Glas je jedan od glasov, ki se dost rijekto javlja u na­šem jeziku. Razlog tomu je činjenica, da se ov glas na­hadja u prvom redu u turci­zmi i anglicizmi, a samo rijetkokrat u domaći izrazi hr­vatskoga porijekla.

1) Pokidob nimamo puno turcizmov u gradišćansko­hr­vatskom književnom jeziku — ča je i razumljivo jer smo se s Balkanskoga poluotoka odselili uprav u vrime kad su Osmanlije osvajali te krajine — moremo na ovom mjestu nabrojiti sve turcizme, ki ima­ju glas dž: džamija, džezva (posebna posudica u koj se ku­ha črna kava), džihad, hodža, a prema tomu i hodžin.

Pazimo! Hrvatske riči džep, džepni glasu u gradišćansko­hr­vatskom žep, žepni.

Zanimljivo je ipak, da velimo džeparac za nimšku rič „Taschengeld“. U ovom slučaju smo preuzeli u našu normu kroatizam, koga nismo prilagodili čakavskoj jezičnoj situaciji.

2) Kod anglicizmov imamo jur već riči, ke sadržavaju glas , a pokidob u današnje vri­me anglicizme lako primamo u gradišćanskohrvatski, će se s vrimenom proširiti upotrib­ljavanje glasa i u našem knji­ževnom jeziku. Tako imamo sada jur npr.: bridž, džentl­men, džez (pisati se more i jazz), džip (ili Jeep), džokej, džungla (ili tropska prašuma) džentl­men­ski, džokejski, itd.

3) U domaći izrazi se obično javlja u riča, kade se bezvučni glas č pred zvučnim su­glasnikom pretvori u zvučno . To minjanje bezvučnih su­glasnikov u zvučne (a more biti i obrnut slučaj, ali o tom već na drugom mjestu) zovemo alternacijom suglasnikov po zvučnosti. A moremo i reći, da je to jednačenje su­glasnikov po zvučnosti, jer se suglasniki po zvučnosti iz­jed­načuju, npr.: pred zvučnim suglasnikom more sa­mo zvučni suglasnik biti i za­to se nezvučni pretvara u zvučni.

U slučaju jednačenja č/dž moremo ada sljedeće reći:

č se pred –ba — minja u : u osnovnoj riči imamo svidočiti, a od glagola načinjena imenica glasi svidodžba. Isto tako: jednačiti — jednadžba; naručiti – narudžba.

(Zorka Kinda Berlaković; 79.)