U jeseni nas čekaju brojne, važne i dalekosežne odluke za budućnost

Mogli bi reći, da je jur sada počela vruća jesen. U to uopće još nije uračunat nastup muzičke grupe Cari Cari i neočekivani statement njevoga pjevača Alexandera Köcka pri nastupu prilikom otvaranja izložbe »Mi smo 100« (ljet Gradišće) u Solunku subotu, 14. aug. — o tom u NOVOM GLASU ONLINE odlično piše i komentira glavni urednik Konstantin Vlašić ta navodni „eklat“ na nimškom pod: Novi Glas - 100 Jahre Staunen und ein heroisches Autsch

Déjà vu — jur vidjeno: sprohadja nas kroz cijelu našu noviju povijest

Déjà vu — jur jednoč vidio odnosno doživio. Gdo ne bi poznao ovu pojavu, ako se čini da je jur koč nešto doživio/la i vidio/la, ča mu/joj se čini toliko poznato, da je to jur koč iskusio/la. Čim stariji je človik, tim već ima takovih déjà vu-ov (jur vidjeno). Tako mi je išlo i po čitanju intervjua u prošlom broju HN s uredniki NOVOGA GLASA (i online-izdanja) ovoga hakovskoga časopisa s Konstantinom Vlašićem, Maricom Zvonarić i Elisom Šatović.

Kada ako ne za »100 ljet Gradišće« se tribamo dignuti iz svoje letargije

Bilo kako okrećemo i „bilimo“ i hvalimo i ulipšavamo našu situaciju, činjenica ostaje: naši ljudi znaju premalo, samo slabo ili uopće već ne hrvatski. A sada još nije govora o bilo koj varijanti hrvatskoga. Jer u prošlosti smo/su — i uz vlašću krivicu — dali raskoliti jezik, od čega se vjerojatno već nećemo oporavati. Slabi smo u našem samopouzdanju, u hrvatskoj svisti, u obrazovni institucija kao i na društvenom polju. A od dana u dan već opažamo koliko bi nam bilo potribno dovoljno i dobro poznavanje hrvatskoga jezika— bilo gradišćanskohrvatskoga bilo hrv. stand. jezika.

Ako nam samim ne fali, da nigdir nismo zastupani, zač bi pak drugim!?

U hrvatskoj sceni pokrajine, austrijske savezne zemlje Gradišće se sve glasnije morguje zbog proslavov u vezi sa »100 ljet Gradišće«, jer se svenek nek samo čuje za Hrvate i druge narodnosti u zemlji, ali niti se je ne spominje temeljito i zapravo nigdir aktivno ili konstruktivno ne sudjeluju i nikako se ne more dostati dojam, da bi je s „oficijelne“ strane zaista gdo kanio odnosno mogao uključiti u zaista sadržajne, smisla pune priredbe i proslave širom Gradišća. A ovi drugi naši, s druge strane granice, ionako nimaju ništ za svečevati ni slaviti.

Pomozimo Gradišćancem ino Gradišćankam na putu k većjezičnosti!

Polazimo od pretpostavke da bi jeziki šest autohtonih narodnih grup u Ausriji tribali biti službeni jeziki. Nadalje polazimo od toga da su hrvatski u Gradišću i slovenski u Koruškoj i Štajerskoj službeni jeziki u ustavnom rangu i da je u odredjenom dvojezičnom području hrvatski (ili slovenski) drugi službeni jezik uz nimški.

Manjinski rezervat postao stvarnost — borili se mi protiv toga koliko kanili!

Počelo je opet! Čekali smo dugo, i dočekali! Bruji su konačno mogli prezentirati svoju knjigu povodom 40. obljetnice postojanja Brujev — ali ne njevih prethodnikov The Brew, ti su deset ljet stariji. (O ovoj knjigi smo jur opširno pisali u prošli broji HN a isto tako i u ovi HN.) Ovo je bila odlična prilika da se kaže, kako smo preživili i preobladali koronapademiju, barem to ča je do sada bilo, ne znajući ča nas još sve čeka i kada ćemo morati znamda opet zaključati. Znatiželjni smo bili, da kako će se publika opet pojaviti na ovakove priredbe, će biti još preplašena, bojažljiva, pažljiva — ili ćemo nastaviti upravo onde kade i kako smo završili?