Početke Festivala hrvat­ske kulture u Slovačkoj triba zapravo iskati u  1987. ljetu. Tada je krajem miseca junija bio hakovski Dan ml­adine u Mjenovu a Martin Prikosović je bio po­zvao tadašnjega načelnika Devinskoga Novoga Sela, Já­na Cvečka, u Mjenovo. On­de se je pak bio upoznao i s fileškimi Granič­ari i ih je po­zvao jur kratko potom na gos­tovanje u Devin­sko Novo Se­lo. Po gostovanju Graničarov onde pisao je Jakov Berlaković 11. septembra u Hrvatski novina pod naslovom „Braći na pohodu“: „Iako smo si braća po rodu, blizi po jeziku i su­sjedi u geografskom p­o­gledu, rijetkokrat imamo pri­liku da pohodimo naše Hr­vate u Čehoslovačkoj“.

Starji med našimi štitelji se znamda još spomi­njaju pohoda mladoga i karizmatičkoga američkoga predsjednika Johna F. Kennedyja 3. i 4. junija 1961. lje­ta Austriji kada se je u Be­ču oficijelno i službeno bio sa­stao sa šefom Kremlja Nikitom Hruščovom. Ako ne svis­no ili kad još nisu imali televizor — ipak je austrijsko stanovničtvo o tom dovoljno d­o­znalo, jer se je pu­no izvje­šća­valo. Danas bi to novom ri­ču zvali „medjiski hipe“.

Hrvatski jezik se je po­čeo zgubljati zapravo od o­noga trenutka kada su naše hrvatske pramajke i naši hrvatski preoci došli na područje današnjega Gradišća (ča je ipak za puni širji geografski i kulturni pojam nego samo današnja najmladja au­strijska savezna zemlja Burgenland) a pak i još čuda da­lje: sjevernije do Brna, isto­č­nije do Trnave i skoro do Bu­dimpešte a zapadnije skoro ča do Kremsa. Tomu je sada jur skoro pol tisućljeća, kada su došli prvi hrvatski kolonisti na ovo područje — i zbog Turkov, ali ne samo, iz različ­nih krajev današnje Hrvatske i Bosne, ali sigurno ne iz Dal­macije, a sigurno ne iz Dub­rovnika.

Približava se Svitsko prvenstvo (SP) u nogo­metu u Rusiji. 16. junija ovo SP počinje s utakmicom Rusija - Saudija Arabija. Najkašnje onda ćemo opet im­ati ne samo 32 momčadi nego isto toliko nacionalnih izbornikov — na papiru. Ali točno znamo da će biti sto ti­suće gledateljev u stadioni, a milijuni i stotinu milijuni gledateljev pred svim pred te­levizori. A puno od njih će­du biti ujedno i izborniki, a svaki od njih će bolje znati od drugoga ča bi tribalo učiniti da bi ova ili ona momčad bila još bolja i uspješnija i u čemu je izbornik sve pogrišio kad je rezultat drugačije ispao nego si je ov/a ili on/a to željio/la i se ufao/la. Pred svim po dobiveni ali uglavnom po izgu­b­ljeni utakmica svi oni znaju ča bi bilo bolje učiniti i u če­mu je pogrišio izbornik.

Cilj je svih medijov, da­kle i tiskanih i eletron­skih, a pred svim i social media, da postižu čim ši­rje sloje publike, da je čitaju i gledaju čim već ljudi i da u sve većoj konkurenciji ne samo moru opstati, nego da po mogućnosti još i moru proširiti svoj klijentel, dakle štitelje, gledatelje odnosno p­osjetitelje. Naravno, da su novi mediji, takozvani social media velika konkurencija tra­dicionalnim medijam kako su to tiskane novine ili televizija ili radio. Zato se i ovi tradici­­onalni mediji pokušavaju u­sidriti i npr. i na webu, to je na domaći stranica u inter­ne­tu, na Fejsu itd.

Vrlo je zanimljivo a pred svim i hvale vridno, da se u odredjeni vrimen­ski vali različni krugi naših šti­teljev i štiteljic u različni i us­meni i pismeni forumi bavu tim ča bi rado čitali u hrvat­ski tiskanica a pred svim i u Hrvatski novina. Neki to či­nu na znanstvenoj razini i visokoj intelektualnoj argumentativnoj razini citirajući poznate filozofe i medijske mu­droznance. Drugi to činu na temelju svojega čitalačkoga iskustva ča vuču uz čitanja tiskanic na nimškom jeziku.

Vrlo zanimljiva priredba u spomen 100. obljetni­ce od konca Prvoga svit­sko­ga boja odnosno od rodjenja Prve Republike Austrije 1918. ljeta, na ku je subotu bilo p­o­zvalo Likud (Literarno i kul­turno dr­uštvo) u Filežu, je da­la ba­rem kratke odgovore na mno­ga pitanja ali ujedno i o­t­vorila mnoga pitanja na ka bi znam­da u Filežu još mogli ba­rem dijelom najti odgovora.

Hrvatsko shodišće »Putu­juçoj Celjanskoj Mariji« u Cogrštofu prošli p­etak, 27. aprila je u već kom pogledu bilo značajno a pred svim i dalekovidno odnosno važno u vjerskoknjiževnom i manjinskopolitičkom pogledu. Ne samo da su vjerniki i iz susjednih sel na ti dan piše došli na ovo shodišće i da su ih Cogrštofci na rubu sela če­kali s drivenim kipom »Putu­ju­çe Celjanske Marije«, da bi ju smili nositi Uzlopci do cri­kve, oni, ki su ju nedavna im­a­li u goste i se još danas rado spominaju na ov važni doga­djaj pred svim i u vjerskom ali i društvenom pogledu.

Sudbonosna su to bila lje­ta kih se ljetos spomi­njamo: završetak Prvoga svitskoga boja 1918. lj., pr­e­u­zimanje vlasti u Austriji kroz nacionalsocijaliste 1938. lj., studentski pokreti, demons­tracije i društvena revolucija 1968. itd. do sada 2018. ljeta kada imamo mogućnost u re­lativnom miru sve to pogledati retrospektivno, kroz pri­zmu povjesničarov i obdjelano u bezbroj subjektivnih i objektivnih prinosev, razmatranj, dokumentacijov, člankov, izvješćajev i knjig na svi mogući jeziki i iz različitih sta­jališćev i gledišćev.

U medjuvrimenu su odr­žali jur 11. Grajam — gradišćansku jačku mladih. Ovo je bila zapravo epohalna ideja tadašnjega pelja­čtva Hrvatskoga kulturnoga društva na čelu s predsjednicom mag. Zlatkom Gieler sa­da jur pred već od 20 ljet. Gra­jam je, naime bienala, dakle se održava svako drugo ljeto, alternirajući, to znači izmjenice s Recitalom, recitira­njem pjesmic na hrvatskom jeziku. Obadvoja naticanja su od jako velike važnosti za gra­dišćanskohrvatski i hrvatski narašćaj u Gradišću.