Ljetošnji, 45. po redu Dan mladine — po 42 ljeti opet u sridnjogradišć­a­n­skoj Dolnjoj Pulji — je jasno pokazao i dokazao, da je po­jam mladina vrlo širok i da obuhvaća, barem kod gradi­š­ćan­skih Hrvatov, puno onih ki su odrasli s ovim najprvo jedno-, onda dvo- a konačno trodnevnom priredbom hrvat­ske mladine u Gradišću. Da neka priredba, ka je jur du­go pravi brend (Markenzeichen) jedne narodne grupe, narodnosti odnosno etničke manji­ne svoju aktualnost a tim i atraktivnost more konzervirati, a naravno i dalje razviti i u petom desetljeću otkada ju organizira Hrvatski aka­demski klub skupa s dotičnimi omladinskimi društvi i ostal­i­mi organizacijami u od­re­dje­nom selu — po uhod­a­nom ko­lu sjever-sredina-jug a takaj i prik državne granice na ma­djarskoj i slovačkoj strani — morebiti nije čudo, ali svakako vrlo je neobično.

Na našem nebu se kažu škuri oblaki. A s „na­šim“ je mišljeno gradišćansko a pred svim i gradišćanskohrvatsko nebo — za ko znamo da je ipak malo šir­je nego samo ono prik savez­ne zemlje Gradišće (Burgenland). Na jednu stranu Gradišće je kao cilj-1-područje od Europske unije primalo duga ljeta znatnu financijsku po­moć a zapravo su svi bili gla­sni zagovorniki EU, dokle su curili pinezi iz Bruxellesa. Sli­čno je i sa Češkom, Poljskom, Slovačkom i Madjarskom. A upravo dva iz ovoga kruga sa­da „vježbaju urotu“ protiv EU.

Neprestano se zaoštrava situaciji na unutarsche­n­genski granica unutar E­uropske unije. Ča se zaista dogadja na Sredozemnom morju med Libijom i talijan­skom Lampedusom moremo samo naslutiti. Iako nam redovito stižu visti i slike s to­ga najjužnijega kutića (talijanskoga otoka) zapravo te­ško si moremo predočiti ka­kova ljudska katastrofa se on­de dogadja. Niti u Europi ne znamo, kako dugo će Erdo­ğan još prepričiti veliki val, poplavu Europe s izbiglicami i gospodarskimi migranti. U Libanonu sidu na bačvi bure­ta (Pulverfass) jer u toj zemlji svaki je četvrti izbiglica.

Savezno kancelarstvo je još krajem miseca julija o. lj. bilo raspisalo službeno djelatno mjesto za pe­ljanje Odjela V/6 Saveznoga kancelarstva. To je službeno mjesto, ko upravlja autohto­ni­mi narodnimi grupami u Au­striji. Ovo mjesto su u pro­š­losti bili popunili unutar na­rodnih grup poznate osobe, vrhovni činovniki kao npr. dr. Heinz Tichy ili sada jur duga ljeta mag. dr. Christa Achleit­ner. Ona će sada s 1. oktobrom stupiti u mirovinu.

Quod licet Jovi, non licet bovi — ča je dozvoljeno Jupiteru, nije volu, da­kle: nije sva za svakoga! Austrija je obrambena, za­šćit­na sila Južnomu Tirolu, pred svim nimškim ino ladinskim Južnotirolcem u Italiji. To još potiče iz mirovnoga ugovora iz St. Germaina 1919. ljeta, kada je J. Tirol konačno pripojen Italiji. U 1955. je tadaš­nja — u medjuvrimenu jur kr­va­vo raspala — Jugoslavija po raspadu Nimškoga Reicha u 1945. i desetljetnoj ruskoj op­sadi npr. Gradišća u Državnom ugovoru (opet u francu­skom) u St. Germainu po­sta­la obrambena sila za Hrvate u Gradišću kao i za Slovence u Koruškoj i Štajerskoj.

