Imenice imaju u hrv., pak ta­ko i u gh. jeziku, gramatička svojstva roda, broja i padeža. 

Broj označava, je li se odn­o­si imenica na jedan objekt (jednina) ili već njih (mn­o­žina). Koč smo imali i dvoji­nu (za broje 2-4), ali ta broj smo s vrimenom izgubili. Dv­ojinu čuva do dandanas npr. još slovenski jezik.

Većina imenic ima posebne oblike u jednini i množini (puž – puži, sestra-sestre, se­lo-sela). Imamo ali i iznimke: neke imenice imaju, naime, samo jedninu (npr. sadje, tzv. singularia tantum), a druge opet samo množinu (npr. vrata, tzv. pluralia tantum).

Interferencija u pravopisu se javlja individualno i nikada u standardnom upotribljav­a­nju, no zbog cjelokupnoga pristupa ovoj tematiki se m­o­ra i ona spomenuti. 

Ča se tiče velike i male po­četne slove, čudakrat koris­ti­mo prapovisna pravila nim­škoga jezika, npr. „Draga Majka, sve najbolje za Ro­djendan! Lipe Svetke želju…“ jer zabimo da se u hrvatsk­o­mu jeziku opće imenice pi­šu malom početnom slovom: Draga majka, sve najbolje za rodjendan! Lipe svetke želju…

Danas ćemo se baviti germanizmi, ada posudjenicami iz nimškoga jezika. Postoju germanizmi u govoru, ki pripadaju razini dijalekta, ali imamo i germanizme na razini norme.

Posudjenice u gh. standardnom jeziku (ada na razini norme) uglavnom stoju za oblike, ki su izraz društveno-gospodarskoga, političkoga, kulturnoga i opće civilizacijskoga karaktera: kasa (< Kasse) uz blagajnu, kredit (< Kredit) uz zajam, kontrola (< Kontrolle) ali i nadzor (jer poznamo i rič nadzornik), šanca (< Chance) uz mogućnost, broš (Brosche) uz kopča etc. Uzato je normirano i dost germanizmov, za ke uopće nimamo odgovarajući hrvatski izraz: brošira (< Broschüre), šarlatan (< Scharlatan), bermanje (< Firmung) etc.

Zbog uticaja nimškoga jezika koristimo u naši govori uz glagole čudakrat i krivu rekciju. Rekcija (od lat. regere, ča znači „vladati“) je pojam iz gramatike, ki opisuje od­nos med ričom („regens“) i dijelom rečenice, ki odvisi od te riči („dependens“ ili „re­ktum“). Tako su npr. glagoli većinom čvrsto povezani s od­redjenim padežom — ada neki glagoli su vezani uz odredjene prijedloge, npr. „Dajem ti ruku. — Ich gebe dir die Hand.“ Vidimo, da ovde glagol dati i u hrvatskom i u nimškom jeziku potri­buje dativ. Ta povezanost glagola i prijedloga ali nije svenek ista u nimškom i u hrvatskom jeziku, tako da imamo upravo kod rekcije glagolov čuda inter­fe­rencijov s nimškim jezikom.

Uticaj nimškoga jezika se najbolje vidi u morfologiji i u sintaksi. U deklinaciji se npr. zgublja vokativ (zovni pa­dež), koga jako rijetko hasnujemo, zvana kod nekih od­redjenih imenic. U takovi sl­­u­čaji ima vokativ visoku stil­sku markiranost i daje govoru ča svetačnoga; Dragi brate! Po­štovani oče! Ljubljeni Ivane! Pe­tre! gospodine, pri­jate­lju, go­spodjo. … U svakidanjem govoru koristimo obično samo nominativ: Najdraži brat! Dr­a­gi stariotac! Dragi Petar!