Čim stariji tim su progresivniji – čim mladji tim konzervativniji!

Centar.razgovor s dvimi „seniori“ naše domaće novinarske, kulturne a pred svim i jezične scene nam je opet jednoč jasno pokazao i predočio: U tom pitanju su prethodniki bili znatno napredniji nego danas mladi. A čim dalje idemo najzad u našoj povijesti, recimo do Štefana Zvonarića st., Konrada Meršića, Ignaca Horvata, Rudolfa Klaudusa, Frica Bintingera ili još i najzad do Miloradića, tim progresivniji su bili u pitanju hrvatskoga jezika, ki se tada još nije ni nazivao „gradišćanskohrvatskim“.

Polako se oprašćaju zadnje „žive subvencije“ u službi hrv. naroda

Zapravo smo mogli očekivati da ćedu dosadašnje i za gradišćanskohrvatsku zajednicu jedine do sada „žive subvencije“ u službi hrvatskih društav i političkih organizacijov dostignuti onu starosnu dob, kada ćedu morati stupiti u mirovinu. Za one ki su znamda jur pozabili: Tadašnji kancelar Sinovac, a prethodno jur uz sugeriranje prijašnjega kancelara Kreiskoga i uz želju, volju i stalno „vrtanje“ tadašnjega predsjednika HKD-a Ivana „Džona“ Müllera (a polag logike proporca „ako vi onda i mi“) pak i Frica Robaka u 1984. su upeljane takozvane „žive subvencije“. Zamisao za tim je bila, da država društvam ne dā pineze, nego da im plaća osobe, ke pak moru djelati u korist dotičnih društav. Su li s tim mislili da bi mogli izvršiti neku kontrolu, ili pak cenzuru za djelovanje ovih društav – to danas već neće nijedan moći reći, u slučaju da se najdu nekakovi tajni dokumenti.

Stakleni človik, socijalni mediji, tok informacijov bez kontrole...?

Očito je mimo prvi hype u pogledu na socijalni mediji, na bezgranični nekontrolirani tok informacijov, dopušćanja pogleda u sve tajne i privatne akte, informiranje svakoga sa svačim, virtualnoga svličenja človika do golote i odstranjenja bilo kakove kočnice, da bi se čuvala privatna sfera človika. Već nima tajnoga telefoniranja ili pisanja porukov. Svaki ki se samo malo (spretan i šikan) more hakirati bilo koga i sve objaviti u brojni socijalni mediji. A svenek je dosta takovih, ki se hamiški smiju, uživaju u zloradosti (Schadenfreude) i kim je zadovoljsto ako se „oblati ili omokri nečija nogaljica“. To su pred svim oni malodušni, ki o sebi mislu, na ništ nimaju tajiti, ki su neizmjerno nenavidni „tim onde odzgor“ i kim je svaka senzacija dobrodošla, ka bi znamda dokazala kako su si „ti onde zgora to uredili“.

Neka budu milostivni kada nas koč budu ocijenili i budu sudili o nami!

Kako su se nek minjali časi! Ako smo u povijesti iskali ili rešerširali kako se je pisalo i kako su u naši novina pisali o boju, onda danas sudimo ili dajemo ocjene o tomu kakovu poziciju je gdo imao i na čijoj strani je bio i za koga se je gdo zalagao i za koga su bile ove ili one novine i oni ljudi. Takaj sudimo o tomu ku poziciju su navodno imali naši prethodniki i preoci recimo u pogledu na Prvi ili pak Drugi svitski boj, kakov stav su imali prema nacionalsocijalizmu ili prema različnim diktatorskim režimom. Sudimo o tomu su li naši prethodniki bili dosta hrabri ili su se silom prilike ili ipak drage volje prilagodili nekakovim političkim strankam ili strujanjam i političkim sistemom, su li bili pametni dost da bi znali čemu ča pelja i su li bili dalekovidni dosta, da bi znali kako će nešto ili mora završiti?

Tribali bi učiteljice i dicu u škola hrabriti da u pauza govoru hrvatski!

Vist, ka je bila pravoda sumljiva, nevjerojatna a skoro i ne za vjerovati, naime da bi dica u školi u pauza smila medjusobno samo još govoriti po nimšku, s tim argumentom da bi se bolje, odnosno dobro razumila i sporazumila, je kod mnogih prouzrokovala veliko čudjenje, kod nekih i jad a kod nekih još i potpuno nerazumivanje. Iz hrvatske scene u Gradišću javno je na to reagirao samo Martin Ivančić (HKDC) ki je to nazvao „udarcem protiv demokracije općenito ali i frontalnim napadom na povijesno zraslu mnogostrukost austrijskih narodnih grup u posebnom. Korak je to najzad u vrimena, ka nijedan razumni človik već ne želji doživiti“.

O ti nesrićna Dolnja Austrija, kamo te je peljala i kamo te pelja ksenofobija?

Mogli bi pitati „Ča imamo mi s Dolnjom Austrijom?“ ili još točnije „Ku vezu gradišćanski Hrvati imaju s rezultati zemaljskih izborov u Dolnjoj Austriji i zač nas, dakle, pere tamošnja črno-plava koalicija?“ Odgovor je jasan: Kako i sve čitatelje, slušatelje i gledatelje ostalih medijev, i naše čitatelje zanima sve ča se dogadja u zemlji, u državi i u puno širjem susjedstvu. Mi i na hrvatskom jeziku kanimo čitati i biti informirani ne samo o nami sami, nego i o dogadjaji izvan naših sel i naših društav i organizacijov.

Sami moramo potribovati svoje i se zato i politički triba zalagati!

Situacija u naši čuvarnica u osnovni škola u pogledu na hrvatski jezik je čemerna, mogli bi zapravo i reći: katastrofalna. Ne more se svenek samo politiki dati krivica, ali ako je človik u pravom grčkom smislu zoon politicon, dakle društveno biće, človik kao socijalno, političko biće, človik ki je ovisan o društvu i samo u njem more živiti i opstati.

Tribamo bilježiti, snimati, čuvati i arhivirati - ali i dalje dati!

Aktualno imamo posla s dvimi zapravo epohalnimi projekti: Gradišćanskohrvatski govori u tri opsežni sveski (HKDC) i Virtualni arhiv KIS-a u Stinjaki. Obadva projekti se bavu bilježenjem, zapisivanjem, arhiviranjem a tim i očuvanjem jezika na jednu stranu kao i sabiranjem i arhiviranjem audiovizualnoga i jezičnoga blaga i narodnoga dobra.