Svježe, duhovito, nadahnuto, šaljivo, hra­bro, pro­vokatno, pouzdano, sa­mosvisno, ponekad malo i pretirano, na svaki način si­m­patično s malim „šusom“ pe­­lina i gorkoće, mogao bi biti i gin u posebnom njevom pi­ću… Ovako bi mogli opisati urednički kolektiv okolo NOVOGA GLASA, tromisečnoga ča­sopisa Hrvatskoga akademskoga kluba, ki je prošli tajedan odlikovan kulturnom na­gradom Hrvatskoga centra »MINI-METRONOM« za 2016.

Kriza Hrvatske vlade, a tim i Hrvatskoga sabora se naravno odražava ne samo na Hrvatsku, nego i na Europsku uniju a pred svim i na gradišćanske Hrvate. Po­čnimo u samoj Hrvatskoj, ka­de je premijer Plenković otpustio tri ministre a odstupio je i predsjednik Sabora. Do­bro, nisu ovi iz Plenkovićeve stranke, ali da premijer mora otpustiti tri ministre jer ne va­ljaju i samo su škodljivi politi­čkomu peljanju ove države, je dosta jedinstveno. Naravno, demokracija se ne more nau­čiti u tako kratkom času. Mla­doj Republiki Hrvatskoj stru­čnjaki i znalci su prorokovali dugi, trnoviti i bolni put do demokracije. Evo, Hrvatska je na put tamo, ali još dugo onde nije stigla.

1. maj, Dan djela, državni praznik, je dao priliku svim političkim stran­kam u Austriji, da držu svoje prvo­majske manifestacije, sveta­čnosti i da njevi vrhovni zastupniki držu govore povo­dom ovoga dana i da tom pri­likom odbriznu svojim kontrahentom i drugim političkim partijam u borbi za vlast i im predbacivaju ča krivo dj­elaju. To nije ništ novoga, to je bilo zapravo svenek ta­ko. Samo da je ovput bilo još ma­lo oštrije, jer očekuju pa­r­la­mentarne izbore — još ovo ljeto aki bi išlo po opoziciji, oporbi, odnosno kljetu, ka­­ko tvrdu vladajuće dvi stranke.

Brojni gosti Kuge su bili svidoki na do sada četiri predstava većjezičnoga mjuzikla »Vila Mila«— dvi školske predstave i dvi večer­­nje predstave prošli vikend, a jedna još slijedi nedilju, 30. aprila — da se radi o nevjero­jatnom muzičkom uspjehu, garniranim vrlo zanimljivimi sadržajnimi točkami i brojni­mi šaljivimi dijalogi, uz ne­vje­­rojatne izvedbe domaćega pl­esnoga i pjevnoga naraš­ća­ja pretežno, ali ne samo hrvatskoga sridnjega Gradišća.

Je to bilo samo  slobodno po Williamu Shakespe­a­re-u „Much adoo about nothing“, dakle puno larme za ništ, ili je bila samo proba za daljnje postupanje uoči her­metičnoga zatvaranja središ­nje Europe (to je: EU unutar schengenskih granic i u me­djuvrimenu bez Ujedinjenoga kraljevstva)? U vazmeni čas smo čuli stra­šne visti sa slovensko-hrvat­skih­ graničnih prijelazov na zapadu, dakle blizu Italije i na glavnoj prometnici iz sje­vera Europe pre­ma jugu. Čim dalje je išlo pr­e­ma istoku, tim manje je bilo gužvov i zasto­jev a na granici na slovensko-madjarski ods. hrvatsko-ma­djarski prijelazi ih zapravo u­opće nije bilo.

