Došla je sezona balov i sa­da i velik broj naših društav priredjuje svoje hrvatske bale.

U nimškom jeziku postoji pravilo, da se dvi imenice povežu s crticom med njimi i tako stvori nova rič, pak imamo „Kuga-Ball, Hkd-Ball…“ Ovo pravilo i mi koristimo u govoru, ada usmenom izražavanju, ali to je sa­mo dijalektalno izražavanje, germanizam, i ne pripada n­­ašemu književnomu jeziku.

Va vom novom ljeti/Bog vam daj zdravlje i veselje/I sve ča si od Njega željite/A po smrti dušno zveličenje!

Ovako lipo glasi naša čestitka ili novoljetna koleda, ku smo si do dana današnjega očuvali u mojem rodnom se­­lu Velikom Borištofu. Ako prvi put u novom ljetu stupite u nečiji stan, mu ovako koledate/benčate/čestitate. Drage štiteljice i dragi štite­lji, primite i vi ovu novoljetnu čestiku od srca!

Znamo, da se pridjevi razlikuju po rodu (muški, žen­ski, sridnji), broju (jednina i množina) i padežu (N, G, D…), a denas ćemo si pogle­dati deklinaciju pridjevov muškoga roda u jednini.

U zadnji dvi broji smo odredili kada kod jednačenja po zvučnosti imamo obezvučiva­nje a kada ozvučivanje, no nismo spomenuli iznimke, kimi ćemo se zato baviti u današnjem broju.

I danas ćemo se još baviti jednačenjem po zvučnosti. U prvom dijelu na ovu te­mu smo se bavili obezvučiva­njem, ada kada zvučni su­gla­snik nastaje bezvučan. Zato bi sada svakomu od poštovanoga štiteljstva moralo biti jasno, zač se piše Filežac, ali zač Fileška. A isto tako zač je stanovnica Zagreba Zagrepčanka.

U hrvatskom pravopisu, a ta­ko i u gradišćanskohrvatkom, postoji pravilo, ko nam većkrat zadaje probleme kod pi­sanja. To pravilo glasi: Pred zvučnim suglasnikom se u pravilu more pisati samo zvu­čni, a pred bezvučnim samo bezvučni suglasnik.

Glas dž je jedan od glasov, ki se dost rijekto javlja u na­šem jeziku. Razlog tomu je činjenica, da se ov glas na­hadja u prvom redu u turci­zmi i anglicizmi, a samo rijetkokrat u domaći izrazi hr­vatskoga porijekla.

U zadnjem broju Mjs smo si pogledali, kada se kod im­e­nic i glagolov piše glas h. Danas ćemo si pogledati, ka­da se glas h javlja kod pri­djevov (Eigenschaftswörter).

Kod pisanja slove „h“ smo si čudakrat nesigurni, jer tu slovu u naši govori rijetko iz­govaramo, svejedno je li se nahadja na početku, u sredi­ni ili na kraju riči. Danas će­mo ponoviti, kade se piše slova „h“.

Jur smo u drugom broju na­šega Mjs pisali o svetki, zapravo o tom, da se svetki pi­šu velikom početnom slovom. To neće biti današnja tema. Danas ćemo se baviti nazivom svetka, ki se u Rimoka­toličanskoj crikvi svečuje 1. novembra/studenoga, kada svečujemo sve svece i svetice. Dokle se u pravoslavni crikva ov svetak još dandanas svečuje na prvu nedilju po Duhi i označuje završetak vazmenoga dijela liturgij­sko­ga ljeta, je u Rimokatoli­ča­n­skoj crikvi ov svetak na na­go­vor irskih fratrov još u osmom stoljeću po Kr. premješćen na 1.