NOVO SELO — Subotu, 18. augusta je bilo oficijelno zbogomdavanje mjesnomu farniku mr. Branku Kornfeindu. U pet ura otpodne se je išlo u procesiji od Presvetoga trojstva u seosku dvoranu, kade je bila maša. Na početku svete maše je desetnik Branko blagoslovio novu mašnu pratež, a pak je počela maša. Člani Hatskoga kola su pratili ovu svetačnost a takaj i Lara Kustrić na gusla. Štenje i prošnje su čitali vjerniki i člani ovoga folklornoga društva.

PANDROF — Po Novom Selu, kade su mu zbogom dali subotu, 18. augusta (vidi 12. str.) Općina i fara Pandrof su se nedilju, 26. augusta oprostili od svojega dugoljetnoga farnika mr. Branka Kornfeinda. Načelnik Pandrofa, Wolfgang Kovač (Lipa), je farniku Branku, ki je 29. februara svečevao svoj 60. rodjendan a tom prilikom i odlikovan velikom »Kulturnom nagradom gradišćanskih Hrvatov«, predao časni prstanj općine.

Do vjere dojdu ljudi, da ili su ju dostali sobom od rodjenja u zipki, ili su iskali Boga i našli. Ali ni on, ki se je s vjerom rodio, nije on, ki je Boga našao, neka ne misli, da ga sada već dalje ne triba iskati. Naš razum i naša duša je prema Bogu tako mala i uska, da mi beskrajno Boga nikada nećemo moć dosta shvatiti. Na primjer, gdo more razumit Presveto Trojstvo, ili Oltarski sakrament?
 

Gdo je Jezuš? Do tridesetih ljet bio je drivodjelac. Živio je u miru u Nazaretu s narodom. Zaslužavao je kruh sebi i Mariji. Jožef je umro kao i svaki drugi človik. Gdo bi si bio mislio, da je on ta, ki je imao dojti, da je on drivodjelac, Bog, Sin Božji? Rekli su o njemu: Poznamo mu majku, pokojnoga oca, za koga se drži? Ča mu je udrilo u glavu. Kao drivodjelac bio je normalan, a sada neka najednoč veli o sebi, da je on Sin Božji.

Polag novin Le Monde je do 100.000 ljudi sprohodilo oca Pija na njegovom zadnjem putu. On je nosio Krituševe rane u sebi. Umro je, na ruka bili su mu Očenaši. O njem su jur pisali kih 50 knjig.

Ivan Pavao II. bio je ljeta 1947. kod njega i jur onda mu je otac Pijo prorokovao, da će on biti papa, ali i to da će biti protiv njega izvršen atentat — i ovo se je sve spunilo.

Jezuš pomnoži kruh onih, ki su ga jur dane dugo slušali i bili gladni. Ali da li mislimo na to, da Bog pomnožava svako ljeto naš kruh po naši polji. Svako ljeto žetva i žitnice su pune, kruha zraste dosta za sve ljude svega svita, ali človičja pohlepnost ne dopusti, da bi na svaki stol došlo dosta kruha, gladi narod, gladu nekrivična dica svita.
 

Gdo je ov Jezuš, pitaju se mnogi. Da li vjerujemo da je On, Sin Božji? Ako ne bi bio Sin Božji, onda ne bi bio Spasitelj svita, onda bila bi besmislena njegova smrt na križu, jer smrt jednoga običnoga človika ne more spasiti nikoga.
 

Za koga me držu ljudi?, pitao je i on apoštole. Oni mu odgovoru: „Neki za Ivana Krstitelja, drugi za Elijaša, a drugi opet, da se je jedan od prvašnjih prorokov goristao“.

Jezuš rekao je: „Djelo sam izvršio, ko si mi naložio; da odvršim.“/Iv. 17,44./ Blažen je človik, ki more o sebi reći; da djelo, ko mu je bilo triba svršiti, svršio je. Moli i djelaj, je loznika, nalog Benediktincev. I doda Jezuš: Moj Otac stalno djeluje i ja djelujem. Bog nam je dao nalog, da djelamo i u potu obraza si zaslužujemo kruh za sebe i za svoje. Blažen je človik ki vrši svoj posao, svoju zadaću, jer ki ne djeluju, nego Bogu vrime kradu, nisu srićni. Neki mladi človik, bogat, nije pravao djelat ništa, nego putovao je simo, tamo po svitu, hiti se doli iz jedne skale i umre.

Konačno je sada poznato o čemu se jur misece dugo sumlja i gata: dijecezanski biškup dr. Egidije Živković je na Petrovu, 29. junija oficijelno objavio, koga od svojih duhovnikov će kamo premjestiti i gdo mora odakle projti i kamo će dojti i na ku faru s 1. septembrom ovoga ljeta.

Triba nam je kao svakidanji kruh, jer potriban nam je pinez, novac, da nam dojde svakidanji kruh na stol. Ali novac nije sve, osebujno novac nije i ne more biti naš bog. Znam u ništa drugo i u nikoga nisu ljudi tako zaljubljeni, kot u novac. Judašu bilo je trideset srebrnjakov draže, nego Jezuš. A koliko je ljudi na svitu, kim još i trideset srebrnjakov nije vridan.