Jasno je bilo da ovo mo­re biti samo proba Europ­ske unije na svoji vanjski odnosno schengen­ski granica. Hrvatskoj se naž­alost nije u­godalo da u ovi tri ljeti od pri­stupa udje unutar schengen­skoga sustava. To znači da je izvana i da članstvo u Europ­skoj uniji nije ni prilično toliko vridno nego onih držav, ke su unutar ovoga granično­ga sustava. Pravoda je razum­ljivo, da EU Hrvatsku nije mogla tako brzo primiti u ov schengenski sustav, jer za to je uvjet da more čuvati svoju granicu prema Bosni i Hercegovini i Srbiji odnosno i Republiki Srpskoj. Tako du­žičku granicu ne bi mogla č­u­vati a u krajnom i hermetski zatvoriti nijedna druga država, a kamo li Hrvatska. I za­to, ali ne samo zato, su dalekovidni ljudi vehementno dje­lali na tom i lobirali, da bi i Bosna i Hercegovina i Srbija i Črna Gora čim prije prist­u­pile EU. Argument je bio, da — prem svih nedostatkov i te­škoć s ovimi državami i nje­vimi političari — je još uvijek bolje imati ih u svojem susta­vu nego u drugom, recimo ru­skom ili arapskom. A tim bi bilo i riješeno pitanje neobra­nive sadašnje vanjske granice EU na istoku i jugu HR.

More i smi se mirno zva­ti povijesnim dogadjajem, ča se je pripetilo ne­dilju, 2. aprila u Filežu. Kao da smo ljeta i desetljeća dugo čekali na to, a takaj kao da je sām Vlado Vuković čekao na to da se more i smi vrnuti u krilo (gradišćansko)hrvat­ske književnosti. Ovo krilo pravoda nikada nije bio osta­vio, samo se je bio odaljio p­o­vukao, otselio, odstranio, mo­rebit dijelom još i odvratio — ali je ostao povezan, emoci­o­nalno duhovno. Vlado Vuko­­vić je morebit najkonzekvent­nije krojio a pak i živio svoje hrvatstvo. Ki su ga još imali sriću upoznati u Hrvatskom akademskom klubu, znaju za njegov angažman, njegovu bo­rbenost, njegovo oduševlje­nje i upornost u pogledu na jezik i svist a tim i na pouz­danost. Nikada nije krio da je Filežac, ali mu je ta rodni Filež bio otskočna daska, a  Hak mu je dao kreljute da se je dignuo u pjesničke višine, kamo ga je od „svojih“ i domaćih književnikov, pjesnikov malo-gdo mogao slijediti.

I opet jednoč su nam ko­ru­ški Slovenci pokazali, da je Država Austrija potegnula prik stola narodne gru­pe, kad je išlo za dvojezičnu topografiju, ku je cijela austrijska javnost — a s njom i mnogi zaslipljeni pripadniki narodnih grup — nažalost scvrila na pitanje „dvojezičnih seoskih ta­blic“. Kad su Slovencem u Koruškoj 26. aprila 2011. ljeta pak zagaran­tirali 164 dvojezičnih seoskih/ mjesnih tablic, neupućeni i s ovim pita­njem „neoptere­će­ni“ su jasno glasno objavili i se veselili da su „do sada otvorena manjin­ska pitanja u A­ustriji“ riješena.

Hvale je vridno, da se je hrvatski Savjet za na­rodnu grupu u svojoj mi­nuloj sjednici 11. marca o lj. bavio uz ostalo i budućimi mogućnosti podupiranja ma­njinskih medijev, pred svim t­i­skanic. Zapravo svaka od pet autohtonih narodnih grup ima svoje tiskanice. U pogledu na gradišćanske Hrvate su to dva tajedniki, HRVATSKE NOVINE i CRIKVENI GLASNIK kao i tromisečniki NOVI GLAS (HAK) i GLASILO (HKD). Kako je po sjednici rekao novo­odibrani predsjednik Savjeta, Martin Ivančić, za Hrvatski radio ORF-a Gradišće, on da je jur peljao razgovore s ministrom Thomasom Drozdom, ki je odgovoran za novelu Zakona o podupiranju štampe.

Ne tribamo biti ni bogzna kako stari, da bi se još spomenuli, sjećali 1989. ljeta, ko je ušlo u europsku, zapravo svitsku povijest kao „Ljeto preokreta“ (Wendejahr 1989). U juniju toga ljeta su ministri vanjskih poslov Au­strije, Alois Mock, i Madjarske, Gyula Horn, velikimi šk­a­rami za vlaku prerizali zadnje kusiće ionaku jur jako hrdjave bodljikave žice — i u pren­o­šenom i konkretnom smislu — i su tim Europi, svitu poka­zali da je Europe — barem u ovom dijelu — opet ujedinjena, da je već ne dilu ni želje­z­ni zastor niti stoju vojaki na granici niti već ima dvih su­protnih društvenih sistemov.