Sudbonosna su to bila lje­ta kih se ljetos spomi­njamo: završetak Prvoga svitskoga boja 1918. lj., pr­e­u­zimanje vlasti u Austriji kroz nacionalsocijaliste 1938. lj., studentski pokreti, demons­tracije i društvena revolucija 1968. itd. do sada 2018. ljeta kada imamo mogućnost u re­lativnom miru sve to pogledati retrospektivno, kroz pri­zmu povjesničarov i obdjelano u bezbroj subjektivnih i objektivnih prinosev, razmatranj, dokumentacijov, člankov, izvješćajev i knjig na svi mogući jeziki i iz različitih sta­jališćev i gledišćev.

U medjuvrimenu su odr­žali jur 11. Grajam — gradišćansku jačku mladih. Ovo je bila zapravo epohalna ideja tadašnjega pelja­čtva Hrvatskoga kulturnoga društva na čelu s predsjednicom mag. Zlatkom Gieler sa­da jur pred već od 20 ljet. Gra­jam je, naime bienala, dakle se održava svako drugo ljeto, alternirajući, to znači izmjenice s Recitalom, recitira­njem pjesmic na hrvatskom jeziku. Obadvoja naticanja su od jako velike važnosti za gra­dišćanskohrvatski i hrvatski narašćaj u Gradišću.

Nije svakidanje, kako bi se to zapravo od zastup­nikov narodnih grup m­oglo očekivati da su svi jed­noga mišljenja ako ide za is­punjenje manjinskih prav i da se konačno nešto kreće da bi se poboljšala njeva situaci­ja. Evo, sada je postignut je­d­noglasni sporazum svih šest Savjetov (autohtonih) narod­nih grup u Austriji. Zaključili su rezoluciju za podupiranje štampe a druga rezolucija se tiče noveliranje zakona za privatne škole. A treti je zajed­nički zaključak, da su se svi Savjeti priključili rezoluciji Orf-vijeća publike o dodatnoj televizijskoj emisiji o na­rodni grupa. Pol ure dodatne emisije o narodni grupa u tajednu na Orf 2 ili Orf III.

U medjuvrimenu širom E­u­­rope poznata inicijativa gradjanov za podupira­nje narodnih manjin i etni­čkih skupin u Europi Minority SafePack je uspila. Inici­jator ove inicijative u svi čla­nica Europske unije je Federativna unija europskih na­ro­­dnosti a posebno incijativa i predsjednika ove medjuna­rodne organizacije Vinczeta Loránta, za kim stoji zmožna madjarska nacional­na manjina u Rumunjskoj, ka se u toj postkomunističkoj dr­žavi bo­ri za svoja manjinska prava.

U ovi dani, kada smo se pred svim u Austriji bol­no spomenuli onih dani u marcu 1938. ljeta, kada je Austrija okupirana od nacis­tičkih nimških sil — a su Au­strijanci u daleko najvećoj ve­ćini urlajući i zastavami s ku­kastimi križem mašući primi­li novu nimšku vojnu silu i Hi­tlerov nacistički režim, člo­vika ki je zainteresiran u povi­jesti i politički dogadjaji mo­ra čim već zapanjiti ča se dogadja u Španjolskoj a posebno i u Kataloniji. Spominja na neslavnu povijesti ove čla­nice EU još iz 1936. ljeta, a pak kašnje na Francovu dik­taturu daleko u drugoj polovici 20. stoljeća. Ko da bi to sve bilo pozabljeno se je Špa­njolskoj bojsek sve oprostilo ča se je u tu dob diktature sve strašnoga dogodilo. Nimci su za to teško morali platiti i još dandanas za to plaćaju. A u Italiji danas bez ikakovih konzekvencijov moru agirati, se javno politički angažirati i vladati komunisti ino fašisti a vrhu svega i mafija — a ni­gdo u Europi ne diže glas i pi­ta ča to zapravo neka bude.

