25 ljet sad tomu, da se je umirio spor, da se zravnala svadja med Italijom u Austrijom zbog J­u­žnoga Tirola. To je bio po­vod da su se u Austrijskom parla­mentu, Nacionalnom vijeću spomenuli toga povijesnoga dogadjaja, ki je opet uglavnom nornalizirao odnose med Ita­lijom i Austrijom i med dvimi Tiroli, sjevernim (A) i južnim (I). Ta prisilna podjela je po raspadu monarhije i po teškoj kaštigi Austrije sa strane sa­veznikov, dakle dobitnikov I. svitskoga boja, naložen Austriji.

Još se spominjam rodje­n­danskoga slavlja na ras­to­ku kod Traudike Rože­nić u Trajštofu, kade je bilo sve­čevanje 50. rodjendana Ivice Karalla. U svojem hvalo­spje­vu je tada bio rekao Tome Kačić uz ostalo „…sada su i na­ši junaki jur pedeset…“. No, niti zem. savj. Jivac Ka­rall niti dugoljetni zastupnik u Gradišćanskom zemaljskom saboru Tome Kačić već nisu med nami. Ali se ova Kači­će­va izreka more preložiti i na druge osobe, ličnosti i jubile­je. Ovo se na svaki način tiče i Franje Palkovića (70). Izgle­da da ima toliko snage, da zapravo od prvih student­skih časov do dana današnje­ga „ne miruje“ i da je nazo­čan i akti­van jur već od 50 ljet u (gradišćansko)hrvatskoj sceni na mnogi područji i brojni regija.

Pozdravio je goste na prijemu Kulturne zadruge povodom 35. obljetnice postojanja ove tada široke o­mladinske inicijative u „St­a­roj školi“ u Velikom Borištofu Manuel Bintinger, od nedavna novi predsjednik Ku­ge, ki u čas „radjanja“ Kuge još dugo nije bio rodjen. Da­kle niti ne zna kako teško se je radjala, kako uporni su bi­li tada mladi aktivisti u svojoj borbi da bi „Staru školu“ pre­tvorili u omladinski centar i s gospodarskom pozadinom, jer su jur tada vidili pogibelj odlaska seoskih ljudi „trbuhom za kruhom“ a tim napušćenja sela pred svim u ve­legrad. Aktualni predsjednik je o tom mogao samo čuti, a hvalabogu to emocionalno ni­ma tako u sebi, a tim je pu­no laglje pomirenje s pro­šlo­š­ću, s natezanjem sa seoskom crikvom i svojčas odgovornimi ljudi, ki su se — iz njevoga gledišća ponekad i oprav­dano bojali — da će Kuga doprimiti „kugu“ u selo.

Ako poledamo na internet stranicu i u tražilicu utipkamo ime Dorotea Zeichmann, za pol sekunde moremo najti na webu, u wiki­pediji sljedeće: Dorotea Zei­ch­mann-Lipković (* Klimpuh, Austrija, 1957.) je hrvatska pjesnikinja, autorica romana i prevoditeljica iz austrijskog dijela Gradišća. Živi u selu Klimpuhu. Odrasla je u rodnom selu. U Željeznom je za­vršila srednju školu. Studira­la je u Beču. U tom razdoblju se je počela baviti pisanjem. Ra­dila je u Beogradu i Pragu. Bila je aktivna članica Hrvat­skog akademskog kluba.

Poznate anegdotu, ka n­a­vodno temelji na is­ti­ni­tom dogadjaju u nekada poznatom bečkom Cafe Ce­n­tral, kada su sidili dva po­znati bečki boemi-književniki za stolom — kad je ulazio kazališni kritičar po svojoj vo­lji, koga su ovi dva držali za umišljenoga skažljivca i pote­puha. Ov je imao nasadjeno jahaški šljem, nosio je jaha­čke pričes (Breeches) hlače i jahačke čižme do koljen a u ru­ki jahački bič i je tim svojim neobičnim nastupom povukao paž­nju mnogih gostov u kavani. Na to veli jedna od zgora spomenutih dvih boemov drugomu: „Čuj, i ja ni­mam konja, ali tako ča od nikakovoga konja ka­ko on ni­ma…!?“

Na početku veljek jasna poruka: Triba kritizirati novinare i novinar­ke zbog stalnoga povaljanja jednoga tr istoga pitanja au­s­trijskim političarom: Gdo će s kim koalirati, dakle gdo će s kim pojti u savez po dojdu­ći izbori za Nacionalno vije­će i gdo će s kim sastaviti no­vu sa­veznu vladu. To pitanje, ne samo da je besmisleno, nego je u medjuvrimenu i tupo i do­sadjuje i zamara ne samo po­li­tičare i političarke nego pred svimi čitalačku ili gledalačku publiku. Triba, naravno otvo­reno kritizirati i političare i političarke: nimaju hrabrosti da jasno velu, da im je ovo stal­no ponovljeno pitanje prebedavo i nimaju hrabrosti da priznaju da im, naravno, stoji do čuvanja moći i da su za­to po sebi razumljivo pripravni se sa svakim „leći u stelju“.

