Pokidob se je sada, opet jednoč, počela javiti di­skusija u naši tiskani me­diji — i bilo bi potribno da se čim već i mladi javljaju — ne­će škoditi da malo rekapituliramo, kako je ča kada bilo i kako se je razvilo. S pogledom na Hrvatske novine jedna je činjenica bez diskusije, nai­me da su pokrenute 1910. lj. u Juri i su tim bez sumlje naj­starije još postojeće novine na ovom panonskom području. O tom ča neka stoji u novina, ki sadržaj i na kom jeziku, se je diskutiralo jur pred novi­nami, kada ih još nije bilo, a bilo je hrvatskih Kalendarov, nekoliko po broju.

Svaki dan nanovič nas uz­drma i potrese nekakova vist o prirodni katastrofa — sve već ne samo u dalekom svitu negdje, kamo nimamo veze i kade nikoga ne poznamo, nego u neposrednoj o­k­o­lici i blizini. Pravoda valja i argument, da je bilo puno tih katastrofov i prlje koč, ali za njih nismo ni dočuli a još ma­nje ih vidili uživo na televizij­skom ili računalskom ekranu. Ipak moramo priznati, da se priroda minja, da se vrime minja i da je u zadnji ljeti već čega nastalo drugačije, nego smo to od prlje bili naučni. Iako još ne znamo, ćedu li nam dojdući dani doprimiti sniga ili samo godine: Bijelih Božićev jur dugo nismo imali, niti se jur ljeta dugo nismo mogli klizati na smrznuti ribnjaki ili bazeni a još manje na Niuzaljskom jezeru (s iznimkom znamda od n­e­koliko dani). Dica bijeli Bo­žić poznaju samo od „shoppinga“ u kupovni centri kade im stalno sviraju „Jingle Bells“ i „White Christmas“. Ali svi ti škodljivci ki se nisu smrznuli ćedu na protuliće napr­a­viti još veću škodu u prirodi.