Na kraju se sve zgusne i postaje dramatično. Ta­ko je i s potpisnom akcijom gradjanske inicijative širom Europe Minority Safe­Pack. Kako smo i u Hrvatski novina pisali i izvješćavali o o ovoj inicijativi u korist na­rodnih grup i nacionalnih manjin u Europi — 50 mili­juni ljudi u država Europske unije pripada nekoj nacional­noj ili etničkoj manjini. Pola­ko nastaje gusto: cilj još nije postignut! Još fali nekoliko tisuć potpisov, a još imamo  samo par dan da si svi skupa zasukamo rukave da bi brali p­otribne potpiske da bi posti­gli prag od 13.500 potpisov ko­liko je EU naložila Au­stri­ji po posebno izdjelanom klju­ču.

Na »Medjunarodni dan žen« 8. marca se je nekoliko hakovcev, prete­ž­no mladih žen, spomenulo ženskih spisateljic i ženskoga lika u gradišćanskohrvatskoj književnosti kao i žen, ke su pisale i pišu literaturu na hrvatskom jeziku i uza to potiču iz Gradišća. Koliko je to bila zahvalna tema za Zrinku Kinda, ka je o toj temi diplo­mirala na Slavistiki Bečkoga sveučilišća, ili je bilo i do­sta „mledna“ i „razrijedjena“ tematika, o tom zna ova mla­da i angažirana prije svega i pedagogica i natprosječno na­darena pjevačica sigurno pu­no povidati. Zapravo sve, o čemu je pisala u svojem diplomskom djelu, je morala sa­ma otkriti i se je kumaj kade mogla naslanjati na jur pos­tojeću sekundarnu literaturu. Dakle je morala sama iskati i najti primarnu literaturu, da­kle istraživati sama ča su objavile žene na hrvatskom. To, dabome, u prošlosti nije bi­lo ni preveć ni preobiljno.

Zapravo je radosna vist, ku je po prvi put oficijelno oglasio Martin Ivančić pri minuloj sjednici hrvatskoga Savjeta o narodni grupa, da mu je od Europske unije odobren Interreg-pro­jekt privatne televizije na hr­vatskom jeziku za gradišćan­ske Hrvate u Austriji, i Ma­dja­r­skoj i Slovačkoj. To je bez sumlje vr­lo ambiciozan i pot­hvatan pro­jekt, od koga, budi­mo iskreni, moremo samo od Ma­r­tina Ivančića očekivati da bi mu ga odobrili.

Novu saveznu vladu, još već hrvatski Savjet za n­arodnu grupu, a najveć Hrvatsko štamparsko društvo čeka — uz sve ostalo — jako važna zadaća, ku bi tribalo čim prije rije­šiti dalekovidno i dugoročno. Sada, u ovom, ide isključivo za tiskane medije a u posebnom za budu­ć­nost Hrvatskih novin. Do­k­le su se krajem 1970-ih i po­čet­kom 1980-ih ljet tadašnji politički zastupniki dvih hrvat­skih logorov Ivan „John“ Mül­ler za Övp i Fric Robak za Spö ujedinili na političkoj ra­zini da bi svaki za sebe (Hkd i Prezidij) ali i skupa (Hrvat­sko štamparsko društvo kao izdavač Hrvatskih novin) n­ašli rješenje za dojduća lje­ta ustoličenjem „živih subv­en­cijov“ i o tom mogli uvjeriti zamaljske i savezne političare, takovoga političkoga kon­senza, sporazuma sada nima.

Nikola Benčić nam je sa svojom opširnom, is­crp­nom knjigom, monogr­a­fijom o Mati Meršiću Miloradiću dao u ruke nevjeroja­tan dragulj. Ne samo da je ak­ademik Benčić konačno u tiskanom obliku objavio sv­o­ju znatno proširenu i nadopu­njenu disertaciju o Miloradi­ću na Bečkoj Slavistiki iz 1963. ljeta, on je ovoga „naj­većega pjesnika nekadašnjih zapadnougarskih i današ­njih gradišćanski Hrvatov konačno postavio tamo kade mu je mjesto — polag vidjenja ku­lturne i književne povijes­ti „našega maloga roja i bro­ja“ (© Miloradić) — i o če­mu bi naš (na)rod tribao znati.