Jezuš pomnoži kruh onih, ki su ga jur dane dugo slušali i bili gladni. Ali da li mislimo na to, da Bog pomnožava svako ljeto naš kruh po naši polji. Svako ljeto žetva i žitnice su pune, kruha zraste dosta za sve ljude svega svita, ali človičja pohlepnost ne dopusti, da bi na svaki stol došlo dosta kruha, gladi narod, gladu nekrivična dica svita.
 

Gdo je ov Jezuš, pitaju se mnogi. Da li vjerujemo da je On, Sin Božji? Ako ne bi bio Sin Božji, onda ne bi bio Spasitelj svita, onda bila bi besmislena njegova smrt na križu, jer smrt jednoga običnoga človika ne more spasiti nikoga.
 

Za koga me držu ljudi?, pitao je i on apoštole. Oni mu odgovoru: „Neki za Ivana Krstitelja, drugi za Elijaša, a drugi opet, da se je jedan od prvašnjih prorokov goristao“.

Jezuš rekao je: „Djelo sam izvršio, ko si mi naložio; da odvršim.“/Iv. 17,44./ Blažen je človik, ki more o sebi reći; da djelo, ko mu je bilo triba svršiti, svršio je. Moli i djelaj, je loznika, nalog Benediktincev. I doda Jezuš: Moj Otac stalno djeluje i ja djelujem. Bog nam je dao nalog, da djelamo i u potu obraza si zaslužujemo kruh za sebe i za svoje. Blažen je človik ki vrši svoj posao, svoju zadaću, jer ki ne djeluju, nego Bogu vrime kradu, nisu srićni. Neki mladi človik, bogat, nije pravao djelat ništa, nego putovao je simo, tamo po svitu, hiti se doli iz jedne skale i umre.

Konačno je sada poznato o čemu se jur misece dugo sumlja i gata: dijecezanski biškup dr. Egidije Živković je na Petrovu, 29. junija oficijelno objavio, koga od svojih duhovnikov će kamo premjestiti i gdo mora odakle projti i kamo će dojti i na ku faru s 1. septembrom ovoga ljeta.

Triba nam je kao svakidanji kruh, jer potriban nam je pinez, novac, da nam dojde svakidanji kruh na stol. Ali novac nije sve, osebujno novac nije i ne more biti naš bog. Znam u ništa drugo i u nikoga nisu ljudi tako zaljubljeni, kot u novac. Judašu bilo je trideset srebrnjakov draže, nego Jezuš. A koliko je ljudi na svitu, kim još i trideset srebrnjakov nije vridan.
 

Po dugom času gradišćanski Hrvati imaju opet novoga duhovnika, Marka Mogyorósija (25). Petak, 22. junija ga je u katedrali u Juri posvetio biškup Lajos Pápai. Koljnofac Mogyorósi je bio zaredjen za dijakona, bogoslova u Ðakovačkom sjemenišću. Pred tim je bio školar benediktinske gimnazije i student teologije u Juri. Velika množina vjernikov je bila nazoči  pri ovom svetačnom crikvenom aktu u jurskoj katedrali, kade su tri drugi bogoslovi bili posvećeni. Svoju mladu mašu je služio nedilju, 24. junija u hodočasnoj crikvi u domaćem Koljnofu.

STINJAKI — Na poziv židanskoga farnika Štefana Dumovića 9. junija, u subotu kih 360 vjernikov se je ganulo na put iz Ugarske (Sambotela, Bizonje, Prisike, Kisega, Čeprega, Petrovoga Sela, Plajgora, Narde, Gornjega Četara, Hrvatskoga Židana i Koljnofa). Dvi grupe su paralelno rano u peti krenule pišice u Stinjake.

Pisao sam jednoč o tom, da se mora duhovnik sve već baviti s Bogom dobrote i ovu Božju dobrotu glasiti svitu. Ali kad ga pita mladenac, ča mu je činiti, da zadobene život vječni, on mu odgovori: Drži zapovidi!
 

I majka ditetu ne govori u savršenoj ljubavi prema Bogu i ljudem, nego počne sa zapovidi i zabranom: To i to učini, a to i to nesmiš činiti! Ne moremo se ponašati kao dite, ko misli, da će mi majka oprostiti. Da oprostit će ti, ali ukarat će te i reći ti: da mi toga ne činiš! 

Kako je Jezuš odlikovao Samaritance, očituje se kao Mesijaš jednoj ženi Samaritanki na Jakovljevom zdencu za Židova pravdoznanca kao ki je pao u ruke razbojnikov. Pošalje pred sobom dva učenike, da mu u jednom gradu Samaritancev pripravu mjesto, da počine, prenoći. Ovi ga odbiju, jer je na putu prema Jeruzalemu. A kako bi bio usrićio one, ki bi ga bili primili. Kakov doživljaj bi bio za one, kade je Jezuš prenoćio. Bio bi dao i njim od svojega mira, veselja, ljubavi, ali ovi su ovu veliku šansu odbili.
 

U Empire sali Dvorca Esterházy prof. dr. Štefan Geošić je kanio informirati hrvatsku javnost u Gradišću i u susjedstvu, koliko ima još neobjavljenih vjerskih knjig — iako su jur prevodjene na gradišćanskohrvatski. Pred brojnom publikom je akademik Nikola Bnčić držao laudaciju na prof. Geošića i njegovo prevodilačko djelovanje.

U sljedećem donašamo drugi dio Benčićevoga referata: