Puno ljudi u ovom kri­z­nom času, u kom su mnogi prikovani unutar do­maćih zidin, hvali dje­lo u domaćem uredu, ko se i na nimškom skoro svenek na­ziva „home-office“. Ovakovo djelo hvalu pred svim oni, ki imaju dovoljno mjesta doma, dakle ugodne okolnosti i ka­de nije preveć ljudi na istom mjestu. To je činjenica u daleko najveć slučajev, jer po­lag sta­tistike u Austrije je sve već domaćinstav sa samo jednom obitelju pod jednim kro­vom a obitelj u Austriji ima pro­sječno 1,53 dite (toliko dice u Austriji radja jedna žena u svojem životu; a statistika je iz 2017. ljeta, dakle relativno ak­tualna).

Gdo od nas sada nije u (teškom) škripcu. Već od dva misece smo dan za danom slušali i gledali vi­sti kako se ta smrtonosni ali svakako sudbonosni koronavirus širi od kontinenta do kontinenta, od zemlje do ze­m­lje, od regije do regije, od se­la do sela i od stana do stana. Bili smo poslušni i sve smo činili, ča su nam vrhovni politički zastupniki skupa sa str­u­čnjaki rekli, zapovidali i naložili a naravno i prepovidali. Sve to smo zeli na se u uvjerenju da ćedu ti jur zna­ti, ki su na se zeli odgovornost skupa s brojnimi onimi ki n­a­vodno im­aju pojma o tom. Č­udili smo se a pak i divili kancelaru Kurzu, vicekance­laru Kogleru, ministru zdrav­stva Anschoberu kao i minis­trici za poljoprivredu i turi­zam Köstinger, kako su nam dan za danom razlagali i nas prosili da neka ne odustanemo od sigurnosnih mjerov, da se ne shadjamo jedni s drugi­mi i da ubajdemo socijalne kontakte još i s našimi najmi­lijimi — da se ne zarazimo s ovim toliko vražjim virusem, ki bi nas mogao po­sići i hititi u grob.