Jezikoslovkinja Cvetelina Ortega primila je MiniMetron, a Terezija Stojšić je bila u pravu, kad je rekla, da bi za takovo djelovanje kot je to nje, mogla u budućnosti i primiti Metron.
Većjezičnost i bavljenje tim je naime kod gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov prilično zanemareno djelo. Predugo se nije razumilo, ča znači dvojezičnost. Generacija mojih didov i babov, djelomično još mojih roditeljev odrasla je zapravo u jednojezičnom okruženju i se je stopr kod pristupljenja u (višu) školu susrećala s nimškim jezikom, a onda pravoda kao vrhovnim.
Dugo se nije govorilo ili uopće pitalo, kako dalje davati jezik. To bi se moralo jur stati u 1970-i i 1980-i ljeti, kad su počeli veliki asimilacijski vali. Poslovica veli: Bolje ikad nego nikad. I vidljivo je, da je na ovom području još čuda djela.
Nedavno sam čula debatu, zač se u filmu o Stinjaki ne more hasnovati hrvatska rič. I čudila sam se, koliko ljudi je toga osvidočenja, da to ne ide, ar se ne bi razumilo. Dobro, da moderna tehnika jur dugo ima mogućnosti titlovanja ili drugoga tumačenja. Zvana toga, kada ćedu ljudi konačno razumiti, da se ne mora uvijek razumiti svaka rič, da se razumi kontekst. Ravnopravnost u većjezičnosti znači koč, da se jednomu jeziku daje već prostora.
To valja na primjer za hrvatski jezik, ki triba svoj prostor, ar ga ganjamo u sve manje kute. Stopr sada me je zaturobila izjava jedne majke, ka se je čudila, da se nje dica zaistinu znaju po hrvatsku pominati. Toliko smo jur otupili, da skoro već ne moremo vjerovati, da dica moru odrasti s hrvatskim kao materinskim jezikom. A ča to zlamenuje za naše čuvarnice, ako se roditelji „boju“ toga vrimena, ar znaju, da će dite potom odbiti hrvatski? Dica su ćutljiva i pažljiva. Čim uptu, da se jezikom ne postupa istom vridnošću, odvrnut ćedu se od njega. A kakov stav ima hrvatski – djelomično i med našimi zastupniki i učiteljstvom – je poznat. Zač bi drugačije postojalo toliko naših ljudi mladjih generacijov, ki vjeruju o sebi, da ne znaju jezik, iako bi ga znali.
Tribamo preokret u pogledu na znanje o većjezičnosti i tribamo bolju ponudu za roditelje, starestarje i za pedagoško osoblje! Dica se neka ćutu sigurna u jeziki, a to funkcionira samo, ako su to i ljudi okolo njih.
Cvetelina Ortega prodikuje u vezi s većjezičnošću tri riči: konzekventnost, strpljenje i veselje. Već za većjezičan odgoj nije potriban.
Nudjamo dici mjesta, kade ćedu konzekventno čuti hrvatski jezik: u čuvarnici, u osnovnoj školi, kod podvaranja u ferija, u naši kulturni i športski društvi. Neka dica imaju osobe pred sobom, ke se konzekventno s njimi pominaju po hrvatsku i pri tom ne zgubljaju volju.
Neka naša društva konačno počinju podupirati mlade roditelje. Čitajte Ortegin priručnik! Neće vam biti žao.