Jasno je bilo da ovo mo­re biti samo proba Europ­ske unije na svoji vanjski odnosno schengen­ski granica. Hrvatskoj se naž­alost nije u­godalo da u ovi tri ljeti od pri­stupa udje unutar schengen­skoga sustava. To znači da je izvana i da članstvo u Europ­skoj uniji nije ni prilično toliko vridno nego onih držav, ke su unutar ovoga granično­ga sustava. Pravoda je razum­ljivo, da EU Hrvatsku nije mogla tako brzo primiti u ov schengenski sustav, jer za to je uvjet da more čuvati svoju granicu prema Bosni i Hercegovini i Srbiji odnosno i Republiki Srpskoj. Tako du­žičku granicu ne bi mogla č­u­vati a u krajnom i hermetski zatvoriti nijedna druga država, a kamo li Hrvatska. I za­to, ali ne samo zato, su dalekovidni ljudi vehementno dje­lali na tom i lobirali, da bi i Bosna i Hercegovina i Srbija i Črna Gora čim prije prist­u­pile EU. Argument je bio, da — prem svih nedostatkov i te­škoć s ovimi državami i nje­vimi političari — je još uvijek bolje imati ih u svojem susta­vu nego u drugom, recimo ru­skom ili arapskom. A tim bi bilo i riješeno pitanje neobra­nive sadašnje vanjske granice EU na istoku i jugu HR.

More i smi se mirno zva­ti povijesnim dogadjajem, ča se je pripetilo ne­dilju, 2. aprila u Filežu. Kao da smo ljeta i desetljeća dugo čekali na to, a takaj kao da je sām Vlado Vuković čekao na to da se more i smi vrnuti u krilo (gradišćansko)hrvat­ske književnosti. Ovo krilo pravoda nikada nije bio osta­vio, samo se je bio odaljio p­o­vukao, otselio, odstranio, mo­rebit dijelom još i odvratio — ali je ostao povezan, emoci­o­nalno duhovno. Vlado Vuko­­vić je morebit najkonzekvent­nije krojio a pak i živio svoje hrvatstvo. Ki su ga još imali sriću upoznati u Hrvatskom akademskom klubu, znaju za njegov angažman, njegovu bo­rbenost, njegovo oduševlje­nje i upornost u pogledu na jezik i svist a tim i na pouz­danost. Nikada nije krio da je Filežac, ali mu je ta rodni Filež bio otskočna daska, a  Hak mu je dao kreljute da se je dignuo u pjesničke višine, kamo ga je od „svojih“ i domaćih književnikov, pjesnikov malo-gdo mogao slijediti.

I opet jednoč su nam ko­ru­ški Slovenci pokazali, da je Država Austrija potegnula prik stola narodne gru­pe, kad je išlo za dvojezičnu topografiju, ku je cijela austrijska javnost — a s njom i mnogi zaslipljeni pripadniki narodnih grup — nažalost scvrila na pitanje „dvojezičnih seoskih ta­blic“. Kad su Slovencem u Koruškoj 26. aprila 2011. ljeta pak zagaran­tirali 164 dvojezičnih seoskih/ mjesnih tablic, neupućeni i s ovim pita­njem „neoptere­će­ni“ su jasno glasno objavili i se veselili da su „do sada otvorena manjin­ska pitanja u A­ustriji“ riješena.

Hvale je vridno, da se je hrvatski Savjet za na­rodnu grupu u svojoj mi­nuloj sjednici 11. marca o lj. bavio uz ostalo i budućimi mogućnosti podupiranja ma­njinskih medijev, pred svim t­i­skanic. Zapravo svaka od pet autohtonih narodnih grup ima svoje tiskanice. U pogledu na gradišćanske Hrvate su to dva tajedniki, HRVATSKE NOVINE i CRIKVENI GLASNIK kao i tromisečniki NOVI GLAS (HAK) i GLASILO (HKD). Kako je po sjednici rekao novo­odibrani predsjednik Savjeta, Martin Ivančić, za Hrvatski radio ORF-a Gradišće, on da je jur peljao razgovore s ministrom Thomasom Drozdom, ki je odgovoran za novelu Zakona o podupiranju štampe.

Ne tribamo biti ni bogzna kako stari, da bi se još spomenuli, sjećali 1989. ljeta, ko je ušlo u europsku, zapravo svitsku povijest kao „Ljeto preokreta“ (Wendejahr 1989). U juniju toga ljeta su ministri vanjskih poslov Au­strije, Alois Mock, i Madjarske, Gyula Horn, velikimi šk­a­rami za vlaku prerizali zadnje kusiće ionaku jur jako hrdjave bodljikave žice — i u pren­o­šenom i konkretnom smislu — i su tim Europi, svitu poka­zali da je Europe — barem u ovom dijelu — opet ujedinjena, da je već ne dilu ni želje­z­ni zastor niti stoju vojaki na granici niti već ima dvih su­protnih društvenih sistemov.

