Nogomet ili kakogod zovu ovu proširenu vrst igre sloptom prouzrokuje toliko emocijov. To začudjuje i fascinira istovrimeno. U medjuvrimenu je i javno i znanstveno dokazano, da ova vrst sporta nima samodobre uticaje na človika. Nasilje nad ženam u domaćinstvi raste, za vrime muških utakmic je za 5% manje, par uri kasnije naraste signifikantno. Kad igraju engleski muži, onda ie nasilie nad ženam za 27,7% više, ako zvana toga vlašća momčad još i izgubi je nasilje nad ženam za 33% više.

Sve te pojave vidimo sada u europskom prvenstvu u muškom nogometu (Mislim, da je vrime, da se - ako je isto spoom govor o ženskom nogometu - koč i reče, ki spol je sada na redu). Nasilju se pridružuju još agresije, povišeni konzum alkohola, razrušena mjesta na ki se gleda nogomet.

U Nimskoj se ljetos svečuje europsko prvenstvo s malo nostalgije i već puti sam jur čitala naslov „Ljeto kot ončas". Sigurno, ar kani se čuda liudi vrnuti u prošlost, kade je sve bilo med i mliko, a isto ar za naš eurocentrički pogled valja Nimška već nego kakove zemlje u drugi vrimenski zona.

Ako kroz, lieto fali oduševljenje za muški nogomet, ali kanite ipak pluti na tom valu euforije, onda tribate neke poveznice i pozitivne priče i primjere, ke ćedu u vami ganuti nogometno srce. Sada argumentiramo uvijek, da s „duplim" identitetom imaš već mogućnosti za navijanje. Kada se je na početku još mislilo, da ćemo mi gradišćanske Hrvatice i Hrvati imati već veselja s hrvatskim, se ispostavilo jako krivom procjenom. Pandiljak je utakmica protiv Italije jedino potribovala dobre živce i potom još čuda višu toleranciju frustracije.

Ali veljek drugi dan moglo se je pretvoriti u navijačicu Austrijancev, i onde ćedu se najti poveznice s hrvatskom poviješću. A i madjarska momčad je rastopila srca, kad su po teškom naranienju Barnabasa Varge držali šal s naslovom Szentpeterfa u kamere cijeloga svita.

Ako se sad gdo jada, da se nigdir ne spominja, da je to hrvatsko-ugarsko selo, da nigdor u austrijskoj reprezentaciji s očividnimi hrvatskimi imeni opće ne zna za hrvatski jezik u Austriji, moramo se kao uvijek zeti i malo sami za nos.

Hrvatska rič se ne mora obavezno gajiti u tamburaški društvi, a i program naših krovnih društav ne mora obavezno sadržavati folklora. I športska društva u drugi manjina imaju dugu tradiciju čuvanja manjinskoga jezika. Kako to more izgledati, to ćedu muški gradišćanski Hrvati u momčadi HKD-a doživiti na Europeadi, nogometnom prvenstvu za europske etničke manjine, ka će početi ov vikend.

I onde ćemo opet imati uzrok za držanje palcev „našim" nogometašem. A, ako ništ ne bude iz velikoga dobitka, barem ćedu se moći nadahnuti novimi idejami.