Probudila se je domaća manjinska scena ili se barem zbudja u pogledu na mlade ljude, na narašćaj i u hrvatskoj društvenoj sceni kako u Beču tako i u Gradiš­ću. Ča nas spunjuje s takovim optimizmom? Zač ov srebrni trak na horizontu? Ča je uz­rok ovomu zaufanju? Mogli bi ta novi početak u manji­n­skopolitičkom angažmanu vi­diti u nedavnom postavljanju dvojezičnih seoskih/gradskih tablic u Beču — po inicijativi mladih ljudi u okviru djelokruga Hrvatskoga centra. A pak već nije dugo duralo da se je i Hrvatski akademski klub pojavio sa spodobnom temom najprvo u podcastu u okviru online izdanja NG-a a pak i s pozivom na diskusiju u Kugu u Velikom Borištofu, kade su se hakovci pojačano sadržajno i personalno usi­dri­li i ućaćili u zadnji ljeti.

Ovoljetna proslava povodom 100. obljetnice na­rodnoga glasovanja u Ko­ruškoj 10. oktobra (1920.-2020.) je dopeljalo do nove kvalitete u gledanju na narod­nosnu odn. manjinsku politiku u Austriji. Iako brojni angažirani Slovenci i Slovenke u Koruškoj nisu zadovoljni su očekivali znatno oštrije i jasnije riči pred svim i sa str­a­ne njevoga mladoga zastupni­ka, ki je govorio na ovoj proslavi, more se objektivno us­tanoviti, da je sve prošlo u vr­lo jasnom duhu konsenza, da­kle sporazuma med oficijelnom Koruškom i barem dvimi slovenskimi organizacijami, Zso-om Marjana Stu­r­ma na čijem če­lu sada stoji mladi Manuel Jug, i Sks-om (Skupnost koruških Slovencev) na čelu s Bernardom Sa­dovnikom, u bīti službenim zastupnikom Slovencev po­stavljen od zemaljske vlade Koruške. Nsks na čelu s Valentinom Inzkom, daleko naj­veća organizacija koruških Slovencev, se je ćutio jako zapostavljen, ali je pak požrk­nuo, da ga je službena, tj. socijaldemokratska Koruška ta­ko rivala na stran.