Na početku veljek jasna poruka: Triba kritizirati novinare i novinar­ke zbog stalnoga povaljanja jednoga tr istoga pitanja au­s­trijskim političarom: Gdo će s kim koalirati, dakle gdo će s kim pojti u savez po dojdu­ći izbori za Nacionalno vije­će i gdo će s kim sastaviti no­vu sa­veznu vladu. To pitanje, ne samo da je besmisleno, nego je u medjuvrimenu i tupo i do­sadjuje i zamara ne samo po­li­tičare i političarke nego pred svimi čitalačku ili gledalačku publiku. Triba, naravno otvo­reno kritizirati i političare i političarke: nimaju hrabrosti da jasno velu, da im je ovo stal­no ponovljeno pitanje prebedavo i nimaju hrabrosti da priznaju da im, naravno, stoji do čuvanja moći i da su za­to po sebi razumljivo pripravni se sa svakim „leći u stelju“.

Povjesničarom, vjerojatno i hrvatskim jeziko­slovcem kao i znanstve­nikom ki su se bavili i se da­nas bavu vjerom u Gr­adišću, pred svim i lutorkom, vjerojatno je bio poznat protes­ta­nt­ski, lutorski pastor Grgur Py­thiraeus Mekinić kao i mjes­to njegovoga djelovanja Sveti Križ u tadašnoj zapadnoj U­garskoj. Nam je naziv za ovo selo bolje poznat kao Kere­s­tur po ugarskom (Német) Kereszturu. Sridnjogradiš­ćan­skim Hrvatom je ovo vrlo bo­gato selo — u prispodobi s okolišnimi hrvatskimi seli — poznato pred svim i zato jer imaju onde dobra i čuvana vi­na i istaknute vinare, jer je onde zadnja postaja željezni­čke veze med Bečom i sridnjim Gradišćem (ka pelja prik Šoprona) a otkad je od 1989. opet otvorena granica se iz sjevernoga Gradišća, iz Po­ljancev prik Šoprona, Koljn­o­fa i Kerestura brže dojde u sridnjogradišćanski Filež i Mjenovo.

Prošli vikend je bio vrlo značajan za gradišćan­ske Hrvate u pogledu na folklor, a to na dvi lokacija, u dvi zemlja. Na jednu je u sjeverogradišćanskom Vulka­pro­drštofu folklorna grupa Po­ljanci počela sa svojim slav­ljem utemeljenja. Iz Poljan­cev se je razvio zapravo hrvatski pokret, ki se pokušava suprot­staviti brzoj asimilaciji i germanizaciji ne samo u ovom selu na Poljanci. Upornoj A­n­geliki Kornfeind i nje pomagačem i pomagačicam se je ugodalo, da ova folklorna gr­u­pa postane institucija u koj imaju mjesta najmladji uz­ra­s­ti ča do seniorov i da je to sve skupa zapravo zmožan zbor, ki brojnim svojim članom nudi mogućnost koriš­će­nja hrvatskoga jezika, do ne­ke mjere još i jezične vježbe kroz angažirane peljače a ne na zadnje i odlučnost, da hrvatski duh živi u ovoj fol­klor­noj grupi, premda je iz­van folklornih grup ods. zbo­rov i kazališnih grup sve teže gajiti hrvatski duh i kulturu zajedno s većim brojem ljudi.

Federativna unija europ­skih narodnosti Fuen jur duga ljeta djeluje u korist narodnih manjin u Eu­ro­pi i je svoje djelovanje pro­š­i­rila ne samo prema sjeve­ru i sjeveroistoku, nego u zadnji ljeti prema jugu i jugoistoku. Gradišćanski Hrvati u Austriji su u Fuen-u zastupani ta­kaj jur duga ljeta a u novije je uz Hkd u Gradišću u Fuen-u sve aktivniji i Hrvatski centar u Beču. Tako je Hkd bio organizirao godiš­nji Fuen-kongres 2011. ljeta u Željeznu.

