Priredbe prošlih tajedan su pokazale, kako nevjerojatno mnogovrsna je naša scena, ča se tiče političkih pogledov, ča se tiče društvenih pogledov, ča se tiče odnosa prema hrvatskomu jeziku i ča se tiče samomu znanju jezika i priznavanju toga.

Hrvatske novine postoju 113 ljet. Rado velimo, da smo najstarji tajednik u panonskom prostoru. Peljati ovakovu instituciju dalje – morebit do 150. obljetnice – je ada velika odgovornost i čast. Neki moji prethodniki bi pisali: Čast i jaram. Ali jarmov je samo već u muzeji i tako gledam pozitivno u budućnost. Nasljedjujemo zvijezdu, kako bi to 1910. ljeta pisali.

Dragi štitelji i drage štiteljice Hrvatskih novin, dajem Vam zbogom s ovoga mjesta u ovi naši novina. Došao je čas da završim svoju službu za Vas i da Vam svim velim bogplati i lipa hvala za Vašu vjernost i meni ali pred svim ovomu našemu skupnomu tajedniku, na čijem čelu sam smio biti punih 40 ljet dugo.

Jedna je činjenica, da proporcionalno s vrimenskim ili geografskim razmakom odnosno s daljinom kod naših ljudi se smanjuje znanje o naši hrvatski društvi i sve manje se razlikuje gdo je gdo i ča gdo djela i zač se gdo zalaže i ko težišće gdo ima. Druga je činjenica, da i sami aktivisti i aktivistice, čim su mladji i mladje, sve manje znaju razlikovati med društvi i organizacijami niti dovoljno znaju za ča ko društvo stoji i čim se posebno bavi.

Opet jednoč Austrija „rošta/šebeće sabljom“ a to u koncertu s drugimi „zapadnimi“ državami i zaoštrava granične kontrole unutar šegenskoga prostora. Onda i intervjui s ORF-om kade reporter stoji na austrijskoj granici sa Slovačkom i govori o migranti ki „ulazu iz Češke“ (?), a pak i direktor gradišćanske policije, ki na pitanje moderatora ORF-studija Gradišće na niti jedno pitanje nije mogao logično odgovoriti zač je to potribno i u čemu ima koristi, ako sada opet jednoč zaoštravaju kontrolu na granični prijelazi – najprvo za deset dani. No, to će sigurno biti duže. Austrijski ministar unutarnjih poslov je isto lovio za plauzibilnimi argumenti, zač su ponovo morali upeljati kontrole na ovi dvi gradišćanski granični prijelazi u Gijeci (starom i novom).

Počnimo u najmanjem i s najmanje važnim u pogledu na svit i človičanstvo: nemir i svadje unutar Katoličanske crikve u (pretežno sridnjem) Gradišću se ne more smiriti. Dva vrhovni zastupniki – na jednu stranu poglavar Željezanske biškupije a na drugu stranu predsjednik Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradišću – i nosači hrvatske kulture se ne moru pogadjati, a pod tim trpi narod, trpu hrvatske priredbe a pred svim i hrvatska rič.

Crikva – u našem slučaju katoličanska – u prošlosti kako i u sadašnjosti igrala je i nadalje igra važnu ulogu. Prlje koč pretežno iz vjerskih, danas sve već iz kulturoloških uzrokov. Ne ostavlja pitanje „Katoličanska crikva“ ravnodušnimi niti vjernike niti kulturnjake niti ne nevjernike niti agnostičare, niti ne one ki odbijaju i vjeru i Crikvu i nje ustanove. Crikva je toliko usidrena, zakopana u našu svist i podsvist – mogli bi reći da ju nosimo u naši geni iako nam to nije svisno – da svaki i svaka ima nešto reći ovoj temi, iako već nima blage veze s njom.

Gdo je imao sriću da nazoči slavlju Tamburice Cindrof (60 ljet postojanja) petak, 15. septembra u prepunoj jahačkoj dvorani, se je mogao uvjeriti o zapravo povijesnoj činjenici: da je tada u 1963. ljetu za Hrvate politički jako nepovoljnom Cindrofu došlo do utemeljenja ove tamburaške grupe, ka nije samo opstala nego se je i nevjerojatno dobro i uspješno razvila na današnji nivo – na jednu stranu – kao i vrlo ganutljivom, zapravo „intimnom“ i umjetnički na visokom nivou koncertu na drugu stranu.

Pandrofci i Pandrofke i njevi gosti na veliku čast i ponos gradišćanskih Hrvatov su nastupili u glavnom gradu Hrvatske, u Zagrebu: u koncertu s pred svim svitovnim glazbenim programom subotu 9. septembra na Fakultetu filozofskih i vjerskih študijov na Zagrebačkom sveučilišću (Jordanovac 110) a nedilju, 10. septembra s „Pandrofskom mašom“ u nedalekoj Crikvi Immaculate Srca Marijinoga. Rodjeni Pandrofac i veleposlanik Republike Austrije u Hrvatskoj Markus Vuketić pozvao je Tamburicu »Ivan Vuković« iz Pandrofa da skupa s gosti otsvira i povodom 100. obljetnice da se je tamburica prvi put našla med gradišćanskimi Hrvati.

O Paxi smo jur pisali bezbroj puti i je pohvalili, im se divili i je dičili. A bez sumlje smo to činili bezbroj puti premalo, s premalo tamijana i s premalo dalekovidnošću ča su svojčas jur značili za našu zajednicu, za naš „mali rod i broj“ – kako i oni sami jaču u novoaranžiranoj himni po skladbi Ivana Vukovića na stihe u Miloradićevoj pjesmi „Hrvat mi je otac i Hrvatica mat“ – kada su se utemeljili pred 45 ljet, i ča danas značu nam i širom prik ruba našega maloga pladnja i uske zdjelice, vrijeda pol stoljeća kasnije.