U Empire sali Dvorca Esterházy prof. dr. Štefan Geošić je kanio informirati hrvatsku javnost u Gradišću i u susjedstvu, koliko ima još neobjavljenih vjerskih knjig — iako su jur prevodjene na gradišćanskohrvatski. Pred brojnom publikom je akademik Nikola Bnčić držao laudaciju na prof. Geošića i njegovo prevodilačko djelovanje.
U sljedećem donašamo drugi dio Benčićevoga referata:
„Jako smo gizdavi na naše »Sveto pismo« u gradišćanskohrvatskom jeziku i svenek upozoravamo svit (u prvom redu Hrvate na jugu), da je priznanjem Vatikana gradišćanskohrvatskoga za liturgični jezik u vrimenu, kada je počelo približavanje k hrvatskomu književnom jeziku, istovrimeno ali i asimilacija bila na svojem vrhuncu, »Misal«, »Lekcionar« i »Psaltir« otvorio na široko vrata normiranju gradišćanskohrvatskoga jezika. Ali istovrimeno moramo priznati — akoprem to ni ne kanimo tako točno — da je afinitet i kontinuitet s južnim hrvatskim jezikom puno veći, diblji, intenzivniji nego mi to kanimo imati.
Budimpeštanski profesori Hadrovics i Nyomárkay su podrobnije pogledali »Evandjelje« iz 1732. ljeta, ko ima jezičnu srodnost s kajkavskimi »Szveti evangeliomi« izdani u Trnavi 1694., (autor ježuit Nikola Krajačević Sartorius). Pred tim izdanje u Gracu 1651., (izdavač je bio biškup Petar Petretić). Knjiga se je našla u već primjerkov u Esterházyjevom arhivu. No i to se moglo dokazati, da se je i ov prijevod ugledao u »Postilu« Antuna Vramca 1586. I to, kako glasoviti slavist Vatroslav Jagić piše „rič po rič“ a zvana toga i dalje najzad na lekcionar Bernardina Splićanina, kao 1. latinicom tiskanu knjigu, tiskana u Veneciji 1495. A ugledni prof. iz Graca Murko veli, da se je Vramec služio i protestantskim prijevodom od Stipana Konzula. To bi značilo, da se evandjelja i lekcionari, bez toga da bi znali bili, oslanjali u svoji korijeni i na Bernardina Splićanina, Stipana Konzula, Antuna Vramca, sve do danas.
Mihael Brotković, svećenik prve generacije u dolnjoaustrijskom Wolfpassingu med svojimi 53 knjigami ima i »Evangelium Matthaei secundum linquam sclavonicam« (Wiedemann, III, 361). U štikapronski anali 1651. ima zapisano »Missale Zagrabiense«.
Moramo ovde naglasiti, da smo u farski biblioteka našli različna izdanja Biblije, na ke su farniki bili posebno gizdavi, tako med njimi i Ivana Matu Škarića, ki je u Beču izdao u drugoj polovici 19. st. »Sveto Pismo u 70 knjižica« (to je 12 debelih sveskov kao 1. cjeloviti prijevod, a Geošićevi vršnjaki se ugledavali u madridski prijevod »Novoga Zavjeta« od nadbiškupa Vrhobosne Ivana Evanđeliste Šarića iz 1953.
