U poniznosti do štale betlehemske, k najponiznijemu, malomu Bogu. Mali Jezuš dojde u štali i na svit, da ispelja človičanstvo iz štale griha. Ta štala simbolizira i našu dušu, srce, ko zna biti odurnije i od štale. U štali nima griha, ali srce človičje se zna preobraziti iz ditinje čistoće u vonjavu močvaru. Dojde na svit u štali, da ju očisti, štalu našega srca.

S veseljem se spusti u svaku grišnu dušu, ka je pripravna i dopušća Bogu, da nam dušu očisti od sve zloće. Toga maloga Jezuša pozdravljamo na Božiće, ke je došao da oduzima grihe svita.

Advent je, pripravljamo se na dolazak Otkupitelja svita. Prignimo glave pred njim u poniznosti, kako je i On prignuo glavu pred nami do tla i tako prao noge apoštolom. Poniznost, početak našega obraćenja.

Božić je uvijek živ u onom človiku, ki vjeruje. Ljubav Božja i njegova velika poniznost se ne da zaboraviti nikad. Bogočlovik se rodi na svit kao najveći siromah u štali. Nigdir drugdir nije bilo mjesta za njega, za toga, koga je vas svit.

Tukeću Marija i Jožef na vrati gostione, ali za ovako pomilovanje vridne došljake nima mjesta. Pomislimo, kad bi i nas neko poslao ispred svojih vrat nek zato, kad smo siromaški, a upravo siromahe bi morali primiti najprvo, jer su siromaški, pomilovanja vridni, ali s malim Jezušem nima pomilovanja.

I otpravu se Marija i Jožef med polje, da si kade utočišće najdu. I nek samo štala i živine su je primili. Kako velika bol je mogla biti u srcu Marije i Jožefa, ni bilo ni svitla u štali, i morali su si mjesto napipati, tlo, na kom su počinuli.

Na pitanje, gdo je kršćan, pokojni engleski kardinal, Newman je ovako odgovorio: Takov človik, ki čeka! Ovu rečenicu moremo još dopuniti tom mišlju: Kršćan zna koga čeka.

Kad se človik hoće ostaviti griha, išće načine, kako je odbaciti od sebe. Grih je grih, i bar ga tako tajiš, on je i ostat će grih. Grižnja dušnoga spoznanja nikad ne prestane u oni ljudi, ki u grihu živu, bili oni kršćani, pogani ili primitivci u Afriki negdje u dibini loze. Svaki človik nosi u sebi želju, hoće biti srićan, blažen, a u grihu mu se to ne ugoda. Spovidaju se na svoj način svi ljudi, svi narodi. Spovidaju se jedan drugomu, onda opet u nekoj špiji, u dub i na druge načine. Ali svi se hoću ostaviti griha, kad im se pojavi dužno spoznanje i je opominja, grize.

Nima poroda bez boli, tako nima bez boli ni preporoda u Crikvi. 1959. ljeta je proglasio Papa Ivan XXIII. koncil. Bilo je to nadahnuće od Boga. Kako je on sām rekao, on je bio prvi, ki se je prestrašio ove misli. Proglasio je nešto, ča zapravo ni on sām nije znao, ča će to biti. I zato, kad on sām nije znao, ča se to u njem dogadja, ovo nadahnuće, moremo biti sigurni da je došlo od Boga.

Ali od koncila je jur prošlo mnogo ljet. Svi smo čekali ča velikoga, ča će se sa svitom dogoditi, ali ništa, vjera ne da se zdiže, nego suprotno, propada.

»Šport — nova religija?« je naslov upravo objavljene knjige duhovnika mr. Željka Odobašića a ujedno i pitanje a ujedno daje i odgovor: ne!

Ovo je knjiga kom je autor branio svoje (prošireno) diplomsko djelo kim je dostao  magistarsku titulu na Teološkom fakultetu Bečkoga sveučilišća. Odobašić portretira različne već ili manje poznate športaše i njev odnos vjeri.