Još se mnogi spominjaju, kako je bilo teško, mu­č­no i najprvo skoro bez izgleda, da bi i Hrvati i Hrva­tice u Gradišću dostali kona­čno gimnaziju po uzoru k­o­ru­ških Slovencev u Celovcu (Klagenfurt). Slovenci su tu gimnaziju bili dostali jur 1957. a to ne kao dvojezičnu, ne­go slovensku gimnaziju. To gradišćanska politika tada ni­je željila, pred svim to nije ka­nio ni tadašnji zemaljski poglavar Lovre Karall (Övp), o­čigledno iz straha segregaci­je i prevelikoga otpora sa stra­ne i Nimcev u zemlji a mogu­će i iz tada još prisutnoga straha da se „naši“ ljudi ne­ć­e­du dovoljno naučiti nimški.

Svježe, duhovito, nadahnuto, šaljivo, hra­bro, pro­vokatno, pouzdano, sa­mosvisno, ponekad malo i pretirano, na svaki način si­m­patično s malim „šusom“ pe­­lina i gorkoće, mogao bi biti i gin u posebnom njevom pi­ću… Ovako bi mogli opisati urednički kolektiv okolo NOVOGA GLASA, tromisečnoga ča­sopisa Hrvatskoga akademskoga kluba, ki je prošli tajedan odlikovan kulturnom na­gradom Hrvatskoga centra »MINI-METRONOM« za 2016.

Kriza Hrvatske vlade, a tim i Hrvatskoga sabora se naravno odražava ne samo na Hrvatsku, nego i na Europsku uniju a pred svim i na gradišćanske Hrvate. Po­čnimo u samoj Hrvatskoj, ka­de je premijer Plenković otpustio tri ministre a odstupio je i predsjednik Sabora. Do­bro, nisu ovi iz Plenkovićeve stranke, ali da premijer mora otpustiti tri ministre jer ne va­ljaju i samo su škodljivi politi­čkomu peljanju ove države, je dosta jedinstveno. Naravno, demokracija se ne more nau­čiti u tako kratkom času. Mla­doj Republiki Hrvatskoj stru­čnjaki i znalci su prorokovali dugi, trnoviti i bolni put do demokracije. Evo, Hrvatska je na put tamo, ali još dugo onde nije stigla.

1. maj, Dan djela, državni praznik, je dao priliku svim političkim stran­kam u Austriji, da držu svoje prvo­majske manifestacije, sveta­čnosti i da njevi vrhovni zastupniki držu govore povo­dom ovoga dana i da tom pri­likom odbriznu svojim kontrahentom i drugim političkim partijam u borbi za vlast i im predbacivaju ča krivo dj­elaju. To nije ništ novoga, to je bilo zapravo svenek ta­ko. Samo da je ovput bilo još ma­lo oštrije, jer očekuju pa­r­la­mentarne izbore — još ovo ljeto aki bi išlo po opoziciji, oporbi, odnosno kljetu, ka­­ko tvrdu vladajuće dvi stranke.

Brojni gosti Kuge su bili svidoki na do sada četiri predstava većjezičnoga mjuzikla »Vila Mila«— dvi školske predstave i dvi večer­­nje predstave prošli vikend, a jedna još slijedi nedilju, 30. aprila — da se radi o nevjero­jatnom muzičkom uspjehu, garniranim vrlo zanimljivimi sadržajnimi točkami i brojni­mi šaljivimi dijalogi, uz ne­vje­­rojatne izvedbe domaćega pl­esnoga i pjevnoga naraš­ća­ja pretežno, ali ne samo hrvatskoga sridnjega Gradišća.

Je to bilo samo  slobodno po Williamu Shakespe­a­re-u „Much adoo about nothing“, dakle puno larme za ništ, ili je bila samo proba za daljnje postupanje uoči her­metičnoga zatvaranja središ­nje Europe (to je: EU unutar schengenskih granic i u me­djuvrimenu bez Ujedinjenoga kraljevstva)? U vazmeni čas smo čuli stra­šne visti sa slovensko-hrvat­skih­ graničnih prijelazov na zapadu, dakle blizu Italije i na glavnoj prometnici iz sje­vera Europe pre­ma jugu. Čim dalje je išlo pr­e­ma istoku, tim manje je bilo gužvov i zasto­jev a na granici na slovensko-madjarski ods. hrvatsko-ma­djarski prijelazi ih zapravo u­opće nije bilo.