25 ljet sad tomu, da se je umirio spor, da se zravnala svadja med Italijom u Austrijom zbog J­u­žnoga Tirola. To je bio po­vod da su se u Austrijskom parla­mentu, Nacionalnom vijeću spomenuli toga povijesnoga dogadjaja, ki je opet uglavnom nornalizirao odnose med Ita­lijom i Austrijom i med dvimi Tiroli, sjevernim (A) i južnim (I). Ta prisilna podjela je po raspadu monarhije i po teškoj kaštigi Austrije sa strane sa­veznikov, dakle dobitnikov I. svitskoga boja, naložen Austriji.

Još se spominjam rodje­n­danskoga slavlja na ras­to­ku kod Traudike Rože­nić u Trajštofu, kade je bilo sve­čevanje 50. rodjendana Ivice Karalla. U svojem hvalo­spje­vu je tada bio rekao Tome Kačić uz ostalo „…sada su i na­ši junaki jur pedeset…“. No, niti zem. savj. Jivac Ka­rall niti dugoljetni zastupnik u Gradišćanskom zemaljskom saboru Tome Kačić već nisu med nami. Ali se ova Kači­će­va izreka more preložiti i na druge osobe, ličnosti i jubile­je. Ovo se na svaki način tiče i Franje Palkovića (70). Izgle­da da ima toliko snage, da zapravo od prvih student­skih časov do dana današnje­ga „ne miruje“ i da je nazo­čan i akti­van jur već od 50 ljet u (gradišćansko)hrvatskoj sceni na mnogi područji i brojni regija.

Pozdravio je goste na prijemu Kulturne zadruge povodom 35. obljetnice postojanja ove tada široke o­mladinske inicijative u „St­a­roj školi“ u Velikom Borištofu Manuel Bintinger, od nedavna novi predsjednik Ku­ge, ki u čas „radjanja“ Kuge još dugo nije bio rodjen. Da­kle niti ne zna kako teško se je radjala, kako uporni su bi­li tada mladi aktivisti u svojoj borbi da bi „Staru školu“ pre­tvorili u omladinski centar i s gospodarskom pozadinom, jer su jur tada vidili pogibelj odlaska seoskih ljudi „trbuhom za kruhom“ a tim napušćenja sela pred svim u ve­legrad. Aktualni predsjednik je o tom mogao samo čuti, a hvalabogu to emocionalno ni­ma tako u sebi, a tim je pu­no laglje pomirenje s pro­šlo­š­ću, s natezanjem sa seoskom crikvom i svojčas odgovornimi ljudi, ki su se — iz njevoga gledišća ponekad i oprav­dano bojali — da će Kuga doprimiti „kugu“ u selo.

Ako poledamo na internet stranicu i u tražilicu utipkamo ime Dorotea Zeichmann, za pol sekunde moremo najti na webu, u wiki­pediji sljedeće: Dorotea Zei­ch­mann-Lipković (* Klimpuh, Austrija, 1957.) je hrvatska pjesnikinja, autorica romana i prevoditeljica iz austrijskog dijela Gradišća. Živi u selu Klimpuhu. Odrasla je u rodnom selu. U Željeznom je za­vršila srednju školu. Studira­la je u Beču. U tom razdoblju se je počela baviti pisanjem. Ra­dila je u Beogradu i Pragu. Bila je aktivna članica Hrvat­skog akademskog kluba.

Poznate anegdotu, ka n­a­vodno temelji na is­ti­ni­tom dogadjaju u nekada poznatom bečkom Cafe Ce­n­tral, kada su sidili dva po­znati bečki boemi-književniki za stolom — kad je ulazio kazališni kritičar po svojoj vo­lji, koga su ovi dva držali za umišljenoga skažljivca i pote­puha. Ov je imao nasadjeno jahaški šljem, nosio je jaha­čke pričes (Breeches) hlače i jahačke čižme do koljen a u ru­ki jahački bič i je tim svojim neobičnim nastupom povukao paž­nju mnogih gostov u kavani. Na to veli jedna od zgora spomenutih dvih boemov drugomu: „Čuj, i ja ni­mam konja, ali tako ča od nikakovoga konja ka­ko on ni­ma…!?“