjega u sebi. Ovo ćedu biti ljudi, ki su prošli kroz krv i vodu, to je, da su si svoju vjeru sa stalnom borbom izvojevali. Kršćani ćedu živiti kao dijaspora u okoličnom poganskom svitu.
Tagovi: 
Crikva i vjera

»Gradišćanski svjetionik iz Udbine« — dijecez. biškup Egidije Živković na pastoralnom putovanju u Hrvatskoj

pet, 07/09/2012 - 13:38

O 21. do 25. augusta je dijecezanski biškup Željezna dr. Egidije Živković pohodio tri dijeceze u Hrvatskoj. Vrhunac je bilo shodišće u Udbini na »Dan hrvatskih mučenikov« 25. VIII. (u spomen na teški poraz hrvatsko-slavonske vojske protiv Turkov na Krbavskom polju 1493. lj.). 21. VIII. je biškup Živković sudjelovao na Marijanskom shodišću u Voćinu u Požeškoj dijecezi. Oko 22 tisuć vjernikov je skupa s domaćim biškupom Antunom Škorčevićem svečevalo svetu mašu. Svetačnu prodiku je držao biškup Živković. Crikva u Voćinu je usko vezana i uz gradišćanske Hrvate, ki su dvakrat velikodušno darovali za obnovljenje crikve. Jednoč u 1960.-i ljeta (biškup László) a 2002. (biškup Iby i tadašnji tajnik Austrijske biškupske konf. Živković).

Tagovi: 
Crikva i vjera

Vjerujem u život vječni - piše Joško Preč

ned, 02/09/2012 - 15:19

Zanimljivo je, da Jezuš najveć govori o goristanju u vezi sa Presvetim Oltarskim Sakramentom. „Ako gdo ji od ovoga kruha, živit će na vijeke, i kruh, koga ću ja dati, je tijelo moje za život svita! Gdo ji tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga zbuditi na sudnji dan.“

 

Jezuš daje sebe na križ i kao kruh za spas svita, da budemo imali život vječni.
 
Jezuš rodio se je na svit, učio nas, umro za nas. On je naš Spasitelj. Ali nije nas spasio od nevolje, nemira, ali griha je i na dalje dosta na svitu. Ako nima goristanja, onda nije imalo smisla, da se je Bog rodio na ov svit, jer svit ostaje, kako je i bio. Ali otvorio nam je nebesa, to je to najbitnije. Otkupio nas je na križu, dao Ocu zadovoljštinu za sve grihe i vrata u nebo su nam se otvorila.
Tagovi: 
Crikva i vjera