Aktualno je upisivanje u osnovne škole, ko jur teče od početka februara za prijave i za hrvatsko podučavanje. Sada znamo takorekuć i „službeno“ od nadzornice za manjinsko školstvo u Gradišću mag. Karin Vukman-Artner, da je zanimanje za hrvatski jezik u prošli ljeti spao, tako da na neki škola postoji pogibelj, da uopće nećedu moći obdržati hrvatski predmet. Kako je rekla nadzornica Vukman-Artner Hrvatskoj redakciji ORF-a Gradišće je interes za hrvatski jezik u dvojezični osnovni škola nadalje jako velik i onde su broji stabilni. Ali u sekundarnom stepenu da pak pada broj jer škole nudu opširne mogućnosti na različni sektori, kako su to šport ili muzika a naši jeziki da pod tim trpu. Tako da je otvoreno će li se uopće moći realizirati hrvatska grupa na gimnaziji u Željeznu. U okolici Željezna ima daleko najveć Hrvatov. Ali Poljanci su u pogledu na hrvatske strukture dosta slabi i neopskrbljeni. U ovoj regiji ima još uvijek relativno čuda Hrvatov, samo je teško je „zapreći“ pred hrvatska kola. Zato asimilacija tako strašno brzo napreduje a takozvane dvojezične čuvarnice i škole — ča de jure jesu, ali de facto nikako nisu — nimaju šanse se tomu odupriti i suprotstaviti.

Lani je Gradišće svečevalo 100 ljet postojanja kao savezna zemlja Austrije. Ljetos Dolnja Austrija svečuje 100 ljet otkada se je kao savezna zemlja lučila od Beča. Ova obljetnica bi bila odličan povod da se u okviru brojnih predvidjenih slavljev u Dolnjoj Austriji spomenu i hrvatskoga naseljenja znatnih dijelov ove pokrajine. Nad brojnih svečevanj i slavljev širom Gradišća smo skoro zaboravili na našu nekadašnju braću u nekadašnjoj susjednoj Austriji, dakle u Cislajtaniji, to je s live strane Lajte, ka je do 1921. lj.

Ne stoprv od službenih odnosno sudskih rješenj u vezi s hrvatskim službenim jezikom u Austriji znamo, da ta pojam „hrvatski“ različni ljudi različno interpretiraju i tumaču. Otkada je hrvatski u Gradišću postao i službeno „gradišćanskohrvatski“ i se pred svim i mladji i najmladji ljudi pominaju po „gradišćanskohrvatsku“ i ako su u Gradišću ali i izvan zemlje — pisati daleko najveći broj njih na tim jezikom ionako već ne more odnosno nije nikad znao (kade bi se i naučili?) — od onda u ov gradišćanskohrvatski jezični lonac sve nutar paše: borištofski, mjenovski, židanski, čajtanski, undanski, pinkovski, stinjački, klimpuški, trajštofski, koljnofski, novoseoski, jandrofski, frelištofski itd. itd. Svi ovi i sve ove tvrdu, da je ov njev seoski jezik „gradišćanskohrvatski“. A zaista i je!

Usred smo mesopusta — i usred smo najteže faze koronapandemije. Dakle polag naše mesopusne tradicije bili bi usred časa balov, zabavov i ophodov — a polag našega straha od zaraze, infekcije od korone a sada posebno i Omikrona (a bojsek je na putu jur novi soj, vrsta ovoga virusa) usred smo zatvorenih lokalov, otpovidanih zabav, onemogućenih balov i prepričenih ophodov. A ča sada? Virtualno — je čarobna rič I more začarati u imaginaciju.

Sada je i službeno: zakon će dojti za obavezno cipljenje a tim je i zakonom „zagarantirano“ rascipljenje društva: u one ki vidu spas od korone a pred svim od teškoga oboljenja od ovoga tako agresivnoga soja korone COVIDA — i u one, ki u cipljenju vidu kršenje ljudskih prav a med njimi i takove, ki vjeruju u „viške“ i u „teorije zavjere“ (Verschwörungstheorien). U tom mora biti nešto, jer nije moguće da bi svi oni bili praznovjerni ni bedavi. Ima i pametnih med njimi, barem školovanih i studiranih. Svi poznamo koga iz naših redov, ki se iz ovoga ili onoga uzroka ne kani dati cipiti. Ovde još nije govora o oni, ki ili ke se iz zdravstvenih uzrokov nekanu ili ne moru dati cipiti.

