Ne da ne bi ionako znali. Ali svenek i nanović po­litičarom dajemo šansu da bi nam pokazali svoju do­b­ru volju pak da bi ipak ne­što postigli u korist narodnih grup u Austriji. Svih šest autohtonih, dakle starosjedila­čkih narodnih grup u Austriji imaju dva velike logore, tabo­re, ki za sebe reklamiraju zastupničtvo narodnih grup. Na jednu stranu samoimenovano i po milosti Saveznoga kanc­e­larstva agirajuće predsjedni­čtvo predsjednikov svih šest Narodnosnih savjetov (češki, hrvatski, slovački, slovenski, madjarski i romski) — a na drugu stranu Centar austrij­skih narodnih grup (Can), ki po svojoj milosti i uz potporu u njemu zastupanih na­rodnosnih organiza­cijov svojim putem i svojim angažma­nom kani dojti do cilja.

Uminulih 45 ljet, od svo­jega osnivanja, folkl­or­ni ansambl gradiš­ća­n­skih Hrvatov Kolo-Slavuj se je posvetio vrhunskomu umjetničkomu djelovanju, istra­ži­v­anju i p­o­s­tavljanju na sce­nu kako doma­ćega tako i hrvat­skoga folklo­ra uopće. To mu se je i ugodalo — naravno svenek i ocj­e­njujući po dati prilika i mogućnosti, polag znanja i stepena is­traživa­nja. Ovako prošlih 45 ljet ovoga nadregionalnoga ansambla moremo gledati kao dugu i ši­roku cestu popločanu s broj­nimi izvanrednimi koreografijami, odličnimi muzičkimi sastavi i predivnimi muzički pr­od­ukcijami, najprvo kao LP-ploče a kasnije pak kao CD-jke. A sve to je Kolo-Salvuj re­dovito i s velikim uspjehom prikazivao na veći i manji i svetačni nastupi doma i po seli kao i u susjedni zemlja i država kao i drugi, izvan­eu­rop­ski kontinenti.

Prošao je i Državni svetak, ali bi bilo bolje reći praznik, jer svetak se od­naša pred svim na crikvene svetke, a praznik na dan ka­da se praznuje (!?) i kada se ne djela, a to je 26. oktobra*) u Austriji. S narodnimi grupa­mi ods. nacionalnimi m­a­nji­nami u Austriji to nima nika­kove veze, jer se manjine posebno — iako sve slabije — spominju 15. maja 1955. ka­da je potpisan Državni ugovor u Beču s poznatih 5 točak Članka 7 u ki su zagarantirana manjinska prava u Austriji.

Sve je već hrvatskih dru­š­tav i takovih ka imaju u svojem naslovu hrvat­ski — iako se u Gradišću, ako se razgovara na nimškom skoro isključivo govori o gradišć­an­skohrvatskom a skoro već nikada ne o hrvatskom. Ako se pomina po hrvatsku, onda se ipak još ovde i onde čuje hrvatski, ali terminus gradišćanskohrvatski je sve prošireniji. Mogli bi to pripisati i identitetu: s hrvatski se sve manje ljudi identifcira a s gadišćanskohrvatski — za razliku od hrvatski — moru još nešto započeti. Će li se to vrijeda izražavati i u nazivi na­ših društav, ćemo viditi, ako pak društva namjesto hrvat­ski… budu imala gradiš­ća­n­skohrvatski… Tako na pri­m­jer Gr­adišćanskohrvatski aka­demski klub, Gradišćan­sko­hrvatsko kulturno društvo u Gradišću, Gradišćanskohrvat­ski kulturni i dokumentarni centar, Gradišćanskohrvatska narodna visoka škola itd. Ana­logno tomu pak i u pogledu na jezik gradišćanskohrvat­ski u gradišćanskohrvatski dru­št­vi u Gradišću. Vam se to is­to či­ni nekako pretirano s tim jasnim i glasnim naglašava­njem regije, pokrajine, savez­ne ze­mlje.