Petar Tyran

Klimpuh s novom odnos­no temeljno obnovljenom seoskom dvoranom ima odgovarajuće i dobro o­premljene prostorije za različne priredbe. Najaktual­ni­ja je bila završna proslava u ve­zi sa 60-ljetnim jubilejom Tamburice Klimpuh. Istina je, da je tambura stigla u Gradiš­će najprvo u susjedni Pajngrt 1923. ljeta — i to iz Beča, kade su tada jur duglji čas na tamburi svirali ne samo Hrvati nego pred njimi jur i Če­hi. A gdo bi tada, sada skoro pred 95 ljet mislio, da će ov instrument s turskimi korijeni koč pokriti zapravo cijelo Gradišće a da početkom 21. stoljeća neće biti skoro ni jed­noga hrvatskoga ili mišovito­jezičnoga sela, u kom tambu­ra ne bi bila važni (ili najvaž­niji) nositelj hrvatske kulture u Gradišću. Bilo to k­omu pravo ili ne: tambur(ic)a je postala identifikacijsko obil­je­žje, modernijom riču bi rekli „brend“ Hrvatov u Gradišću, i s ovkraj i s onkraj granice.

Ako pak govorimo i pišemo o tamburi u Klimpuhu, onda je to neodvojivo povezano s Ferijem Sučićem, ro­djenim Velikoborištofcem u Be­ču ki je u hrvatskom „Dru­štvu“ u Beču utemeljio svoju prvu tamburašku grupu. Za­hvaljujući i tadašnjemu zemaljskomu poglavaru, rodj. Velikoborištofcu Lov­ri Kara­l­lu uz puno drugih H­r­vatov a kašnje pak i Hrva­tic iz okoli­ce Željezna u zemalj­skoj slu­ž­bi zaposlili su se i brojni D­o­linji, bilo da su se iz Beča vratili u Gradišće ili da su se iz hrvatskih sel sridnje­ga Gradišća doselili u Želje­zno. Da je Feri Sučić upravo došao u Klimpuh da ovde utemelji ta­mburašku grupu, polag kr­o­ničara je već slučaj nego na­mjera. Činjenica je, da se je Tamburica Klimpuh za­hva­lju­jući i dobrim vezam Ferija Sučića nadležnim u Zemalj­skoj vladi u najkraćem času razvila u jednu od najatraktiv­nijih i najangažiranijih hr­vat­skih muzičkih grup u Gradiš­ću — uz Tamburicu Trajštof i Uzlop, ke su zahvaljujući svo­jim peljačem takaj imale do­bre i odlične veze Zemlji i ta­ko postali „ambasadori“ Gra­dišća ne samo u Austriji nego zapravo po cijelom svitu.

Nimci toga u toj mjeri nisu imali, ča su Hrvati takorekuć atraktivnoga i šaroga „stresli“ s rukava ili milozvučnoga i temperamentnoga „trzali“ na žici-tamburici i „glasili“ vese­lo­ga i živahnoga iz svojih gr­lov. Feri Sučić je tada 1957. ljeta u Klimpuhu očigledno naišao na prave mlade ljude: vesele, temperamentne, pod­uzetne, društvene, slobodne, voljne putovati a nad svim i od­lučne da širu hrvatsku ja­čku, jezik a tim i svist — ka se je jur tada počela razdrobiti pred svim i na Poljanci.

Nije dugo duralo pak su mlade Klimpuške i Klimpuš­ci u narodnoj nošnji tancali u kolu a najuvjerljivije to po­tvrdjuje TV-film iz maja 1958. U tvrdjavu tamburaštva, ku su zgradili u Klimpuhu su se u medjuvrimenu jur uselile nove generacije a tim je to p­o­stalo i dio povijesti i sela!

Kategorije