Kod pisanja slove „h“ smo si čudakrat nesigurni, jer tu slovu u naši govori rijetko iz­govaramo, svejedno je li se nahadja na početku, u sredi­ni ili na kraju riči. Danas će­mo ponoviti, kade se piše slova „h“.

1) Od imenic ćemo nabrojiti sljedeće riči, ke nam neka poslužu kao primjer: duh, du­ha, harenda, hiža, hlad, hlib i hlibac, hrana, hruška, hren, kruh, muha ali mušica, vrhnje, trbuh, trbuhac ali trbu­šac ili trbušćić, grih ali grišnik, orih, orihovica ili orihova savni­ca/masnica ali orišnica, smih ali smišak, Vlah, Vlahinja, Vla­hija, hvala, hvalenje, huta, hutica, itd. Pazimo: Kot vidimo more dojti u tvorbi riči do mi­njanja slove h u š: kruh/ krušna peć ili orihovica/orišnica. Primjer u rečenici: Moja ujna je još u sedamdeseti ljeti proš­lo­ga stoljeća pekla kruh u kruš­noj peći. Tako dobroga kru­ha danas već nažalost nij. A stoprv nje orišnica/orihovica je bila dobra!

2) Od glagolov ćemo spomenuti: hraniti (ja hranim); puhati (ja pušem); puhnuti (ja puhnem); mahati (ja mašem), mahnuti (ja mahnem); shoditi (ja si shodim); shadjati se (ja se shadjam); smihljati se (ja se smihljam) za razliku od smijati se ili smišiti se; jahati (ja jašem); drhtati (ja drhćem/ dr­šćem). Kot vidimo imamo kod konjugacije nekih glagolov minjanje slove h u š (i to svenek pred palatali), ča je odredjeno našom normom: pušem, mašem, jašem. Jedino kod glagola drhtati, gradišćanskohrvatska norma dozvoljava obadva oblike — ovde more dojti do alternacije h/š (dršćem), ali i ne (drhćem). Primjeri u rečenici: Danas je jur tako mrzlo, da moje cijelo tijelo drhće/dr­šće. Dite na konju veselo jaše i maše roditeljem. Ako je vi­diš, mu zamahni i ti.

U sljedećem broju Mali jezični savjeti ćemo si još pogledati pridjeve i deklinacij­ske nastavke u vezi s glasom h.

(Zorka Kinda Berlaković; 77.)