Prošli vikend je bio vrlo značajan za gradišćan­ske Hrvate u pogledu na folklor, a to na dvi lokacija, u dvi zemlja. Na jednu je u sjeverogradišćanskom Vulka­pro­drštofu folklorna grupa Po­ljanci počela sa svojim slav­ljem utemeljenja. Iz Poljan­cev se je razvio zapravo hrvatski pokret, ki se pokušava suprot­staviti brzoj asimilaciji i germanizaciji ne samo u ovom selu na Poljanci. Upornoj A­n­geliki Kornfeind i nje pomagačem i pomagačicam se je ugodalo, da ova folklorna gr­u­pa postane institucija u koj imaju mjesta najmladji uz­ra­s­ti ča do seniorov i da je to sve skupa zapravo zmožan zbor, ki brojnim svojim članom nudi mogućnost koriš­će­nja hrvatskoga jezika, do ne­ke mjere još i jezične vježbe kroz angažirane peljače a ne na zadnje i odlučnost, da hrvatski duh živi u ovoj fol­klor­noj grupi, premda je iz­van folklornih grup ods. zbo­rov i kazališnih grup sve teže gajiti hrvatski duh i kulturu zajedno s većim brojem ljudi.

Federativna unija europ­skih narodnosti Fuen jur duga ljeta djeluje u korist narodnih manjin u Eu­ro­pi i je svoje djelovanje pro­š­i­rila ne samo prema sjeve­ru i sjeveroistoku, nego u zadnji ljeti prema jugu i jugoistoku. Gradišćanski Hrvati u Austriji su u Fuen-u zastupani ta­kaj jur duga ljeta a u novije je uz Hkd u Gradišću u Fuen-u sve aktivniji i Hrvatski centar u Beču. Tako je Hkd bio organizirao godiš­nji Fuen-kongres 2011. ljeta u Željeznu.

Još se mnogi spominjaju, kako je bilo teško, mu­č­no i najprvo skoro bez izgleda, da bi i Hrvati i Hrva­tice u Gradišću dostali kona­čno gimnaziju po uzoru k­o­ru­ških Slovencev u Celovcu (Klagenfurt). Slovenci su tu gimnaziju bili dostali jur 1957. a to ne kao dvojezičnu, ne­go slovensku gimnaziju. To gradišćanska politika tada ni­je željila, pred svim to nije ka­nio ni tadašnji zemaljski poglavar Lovre Karall (Övp), o­čigledno iz straha segregaci­je i prevelikoga otpora sa stra­ne i Nimcev u zemlji a mogu­će i iz tada još prisutnoga straha da se „naši“ ljudi ne­ć­e­du dovoljno naučiti nimški.

Svježe, duhovito, nadahnuto, šaljivo, hra­bro, pro­vokatno, pouzdano, sa­mosvisno, ponekad malo i pretirano, na svaki način si­m­patično s malim „šusom“ pe­­lina i gorkoće, mogao bi biti i gin u posebnom njevom pi­ću… Ovako bi mogli opisati urednički kolektiv okolo NOVOGA GLASA, tromisečnoga ča­sopisa Hrvatskoga akademskoga kluba, ki je prošli tajedan odlikovan kulturnom na­gradom Hrvatskoga centra »MINI-METRONOM« za 2016.

Kriza Hrvatske vlade, a tim i Hrvatskoga sabora se naravno odražava ne samo na Hrvatsku, nego i na Europsku uniju a pred svim i na gradišćanske Hrvate. Po­čnimo u samoj Hrvatskoj, ka­de je premijer Plenković otpustio tri ministre a odstupio je i predsjednik Sabora. Do­bro, nisu ovi iz Plenkovićeve stranke, ali da premijer mora otpustiti tri ministre jer ne va­ljaju i samo su škodljivi politi­čkomu peljanju ove države, je dosta jedinstveno. Naravno, demokracija se ne more nau­čiti u tako kratkom času. Mla­doj Republiki Hrvatskoj stru­čnjaki i znalci su prorokovali dugi, trnoviti i bolni put do demokracije. Evo, Hrvatska je na put tamo, ali još dugo onde nije stigla.