Slavlja i spomenpriredbe u vezi sa »100 ljet Gradišće« su zapravo mimo s minulim 2021. ljetom. A pokidob zapravo već nijedan ne živi, ki se mogao spomenuti na to kako je svojčas, pred 100 ljet i najzad bilo do 1921. ljeta, vjerujemo zapravo sve ča nam se nudi u glorificiranju povodom ovoga jubileja. Objektivno gledano, su ljudi na austrijskoj strani povijesnoga Gradišća imali sriću. Jer iako ih je i s ovkraj is onkraj teško pogodio fašizam Tretoga Reicha, Gradišće je samo do 1955. ljeta bilo pogodjeno od teškoga brimena Sovjetskoga saveza. Od komunističe strahovlade, dakle ponovnoga fašizma — samo u drugoj prateži i s drugimi naznakami — kako mnogi povjesničari danas tumaču to razdoblje od 1989. ljeta — austrijsko Gradišće nije bilo pogodjeno. Ali na čehoslovačkoj i madjarskoj strani dabome. Ali od svega toga u 1921. ljetu još nije bilo ni traga ni slijeda, iako su dalekovidni ljudi i iskušeni promatrači mogli jur tada viditi, da mirovni ugovor iz Versaillesa nosi u sebi jur klicu Drugoga svitskoga boja. A tako je nažalost konačno i došlo.

Nije točno poznato otkada, ali se zato čim brže širi i se zakorijenilo to, kako se čini jur prisilno naglašeno „gradišćanski“ pred našim jezikom. To pravoda nije ništa zloga niti krivoga, samo u kombinaciji s jezikom onda još govoriti i pisati o g(G)radišćanski Hrvati i gradišćanski Hrvatica iz Gradišća ki govoru i/li pišu po gradišćanskohrvatsku, to je zaista jur preveć toga gradišćanskoga. Nije ovo nikakovo odricanje od Gradišća niti gradišćanskoga, nego samo pokazivanje na to da to pred svim i jezično i stilistički jur skoro boli i bantuje intelekt — pred svim i gradišćanskih Hrvatov!

Po prvoj od dvih tandem priredabu novembru u Novom Selu u organizaciji Hrvatskoga kulturnoga i dokumentarnoga centra s jakim SP-obilježjem je sada Hrvatsko kulturno društvo priredilo svoju priredbu povodom »100 ljet Gradišće«, ka je u svoji govori isto bilo pandan, naime sada VP-obilježeno. To očigledno i zrcali partijsko političke težine ovih dvih društav, ka su mogla uvjeriti Savezno kancelarstvo da im dodili po 25.000 €.

Dokle ov komentar dostigne štiteljice i štitelje, ako to uopće čini, onda su brojna hrvatska društva i dvi političke stranke u Gradišću jur nominirale svoje kandidatice i kandidate, od kih bi rado imali da bi je zastupali u novom hrvatskom Narodnosnom vijeću odnosno Savjetu za narodne gupe. Tim ovo već ne more uticati niti na odbore tih društav i strankov, niti se ne more govoriti o pokušaju u zadnji hipac nešto protežirati u ov ili on smir.

Priznajem da nisam bog-zna kakov prijatelj socijalnih medijov. Priznajem da odbijam da bi javnost morala sve doznati ča pojedinci pišu u svoji mejli i SMS-i odnosno chati. Pravoda i odbijam, da človik bude proziran i oduravam pohlepnost (Geilheit) za senzacijami masmedijov i odlučno sam protiv toga da se bez pomilovanja otkriju sve tajne bilo koga človika. Pravo na intimnost ima i „mali, obični“ človik s ulice ili crikveni dostojanstvenik, bio bi još tako mali i nevažan a kamo li da je uticajan ili se barem drži za takovoga. Pravo na intimnost i dostojanstvo imaju i političari i političarke, gospodarstveniki i gospodarstvenice itd.