Ne samo u HRVATSKI NOVINA smo opširno pi­sa­li i izvješćavali o pred­vidjenom gradišćanskohrva­t­skom shodišću u Zagreb kr­a­jem maja o. lj. Isto tako smo i informirali o službenom pohodu dijecezanskoga biškupa kod hrvatskoga premijera A. Plenkovića. Ali nam očigledno nije stala na raspolaganje cijela  i potpuna informacija odnosno točan sadržaj razgo­vora. To su sada objavile cri­k­vene novine Dijeceze Gradišće MARTINUS. U vrlo op­šir­nom izvešćaju piše uz ostalo da je „…Živković raspravljao jur s Plenkovićevim (Hdz)  pretho­dnikom (dakle s Mila­novićem od Sdp-a) o štartu novoga kulturnoga društva, ko gradišćanske Hrvate na z­ahtjevan način i pokazu­ju­ći na budućnost že­lji ujedini­ti pod europskim krovom i od­bija folkloristično usko pe­lja­nje, zatvaranje i skriva­nje kao jež u slipu ulicu…“

Dokle su demokratske i pozitivne snage i u po­gledu na narodne grupe u Au­striji i u inozemstvu — s pravom — tukle po protivslo­ve­n­skih i protiv manjin­skih političkih zastupnikov u Ko­ru­škoj i po njevi mandatari, u samom Gradišću i u Beču med narodnimi grupami i n­a­cionalnimi manjinami to nije pro­uzrokovalo bogzna kakove re­akcije. Kao da se to nije ni o­pazilo ni primjetilo. A zapra­vo otkrivanje svega toga, na­ime da je Narodna stranka u Koruškoj najednoč, protiv svih prijašnjih dogovorov, ka­nila izbaciti „slovenski“ iz K­oruškoga ustava, imamo za­hvaliti angažiranoj a ne ma­nje hrabroj novinarki, uredni­ci Ö1 Mittagsjournala u Orf-u, Korneliji Vošpernik.

Dokle se je po biškupljevoj najavi lani 18. decembra po velikom bo­žićnom koncertu »Pax et bo­num« (Mir i dobro) u file­škoj crikvi još različito i nejasno tumačilo ča bi mogla biti odnosno ča bi mogla nastati kulturno-prosvjetna u­dr­uga »Hrvat S.A.M« (ovo su inicijale za Slovačka-Austrija-Madjarska) po službenom po­hodu dijecezanskoga biškupa Željeznoga, mons. dr. Egidija Živkovića hrvatskomu premi­jeru Andreju Plenkoviću kao i zagrebačkomu nadbiškupu kardinalu Josipu Bozaniću sa­da se kaže jasnija slika.

Recimo istinu i tim kako je: Činjenica da su ko­ru­­ški Slovenci spomenuti u zemaljskom ustavu Koru­ške je minimalna varijanta to­ga ča bi sve moglo i tribalo biti. Da bi rič minimalno mo­gli stupnjevati tribalo bi u o­vom slučaju reći najminimal­nije. Ali minimalno jur samo po sebi veli da je to najmanje nek moguće. Rezultat diskusije, ku je ponovno započeo predsjednik koruške Narodne stranke, je nova verzija te­k­sta, u kom Koruška već ne more najti još ni vlašće riči za svoje slovenske sugradjane, nego ih posudjuje od saveznoga ustava. Ov govori o slo­venskom jeziku, o tradiciji i kulturnom jerbu, ke triba po­štivati, čuvati i podupirati, nač neka se pokaže u članku 7 Zemaljskoga ustava.

Odluka Zemaljskoga su­da u Željeznu u prvoj instanci slučaja „podupiranja kulture“ u korist Es­terházyjevoga pod­uzeća a tim protiv Zemlje Gra­dišće mo­gla bi biti presedan i bi u bu­du­će mogli služiti kao pri­m­jer ili op­ra­vdanje za kasnije slične slučaje: naime i u po­gl­e­du na subvencioniranje kultur­nih priredab i institucijov na­rodnih manjin u Gradišću, posebno i Hrvatov. Arenaria d.o.o. se je naime probila sa svojom tužbom protiv Zemlje Gradišće odnosno Odjela za kulturu i je dobila civil­ni proces da joj se mora ispla­titi subvencija za kulturno djelovanje od ukupno jedan milijun €.