1. maj, Dan djela, državni praznik, je dao priliku svim političkim stran­kam u Austriji, da držu svoje prvo­majske manifestacije, sveta­čnosti i da njevi vrhovni zastupniki držu govore povo­dom ovoga dana i da tom pri­likom odbriznu svojim kontrahentom i drugim političkim partijam u borbi za vlast i im predbacivaju ča krivo dj­elaju. To nije ništ novoga, to je bilo zapravo svenek ta­ko. Samo da je ovput bilo još ma­lo oštrije, jer očekuju pa­r­la­mentarne izbore — još ovo ljeto aki bi išlo po opoziciji, oporbi, odnosno kljetu, ka­­ko tvrdu vladajuće dvi stranke.

Brojni gosti Kuge su bili svidoki na do sada četiri predstava većjezičnoga mjuzikla »Vila Mila«— dvi školske predstave i dvi večer­­nje predstave prošli vikend, a jedna još slijedi nedilju, 30. aprila — da se radi o nevjero­jatnom muzičkom uspjehu, garniranim vrlo zanimljivimi sadržajnimi točkami i brojni­mi šaljivimi dijalogi, uz ne­vje­­rojatne izvedbe domaćega pl­esnoga i pjevnoga naraš­ća­ja pretežno, ali ne samo hrvatskoga sridnjega Gradišća.

Je to bilo samo  slobodno po Williamu Shakespe­a­re-u „Much adoo about nothing“, dakle puno larme za ništ, ili je bila samo proba za daljnje postupanje uoči her­metičnoga zatvaranja središ­nje Europe (to je: EU unutar schengenskih granic i u me­djuvrimenu bez Ujedinjenoga kraljevstva)? U vazmeni čas smo čuli stra­šne visti sa slovensko-hrvat­skih­ graničnih prijelazov na zapadu, dakle blizu Italije i na glavnoj prometnici iz sje­vera Europe pre­ma jugu. Čim dalje je išlo pr­e­ma istoku, tim manje je bilo gužvov i zasto­jev a na granici na slovensko-madjarski ods. hrvatsko-ma­djarski prijelazi ih zapravo u­opće nije bilo.

Jasno je bilo da ovo mo­re biti samo proba Europ­ske unije na svoji vanjski odnosno schengen­ski granica. Hrvatskoj se naž­alost nije u­godalo da u ovi tri ljeti od pri­stupa udje unutar schengen­skoga sustava. To znači da je izvana i da članstvo u Europ­skoj uniji nije ni prilično toliko vridno nego onih držav, ke su unutar ovoga granično­ga sustava. Pravoda je razum­ljivo, da EU Hrvatsku nije mogla tako brzo primiti u ov schengenski sustav, jer za to je uvjet da more čuvati svoju granicu prema Bosni i Hercegovini i Srbiji odnosno i Republiki Srpskoj. Tako du­žičku granicu ne bi mogla č­u­vati a u krajnom i hermetski zatvoriti nijedna druga država, a kamo li Hrvatska. I za­to, ali ne samo zato, su dalekovidni ljudi vehementno dje­lali na tom i lobirali, da bi i Bosna i Hercegovina i Srbija i Črna Gora čim prije prist­u­pile EU. Argument je bio, da — prem svih nedostatkov i te­škoć s ovimi državami i nje­vimi političari — je još uvijek bolje imati ih u svojem susta­vu nego u drugom, recimo ru­skom ili arapskom. A tim bi bilo i riješeno pitanje neobra­nive sadašnje vanjske granice EU na istoku i jugu HR.

More i smi se mirno zva­ti povijesnim dogadjajem, ča se je pripetilo ne­dilju, 2. aprila u Filežu. Kao da smo ljeta i desetljeća dugo čekali na to, a takaj kao da je sām Vlado Vuković čekao na to da se more i smi vrnuti u krilo (gradišćansko)hrvat­ske književnosti. Ovo krilo pravoda nikada nije bio osta­vio, samo se je bio odaljio p­o­vukao, otselio, odstranio, mo­rebit dijelom još i odvratio — ali je ostao povezan, emoci­o­nalno duhovno. Vlado Vuko­­vić je morebit najkonzekvent­nije krojio a pak i živio svoje hrvatstvo. Ki su ga još imali sriću upoznati u Hrvatskom akademskom klubu, znaju za njegov angažman, njegovu bo­rbenost, njegovo oduševlje­nje i upornost u pogledu na jezik i svist a tim i na pouz­danost. Nikada nije krio da je Filežac, ali mu je ta rodni Filež bio otskočna daska, a  Hak mu je dao kreljute da se je dignuo u pjesničke višine, kamo ga je od „svojih“ i domaćih književnikov, pjesnikov malo-gdo mogao slijediti.