Je naš seoski nogomet zaista na dnu? Nije već dičakov ili se bavu drugimi športi?

Petar Tyran

Gledajući izvješćaje kako u Hrvatski novina tako i u drugi, nimški novina i čitajući npr. postavljanje momčadi ili striljce golov, se more opaziti da skoro već ni­je domaćih imen. Iz toga se moru povući barem dva za­ključki. Prvič da već nije dost d­i­čakov, junakov ni mladjih mu­ži u naši seli ki bi igrali nogomet a drugič da su mom­ča­de, iliti peljačtva tih mom­čadi dosta bogata, da si mo­ru priuštiti i plaćati toliko le­gi­onerov u svojoj momčadi.

Kamo neka se gradišćanski Hrvati integriraju? O nepoznavanju povijesti!

Petar Tyran

Sve već u nediljni govori i saveznih i zemaljskih političarov i političarkov moremo čuti „pohvalne riči“ da mi gradišćanski Hrvati na čuvanjem i gajenjem svoje je­dinstvene kulture obogaćuje­mo kulturni život u tu- i inozemstvu i da tim podupiramo mirovnu integraciju. Zaista je to lipo, da nas kanu pohv­a­liti da uz puno ostaloga npr. i tamburica doprinaša tomu da se integriramo. Lipo je to, da išću riči, kimi nam kanu pokazati da nas ionako imaju rado, da nas ionako toleriraju, da nas (moguće) ionako cijenu — iako smo drugačiji.

Bez autov i kilometrov mnogim ne ide — ali je zato još i kaštigati bezobrazno i nije fer!

Petar Tyran

Uz pogibelj, da sljedeći retki imaju neki larmo­jantan prizvuk tužibabe morem kao obrazloženje ili još i ispričanje samo navodi­ti, da je potribno kao uvod u ovo vidjenje zakonov na ce­s­ti, propisov i prepovidi, op­o­menov i kaštigov:
Vozim kih 50-55.000 kilo­me­t­rov u ljetu (ča Hrvatsko štamparsko društvo nije sta­lo ni groša u ranijoj prošlosti a kašnje pak niti centa). Pravoda nijedan nije na­re­dio ni­ti bi mogao narediti, bez da bi mi zato ponudio znatnu pineznu i vrimensku odštetu. Dakle vozim po svojoj odlu­ki jer sam mislio u prošlosti a mislim i danas da HRVATSKE NOVINE tribaju biti nazo­čne onde kade se nešto doga­dja, kade sve se pr­i­petu važ­ne stvari. Uza to je manjin­skopolitički važno, da se opa­ža ča se dogadja po naši seli i gradi. Sve to triba zabilje­žiti i o tom pisati i tim na jed­nu stranu izraziti poštivanje i priznanje onim, ki ča djela­ju i produciraju — a na drugu stranu da čim već ljudi o sv­e­mu tomu, putem čitanja u H­rvatski novina o tomu i doznaju, o tom razmišljaju, to znamda i kritiziraju ili se tomu veselu, da informira do­brohotne i dalekovidne, kim leži hrvatstvo na srcu i zado­voljava da čim bolje budu informirani. U tomu nima regionalnih granic. Cilj mi je bio uvijek da preobladamo uske regionalne i dijalek­ta­l­ne granice, ali i zemaljske i dr­žavne, da HRVATSKE NOVINE budu ta črljena nīt, ta ko­p­ča, lūk (Bogen), ki povezuje sve naše štitelje i štitelji­ce, cijelu gradišćanskohrvat­sku zajednicu i da nas povezuje i s drugimi hrvatskimi za­jedni­cami a ne na zadnje i s ve­ćin­skimi, domicilnimi na­rodi tih zemalj i držav u ki jur sto­ljeća dugo živu gradiš­ćan­ski Hrvati.

