S objavljenimi subvencijami bile iz Hrvatske ili saveznoga kancelarstva se polako ili brže iskristaliziraju projekti, ke smimo 2024. ljeta čekati.

Konačno ili jur se ljeto okončava. Po prilično mirnom ljetu priredbe, koncerti, probe i nastupi od septembra već nisu stali. 2023. je bilo prvo ljeto u kom su naša hrvatska društva opet organizirala priredbe skroz u istom opsegu kao pred pandemijom 2019. ljeta.

Dan narodnih grup – jedan dan u znaku narodnih grup ili autohtonih manjin u Austriji, a to u „srcu demokracije” u prelipi prostorija parlamenta. Dugo je bio najavljen i reklamiran ovakov poseban dan, kade neka stoji jezična i kulturna mnogovrsnost Austrije u fokusu. Ovakov dan da doprinese jačoj vidljivosti u većinskom stanovničtvu. Istina je, u žurnali OE1 su bili prinosi, novine su pisale o danu. Na licu mjesta su pred svim bili insideri, znači političari i savjetniki za narodne grupe. Isti problem kot uvijek: Samo jako mali krug ljudi sluša uvijek iste problematike.

Ljetos je trideset ljet da su se pojavile prve bombe u civi. Jedan od najvećih terorističkih aktov za vrime Druge Republike s tragičnim vrhuncem 5. februara 1995. u Borti, kade je bomba u civi umorila četire mlade Rome. Inicijativa manjine će kljetu u aprilu otvarati izložbu posvećena ovomu izravnomu napadu na manjine i na sve one, ke su se borile za ljudska prava. U pandiljak, ravno 30 ljet po prvi bomba u pismi, je Inicijativa manjine pozvala na otvarajuću priredbu, naime na predavanja i podijsku diskusiju sa stručnjaki, svidoki vrimena i pogodjenih (već u idućem broju novin). Četire ure su bile opširan okvir, ki je stavio prst u sve bolne rane austrijskoga društva, ali činio se ipak prekratkim za sve aspekte, ke su uticale na teror odnosno ke su bile posljedice terorističkih napadov i klime, ku je stvorila politika i mediji.

Sad se je i Zlatka Gieler pridružila elitarnoj rundi nositeljic i nositeljev Kulturne nagrade gradišćanskih Hrvatov. Kripka nagradjena je naravno, kako se dostoji za tu priliku, priredila govor pun potribovanja i motivacije. Mirovati to se ne čini opcijom za način žitka, kako ga je Zlatka peljala: Stalno na raspolaganje za društveno djelovanje i projekte. „Ne moreš potribovati, a sama ništ ne činiti”, raspametila nas je dugoljetna i jedina predsjednica HKD-a. Govori i prinosi njoj u čast su morebit jednoč preveć naglasili spol i uloge majke četvero dice. Morebit je to ali i potribno istaknuti u pogledu na rijetke pojave žen u peljajući funkcija osebujno u nadregionalni i reprezentativni pozicija. Kako je to Zlatki uspilo? Nevjerojatan angažman i elan, ali i podupiranje obitelji iz istoga sela. Lipo je povidala, kako je nje majka čuvala dicu, dokle je ona navečer po poslu peljala zbor. Majka nije uvijek bila srićna s tom zadaćom.

Moj prošli tajedan stao je u znaku: Koliko političkoga smi biti u javnosti. To pitanje si do sada u tom opsegu još nikad nisam postavila. Morebit i zbog toga, ar je meni odgovor jako jasan. Slijedu ada tri primjeri iz prošloga tajedna. Kot smo pisali u prošlom izdanju potribuju Slovenci minjanja školskoga sistema od principia najave do principia odjave od slovenskoga jezika kot je to u Gradišću (a i to nije optimalno – Zač se uopće more odjaviti?).

Na školskom području vrije. Sve već organizacijov različnih narodnih grup potribuje nastavu na jeziku narodne grupe. Podučavanje slovenskoga u autohtoni regija Štajerske (vidi str. 3), podučavanje manjinskih jezikov u neautohtoni ali zato urbani i po broju pripadnic i pripadnikov narodne grupe zmožni centri, ali i minjanje postojećih pravil u školskom zakonu.

Priredbe prošlih tajedan su pokazale, kako nevjerojatno mnogovrsna je naša scena, ča se tiče političkih pogledov, ča se tiče društvenih pogledov, ča se tiče odnosa prema hrvatskomu jeziku i ča se tiče samomu znanju jezika i priznavanju toga.

Hrvatske novine postoju 113 ljet. Rado velimo, da smo najstarji tajednik u panonskom prostoru. Peljati ovakovu instituciju dalje – morebit do 150. obljetnice – je ada velika odgovornost i čast. Neki moji prethodniki bi pisali: Čast i jaram. Ali jarmov je samo već u muzeji i tako gledam pozitivno u budućnost. Nasljedjujemo zvijezdu, kako bi to 1910. ljeta pisali.

Dragi štitelji i drage štiteljice Hrvatskih novin, dajem Vam zbogom s ovoga mjesta u ovi naši novina. Došao je čas da završim svoju službu za Vas i da Vam svim velim bogplati i lipa hvala za Vašu vjernost i meni ali pred svim ovomu našemu skupnomu tajedniku, na čijem čelu sam smio biti punih 40 ljet dugo.