Kako vidite je biblijska tradicija zakorijenjena u vjersku tradiciju hrvatskoga naroda. I Biblija je ona zlatna, stalna kopča ka nas veže skupa kao vjerni i vjerski hrvatski narod. I ov prijevod, akoprem na skupnoj tradicija jeruzalemske Biblije iz 2003. i ujedinjene/ujednačene „Einheitsübersetzung“ se je orijentirao i po Bibliji Staroga i Novoga Zavjeta iz 1969. ljeta, — ko je medjutim imalo 20 izdanj — na kom su djelali velika imena hrvatske književnosti kao npr.: Olionko Delorko, Jure Kaštelan, Tomislav Ladan, Ante Sekulić, Jerko Fućak i drugi pod peljanjem Bonaventure Dude, cijela ekipa (prik 20 izdanj do danas). I znanstvenik teologije, franjevac dr. Bonaventura Duda, koga su u Zagrebu nazivali „peti evangelist“, se je povezao (i to mu se nije oduravalo) s vrsnim književnikom i znalcem hrvatskoga jezika dr. Jurom Kaštelanom, deklariranim ateistom, partizanom za vrime Drugoga boja. Uz ta prijevod, s kim od sebe razumljivo nisu bili svi zadovoljni, su nastali paralelno i drugi prijevodi, od Rupčića, Ladana, Fućaka i Dude, jeruzalemska Biblija, kao i skupni/ekumenski prijevod.
Zač toliko prijevodov?
Odgovor je isto od Jure Kaštelana: Svaki novi prijevod je kulturni dogadjaj za novu sredinu u kojoj se to javlja.
A Geošić je ostao u glavnom djelu i dijelu sām sa šakicom pomagačev. I pošteno je spomenuti imena pomagačev: Nikola Benčić, Tome Buketić, Jonči Karall, Branko Kornfeind, Jandre Palatin, Jive Šmatović, Ana Šoretić, Ivo Sučić, Rudi Tomšić, †Augustin Blazović i †Joško Vlašić.
I pošto je pitanje prijevoda Biblije oduvijek bilo hakljivo pitanje crikvene vlasti su porodjajni boli oko izdanja jako mučni. Pomislimo samo na halaburu oko Lutherovoga prijevoda, ka je ali medtim zlizla na ugledni vrhunac nimškoga jezika. Naše prve evandjeoske knjige za nedilje i svetke su izašle anonimno, na veću diku i slavu Božju ali točnim imenom mecena, Rasporčana, jurskoga kanonika, Jandre Zgodića. A prijevod »Novoga Teštamenta« od Matijaša Laaba iz 1812. ljeta je jurski biškup Josef Vilt, unatoč preporuke zagrebačkoga nadbiškupa Maksimilijana Vrhovca ostavio u rukopisu. Iz toga vidite, ki je platio mu ime bilo već vridnije od onoga, ki se je ljeta dugo trudio i pukljavio na njoj, da narod dostane rič Božju u svoje ruke.
O metodologiji prevadjanja, teoriji i stvarnom ostvarenju prijevoda, jezičnoj primjeni, akcentu sadržaj ili jezično-stilistička lipota Vam pobliže more autor sam dati informacije.
Bilo kako bilo! Vridno je prelistati i upute uz »Misal« i »Lekcionar Kongregacije za sakramente i bogoslužje« iz 1980. ljeta. U nji morete štati, da svi imaju pravo i dužnost kod sv. maše na odgovarajući način sudjelovati, pak dalje na tumačenje riči Božje na njemu razumljivom jeziku. Ako vjerujemo, da nam Kristuš govori u čitanju Svetoga pisma, onda nam je u prvom redu prevoditelj snagom Duha oslobodio slova i nje dopeljao u razumljivu Rič, o koj Ivan evandjelist tvrdi da je bila na početku.
U opisnoj, popratnoj literaturi prijevodi Svetoga pisma u hrvatski jezik, moremo od 10. stoljeća izlupiti nakanu za cjelokupni prijevod Biblije, akoprem se je kroz stoljeća načinjao samo misal. Mi, gradišćanski Hrvati smo dugo, predugo čekali na cjelokupni hrvatski prijevod. I danas govorimo jako oprezno nek o sadržaju a ništ o jeziku, za koga mislimo da je najvjernije zrcalo svojedobnoga i sadašnjega jezičnoga stanja, izraza i odraza, što svakako čeka na analizu jezične snage i kontinuiteta.
Ov cjelokupni prijevod »Staroga« i »Novoga testamenta« nije samo sastanak obitelji Božje, na susret i razgovor nego i susret s pisanom jezičnom kulturom gradišćanskih Hrvatov.
(NB)