Kako nam zatvaranje granic prominjuje, otežava i onemogućuje svakodnevni život

Petar Tyran

Madjarska je zatvorila granice za ulazak u svo­ju zemlju — iako u pra­ksi, u stvarnosti, da granica zasada, hvalabogu, je još uv­i­jek škuljasta i ima prolazov. Slovačka je to isto činila, sada je i Švicarska najavila da će Austriju staviti na črljenu li­s­tu, dakle da će zatvoriti granicu. Austrija na drugu stranu, je svoje granice jur dugo zatvorila. Jedna od najmraznijih, najbedavijih i najsudbonosnijih trenutkov u tom zatvaranju je bila nedavna me­ga-gužva na južnoj granici Austrije pri ulasku turis­tov iz Hrvatske i Slovenije u Au­stri­ju, iako su bili samo u tranzi­tu. Okolo na okolo, bi­lo ka­mo se gleda, samo zatvaranja i onemogućenja, ograničenja i limitiranje. A s po­četkom ovoga tajedna opet novo, do­d­atno ograničenja i ponova „maskerada“. Opet se paniči, opet raste strah pred zarazom s koronavirusom, opet se zaoštruju mjere, opet se sužuje osobna i opća sloboda. Opet je odrižen velik kusić našega dosadašnjega ž­ivota, s kim smo se toliko ponosili — uz ostalo i to, da smo mogli putovati kamo smo kanili, kada s kim i kako.

Nam nije problem partijska politika u školi nego manjak dice i hrvatskoga podučavanja

Petar Tyran

S ovim tajednom su u is­točnoj Austriji, a tim i u Gradišću škole opet otvorile svoja vrata. Za hrvatski jezik u škola još žakljivi po­č­e­tak — uz sve poteškoće zbog korona pandemije — jer pod­učavanje hrvatskoga jezika po naši dvojezični škola širom Gradišća je sigurno trpilo od zatvaranja škol još na pro­tu­liće. A sada uopće ne ide za to, gdo u koj školi more us­pi­ti do peljajuće pozicije. Da je zato u najveć slučajev potri­b­na prava partijska knjižnica, dakle i oficijelni pristup vladajućoj stranki, je poznato i se zna. Ali ne ide zato da bi sada kritizirali te učiteljice, ke ipak stižu na vrh u školskoj upravi i postaju ravnateljice. Moglo bi se to naime i tako tumačiti, da su tako uvjerene od svojega poziva kao peda­gogice, da još i pristanu na partijskopolitički pritisak, da pristupu dotičnoj političkoj stranki, samo da bi došle do te pozicije, da moru nešto pokrenuti na području obrazovanja. A u tu svrhu akcep­tiraju i političku podanost da bi došle do te pozicije.

Zatvara Madjarska granice samo zbog ko­ronapandemije ili je to jur vježba za kašnje?

Petar Tyran

Evo, sada se je Austriji pridružila Madjarska i je dva tajedne po Austriji zatvorila svoje granice. Službeno argumentiraju u M­adjarskoj tim, jer kani onemogućiti ili barem otežati u­voz, import koronavirusa iz drugih zemalj. To se tiče gra­ničnih prelazov na jugu iz Ru­munjske, Srbije i Hrvatske a takaj i Slovenije, na zapadu iz Gradišća, Austrije, na sjeve­ru iz Slovačke a na istoku iz U­krajine. Kako će se to izraziti na malogranični promet ćemo stoprv viditi. To se tiče dnev­nih djelačev i zaposlenikov, ki putuju s jedne strane granice na drugu. U pogledu na Ukrajinu zapravo nije pozn­a­to koliko ljudi putuje dnevno u Madjarsku. Iz Rumunjske se zna, da čuda ljudi putuje pred svim kroz Madjarsku i kod Hegyeshaloma ods. Mikištrofa (Nickelsdorf) prik gra­nice u Austriju. To je uglavnom tranzit kako moremo o­­cijeniti po prometu na jednoj od najgušće frekventiranoj autocesti u Austriji, na A 4.