Počnimo u najmanjem i s najmanje važnim u pogledu na svit i človičanstvo: nemir i svadje unutar Katoličanske crikve u (pretežno sridnjem) Gradišću se ne more smiriti. Dva vrhovni zastupniki – na jednu stranu poglavar Željezanske biškupije a na drugu stranu predsjednik Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradišću – i nosači hrvatske kulture se ne moru pogadjati, a pod tim trpi narod, trpu hrvatske priredbe a pred svim i hrvatska rič.

Crikva – u našem slučaju katoličanska – u prošlosti kako i u sadašnjosti igrala je i nadalje igra važnu ulogu. Prlje koč pretežno iz vjerskih, danas sve već iz kulturoloških uzrokov. Ne ostavlja pitanje „Katoličanska crikva“ ravnodušnimi niti vjernike niti kulturnjake niti ne nevjernike niti agnostičare, niti ne one ki odbijaju i vjeru i Crikvu i nje ustanove. Crikva je toliko usidrena, zakopana u našu svist i podsvist – mogli bi reći da ju nosimo u naši geni iako nam to nije svisno – da svaki i svaka ima nešto reći ovoj temi, iako već nima blage veze s njom.

Gdo je imao sriću da nazoči slavlju Tamburice Cindrof (60 ljet postojanja) petak, 15. septembra u prepunoj jahačkoj dvorani, se je mogao uvjeriti o zapravo povijesnoj činjenici: da je tada u 1963. ljetu za Hrvate politički jako nepovoljnom Cindrofu došlo do utemeljenja ove tamburaške grupe, ka nije samo opstala nego se je i nevjerojatno dobro i uspješno razvila na današnji nivo – na jednu stranu – kao i vrlo ganutljivom, zapravo „intimnom“ i umjetnički na visokom nivou koncertu na drugu stranu.

Pandrofci i Pandrofke i njevi gosti na veliku čast i ponos gradišćanskih Hrvatov su nastupili u glavnom gradu Hrvatske, u Zagrebu: u koncertu s pred svim svitovnim glazbenim programom subotu 9. septembra na Fakultetu filozofskih i vjerskih študijov na Zagrebačkom sveučilišću (Jordanovac 110) a nedilju, 10. septembra s „Pandrofskom mašom“ u nedalekoj Crikvi Immaculate Srca Marijinoga. Rodjeni Pandrofac i veleposlanik Republike Austrije u Hrvatskoj Markus Vuketić pozvao je Tamburicu »Ivan Vuković« iz Pandrofa da skupa s gosti otsvira i povodom 100. obljetnice da se je tamburica prvi put našla med gradišćanskimi Hrvati.

O Paxi smo jur pisali bezbroj puti i je pohvalili, im se divili i je dičili. A bez sumlje smo to činili bezbroj puti premalo, s premalo tamijana i s premalo dalekovidnošću ča su svojčas jur značili za našu zajednicu, za naš „mali rod i broj“ – kako i oni sami jaču u novoaranžiranoj himni po skladbi Ivana Vukovića na stihe u Miloradićevoj pjesmi „Hrvat mi je otac i Hrvatica mat“ – kada su se utemeljili pred 45 ljet, i ča danas značu nam i širom prik ruba našega maloga pladnja i uske zdjelice, vrijeda pol stoljeća kasnije.

Povijest je puna političkih ubojstav. Vrhovni vladari su redovito bili cilji ubojstav. Mnogi su i uspili. Primjeri: Brutus je ubio Caesara u Rimu (44. pr. Kr.), egipatska faraonica Kleopatra dala je umoriti svoju sestru Arsinoë, engleski kralj Eduard mučenik prebodjen je nožem (978.), škotskoga kralja Duncana umorio je njegov bratić i vojskovodja Macbeth (1040.), norveškoga kralja Haralda umorio je Sigurd Slembe (1136.), Thomas Becket umoren je u Katedrali u Canterburyju (1170.), rimsko-nimško- ga kralja Philippa von Schwaben umorili su 1208., engleska kraljica Elizabeta umorena je 1586.; cara Petra III. zadavili su 1762.; US-predsjednik Abraham Lincoln ustriljen je 1865., u 1903. srpski kralj Aleksandar Obrenović i njegova žena Draga su postali žrtve urote, 28. junija 1914. pripadnik sprske „črne ruke“ u Sarajevu ustriljio je nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju, francuskoga premijera Georges Clemenceau nastriljio je anarhist Émile Cottin (1919.), u 1919. ustriljen je meksikanski peljač revolucije Emiliano Zapata; u 1921. su ubili japanskoga premijera Haru Takashija, hrvatski političar Stjepan Radić teško je ranjen (od čega je pak i umro) u Beogradu (1928.), u 1934. nacionalsocijalist Otto Planeta ustriljio je austrijskoga kancelara Engelberta Dollfußa, 1963. je ustri- ljen John F. Kenndy...

Znali smo većinom za ženski nogomet, jedni manje, drugi jur malo već. Ali s minulim svitskim ženskim prvenstvom u nogometu, odigranom na drugom kraju svita, u Australiji i Novom Zelandu i u vrimenu odmora i to uglavnom dopodne, mogli su se mnogi upoznati a svakako i sprijateljiti sa ženskim nogometom. S tim i s novom vrstom nogometa: femininim, blagijim, manje tvrdim, uljudnijim, priskočnijim a svakako i atraktivnim.

Evo, stigli smo jur u drugu polovicu 2023. ljeta. Kako nek čas teče i biži! Ljetni odmor se za mnoge jur približava kraju, ako ga nisu jur i potrošili. Bilo je svega toga u prvoj polovici tekućega ljeta a čeka nas već čega u drugoj polovici. Med ostalim i neki jubileji, s kimi se moremo ponositi. Tako na Lovrenču ov dojdući vikend fileški Graničari slavu 65 ljet postojanja. To nije malo u povijesti tamburaškoga odnosno folklornoga društva.

Ako i druge narodne grupe organiziraju jezične tečaje u školski prazniki odnosno u ljetni miseci tako to činu i gradišćanski Hrvati – vjerojatno još čuda intenzivnije i geografski prostranije nego drugi. Pri tom imamo pravoda i prednost, da imamo sela s odgovorajućom i potribnom infrastruktorom recimo kao Veliki Borištof s Kugom ili Stinjaki sa seoskom dvoranom i muzejom pod vedrim nebom. Ali imamo i sriću da ovakove jezične tečaje moremo održati i na morju, dakle povezano i uz odmor, a pred svim i s kupanjem i upoznavanjem druge zemlje i nje zamenitosti i lipote. A to sve i uz korišćenje istoga, hrvatskoga jezika.

Gdo ne bi poznao krilaticu odnosno poslovicu „Kade nima tužitelja nima ni suca“. U Pandrofu u vezi s poznatim i kod publike visoko cijenjenim „Kulturnim ljetom“ jur ljeta dugo ima tužitelja i optuženika – ali nima suca ki bi se usudio ovde suditi a tim i konačno završiti ljeta dugi spor, svadju med privatnikom, susjedom u stanu kod Crikvenoga trga i peljačtvom Kazališnoga ljeta Pandrof na čelu s predsjednikom Jivom Maszlom.