Da će se još koč kada o kakovi tablica pominati već iskreno rečeno nisam očekivala. Spominjam se neke provokativne izjave na kakovom hakovskom večeru, kade je neki mladji hakovac rekao, da mladim već nije tako lako plakativno djelati kao u devedeseti. Dvojezične table da naime jur stoju.

Dobrodošlo je, da se uprav po ljetni miseci, kada su roditelji pod pritiskom, da moraju devet tajedan opskrbljivati svoju dicu prez da je od početka do konca pošalju u kakove kempe s ili prez smisla, pojavljuje diskusija o podvaranju dice. Narodna stranka je naime imala ideju uključiti starestarje i im za ta posao nuditi karenciju, ku si moru diliti s roditelji. Ideja je do neke mjere kreativna. Funkcionira to pravoda samo u najmanjem dijelu obitelji, ar ovakova karencija za starestarje potribuje, da se veleobitelj razumi, da živi optimalno skupa ili barem nedaleko jedna od druge, da je generacija starihstarjih zdrava i u pravom smislu riči još „na noga“ i naravno da je ta generacija i pripravna još pred penzijom pojti (opet jednoč) u karenciju ili direktno po penziji veljek primiti vrlo izazovan 24-satni posao podvaranja.

U ljetni miseci se obično iz političkoga gledišća čuda toga ne zbiva. Zvana ljetnih razgovorov se čini, da i politička elita odmara. U manjinskoj politiki je situacija malo drugačija. Tote ima človik tu ćut, da akterke i akteri cijelo ljeto odmaraju i se po potriboći jednoč u ljetu pojavljuju, ako je govor o podiljenju subvencijov. A i tote imaju takozvani Savjeti za narodne grupe samo već jedan lonac u svoji ruka. Druge subvencije za narodne grupe se podilu po drugi kriterija.

Prošli vikend svečevala je Mladina europskih narodnosti (MEN) svoj 40. rodjendan. U koruškom Pliberku su tom prilikom organizirali i diskusiju s provokantnim pitanjem: Why should we carry on?, slobodno prevodjeno: Zač nastaviti djelati?

Ljeto je i svi, ki čitaju, čežnju za lakom lektirom. Za mene je ta prošli tajedan izašla u obliku 6. državnoga izvješćaja o narodni grupa. Dobro, da imam ovde mjesto za „recenziju“. Svakih par ljet pošalje Vijeće Europe stručni tim u države članice i ispituje pripadnice i pripadnike manjin o stanju, želja i poteškoća. Za aktivistice i aktiviste se to more predstaviti kao psihohigijena, ar „bauštelov“ je dost na manjinskopolitičkom polju i u ovakovoj sjednici su jednoč aktivistice i aktivisti ovi, ki su na kormilu, komisija samo sluša i stavlja pitanje, ako ča nije jasno.

Jezikoslovkinja Cvetelina Ortega primila je MiniMetron, a Terezija Stojšić je bila u pravu, kad je rekla, da bi za takovo djelovanje kot je to nje, mogla u budućnosti i primiti Metron.

Većjezičnost i bavljenje tim je naime kod gradišćanskih Hrvatic i Hrvatov prilično zanemareno djelo. Predugo se nije razumilo, ča znači dvojezičnost. Generacija mojih didov i babov, djelomično još mojih roditeljev odrasla je zapravo u jednojezičnom okruženju i se je stopr kod pristupljenja u (višu) školu susrećala s nimškim jezikom, a onda pravoda kao vrhovnim.

Nogomet ili kakogod zovu ovu proširenu vrst igre sloptom prouzrokuje toliko emocijov. To začudjuje i fascinira istovrimeno. U medjuvrimenu je i javno i znanstveno dokazano, da ova vrst sporta nima samodobre uticaje na človika. Nasilje nad ženam u domaćinstvi raste, za vrime muških utakmic je za 5% manje, par uri kasnije naraste signifikantno. Kad igraju engleski muži, onda ie nasilie nad ženam za 27,7% više, ako zvana toga vlašća momčad još i izgubi je nasilje nad ženam za 33% više.

Otkad su Tome Stipsić i njegove knjige i od jeseni i filmi o Stinjaki – bar kako si je kabaretist izvana predstavlja ovo selo na jugu Gradišća – u svi mediji prezentni, su i Stinjaki u medijskoj pažnji još jednoč narasli. Ali pravoda ne Stinjaki, nego isključivo Stinatz. Čim se spominja ov izvorni prijevod iz hrvatskoga jezika, se najveći broj austrijskoga stanovničtva jur smije, ar misli na ov smišni nimški dijalekt, na sva ta šara jajca, ka žene krocaju i jur se sve smije. Ne kanim sad nikomu ništ čemernoga predbaciti, sigurno se sve to misli nek pod najboljom namjerom.

Zaštita prirode i minjanje klime su u Austriji očigledna sporna pitanja kot se vidi na izjava nekih političkih strankov, ali i na izjava stanovničtva, ako je govor o tom, da je jur uvijek bilo poplavov, sušov i jake vrućine. Nato rado velim, da se slažem. Toga je zaistinu jur uvijek bilo. Razlika je prvo u ekstremi, a drugo u redovitosti. Komentar pišem na dan, kade cijeli bortanski i novogradačanski kotari okolo mene pluju, kada ognjobranci moraju krani dizati autov s potopljenih cestov i spasiti ljude iz njih i kade su Štrema, Luonica i Pinka proširile svoja korita na cijela naselja. „Poplava stoljeća“ čula sam jur veljek danas i pitam se, je li to nažalost nije samo poplava ljeta. Ali ljudi tribaju obično primjere u malom: Ada u malom: Živim prilično 30 ljet u istom stanu na istom mjestu. Prva „škoda“ zbog nevrimena dogodila se je početkom 2000 ljet – mala poplava, ar kanal nije mogao primiti ogromne količine vode. 2009. ljeta – kad je Pinkovac bio pod vodom – je strijela ulovila ov stan. 2014. je prvi put ušla voda u vidljivi količina u pivnicu. 2016. onda „povijesno“ jaka tuča u Stinjaki. 2019. ljeta opet voda u pivnici, ista situacija 2023., a sada opet 2024. ljeta. Točne klimatske analize i štatistike ćedu dokazati slično pojačanje za druge regije odnosno druga doma- ćinstva.

Moj prethodnik Petar Tyran je rado pisao u ovoj rubriki o tom, da se ništ novoga ne sluša, da tiraju uvijek iste šlagere i da se na muzičkom polju – barem javno – ništ ne minja. S njim složni su vjerojatno bili svi naši vrhovni mladi muzičari, ki sa svojimi bendi nisu dostali glavnu točku ni na Danu mladine ni na drugi fešta nego su uvijek izgubili protiv poznatih velikih bendov iz Hrvatske, iako neki u medjuvrimenu jur spominjaju na starački dom na pozornici.