Povjesničarom, vjerojatno i hrvatskim jeziko­slovcem kao i znanstve­nikom ki su se bavili i se da­nas bavu vjerom u Gr­adišću, pred svim i lutorkom, vjerojatno je bio poznat protes­ta­nt­ski, lutorski pastor Grgur Py­thiraeus Mekinić kao i mjes­to njegovoga djelovanja Sveti Križ u tadašnoj zapadnoj U­garskoj. Nam je naziv za ovo selo bolje poznat kao Kere­s­tur po ugarskom (Német) Kereszturu. Sridnjogradiš­ćan­skim Hrvatom je ovo vrlo bo­gato selo — u prispodobi s okolišnimi hrvatskimi seli — poznato pred svim i zato jer imaju onde dobra i čuvana vi­na i istaknute vinare, jer je onde zadnja postaja željezni­čke veze med Bečom i sridnjim Gradišćem (ka pelja prik Šoprona) a otkad je od 1989. opet otvorena granica se iz sjevernoga Gradišća, iz Po­ljancev prik Šoprona, Koljn­o­fa i Kerestura brže dojde u sridnjogradišćanski Filež i Mjenovo.

Prošli vikend je bio vrlo značajan za gradišćan­ske Hrvate u pogledu na folklor, a to na dvi lokacija, u dvi zemlja. Na jednu je u sjeverogradišćanskom Vulka­pro­drštofu folklorna grupa Po­ljanci počela sa svojim slav­ljem utemeljenja. Iz Poljan­cev se je razvio zapravo hrvatski pokret, ki se pokušava suprot­staviti brzoj asimilaciji i germanizaciji ne samo u ovom selu na Poljanci. Upornoj A­n­geliki Kornfeind i nje pomagačem i pomagačicam se je ugodalo, da ova folklorna gr­u­pa postane institucija u koj imaju mjesta najmladji uz­ra­s­ti ča do seniorov i da je to sve skupa zapravo zmožan zbor, ki brojnim svojim članom nudi mogućnost koriš­će­nja hrvatskoga jezika, do ne­ke mjere još i jezične vježbe kroz angažirane peljače a ne na zadnje i odlučnost, da hrvatski duh živi u ovoj fol­klor­noj grupi, premda je iz­van folklornih grup ods. zbo­rov i kazališnih grup sve teže gajiti hrvatski duh i kulturu zajedno s većim brojem ljudi.

Federativna unija europ­skih narodnosti Fuen jur duga ljeta djeluje u korist narodnih manjin u Eu­ro­pi i je svoje djelovanje pro­š­i­rila ne samo prema sjeve­ru i sjeveroistoku, nego u zadnji ljeti prema jugu i jugoistoku. Gradišćanski Hrvati u Austriji su u Fuen-u zastupani ta­kaj jur duga ljeta a u novije je uz Hkd u Gradišću u Fuen-u sve aktivniji i Hrvatski centar u Beču. Tako je Hkd bio organizirao godiš­nji Fuen-kongres 2011. ljeta u Željeznu.

Još se mnogi spominjaju, kako je bilo teško, mu­č­no i najprvo skoro bez izgleda, da bi i Hrvati i Hrva­tice u Gradišću dostali kona­čno gimnaziju po uzoru k­o­ru­ških Slovencev u Celovcu (Klagenfurt). Slovenci su tu gimnaziju bili dostali jur 1957. a to ne kao dvojezičnu, ne­go slovensku gimnaziju. To gradišćanska politika tada ni­je željila, pred svim to nije ka­nio ni tadašnji zemaljski poglavar Lovre Karall (Övp), o­čigledno iz straha segregaci­je i prevelikoga otpora sa stra­ne i Nimcev u zemlji a mogu­će i iz tada još prisutnoga straha da se „naši“ ljudi ne­ć­e­du dovoljno naučiti nimški.