Uvjerovalovanju priznajemo, da je Crikva sveta, jer ju je osnovao Jezuš Kristuš. A ča se tiče članov, ona je Crikva svecev i grišnikov. Nje oprava je mnogo puti popljuvana i zamažena s blatom, grihom. Zato je reforma uvijek potribna. Ne nek člani, i obični ljudi se moraju povrnuti pravomu duhu evandjelja, nego i to moraju vrh, biškupi, duhovniki i svi, ki nazvišćuju rič Božju.

Evandjelje nas uči kako moramo živiti, ali mi smo mnogo puti čemerni djaki, studenti. Svi mi bi morali imati u naši knjiga mature „odlično“, ali nije tako i zato kriza. Nije Bog ni Crikva u krizi, nego mi vjerniki, jer smo mnogo puta nevjerni. A evandjelje je „radosna vist“ i još se svi ne raduju po njoj. I nas pita Jezuš mnogo puta, kako je pitao Petra: „Petre, ljubiš li me više, nego ovi drugi?“ Ljubiš li me svim srcem? Ča je vridno to prijateljstvo, to hištvo i sve drugo, ako se ne ljubu cijelim srcem. Ča je vridno prijateljstvo s Bogom, ako Boga ne ljubimo s cijelim srcem? A Bog nas ljubi s njegovom bezkrajnom ljubavlju.

Za uvod u tematiku: Crikva budućnosti, čujmo, ča piše o budućnosti civilizacije Englez Brech. Po njem, živiti ćemo u kuća od plastike s uredjaji za klimatizaciju. Kuharic neće biti, jer ćemo jisti u snack-bari. Žene ćedu biti zaposlene u posli, ke mi još ni ne poznamo. Kombinirani automatski pisaći mašini zaminiti ćedu sekretarice. Samo četire dane ćemo djelati u tajednu. Životni standard će se tako poboljšati, da materijalno neće dojti u pitanje, svaki će imat svega dosta. Ali povekšat ćedu se duševne i živčane bolesti. I tabletov ćemo morati zimati već nego ikada, svenek već. Ali dodaje i to, da li će biti ovako, to će pak pokazati budućnost, jer nikakovo ovomu slično prorokovanje nije točno i more biti drugačije. Ovo su prorokovanja na političkom i gospodarstvenom polju. A kako bi mogla izgledati budućnost Crikve? Koncilski dokumenti daju točnu sliku Crikve, kakova bi morala biti, i poziva sve člane Crikve, da se trudu, da se ov plan i izvodi, ostvari.

Na putu prema Bogu nima počinka, nima „slobodnoga dana“. Ne more nam projti niti jedan dan, a da nismo barem jedan korak bliže došli Bogu.

Zaista vam velim: Nisam našao toliko vjere u Izraelu“ /Mt.8,11./ Jezuš stavi spominak jednomu vojaku, koga svit nije poznavao. Mnogim vojakom su postavili spominke, iz bronce, mramora, ali s časom su svi zabili na nje, ali na stotnika iz Kafarnauma ne, njega je sām Jezuš ovjekovječio. Ako ga psihološki analiziramo, moremo reći o njemu: bio je točan, discipliniran poslušan.

Moramo se pitati, imamo mi kršćani takovu vjeru, kako ov stotnik, pogan? Morali bi se sramovati pred njim. Isto ne bi se morali sramovati i pred ljudi, ki su druge vjere? Stotnik bio je pogan, ali u srcu je svakomu človiku upisan naravni zakon, ljubav, istina, pravda. Ov stotnik se je sigurno držao, živio po ovi naravni zakoni. Sv. Pavao piše u pismu Rimljanom, da je svakomu človiku upisan naravni zakon u  srce./Rim. 2,15./ Kao svaki oficir i ov stotnik je imao slugu uza njega, ki je jednoga dana ubetežao. Svi su otpovidali od njega, samo ov njegov gazda, stotnik ne. Skrbio se je za njega, kao otac za svoje dite.