Mi imamo tri pokazne za­mjenice: za 1. lice ov, ova, ovo za 2. lice ta, to a za tre­to/treće lice on, ona, ono. Ako je ča blizu mene ili pe­r­šone ka govori, označujemo to s ovo (Ovo je stol. Posudi mi ovu knjigu. — kod mene). Ako je ča blizu sugovornika, označujemo to s to (To je stol. Posudi mi tu knjigu. — kod tebe).

Ako kanimo koga pozdraviti, mu željimo dobrodošlicu. Rič dobrodošlica je po gramatičkoj kategoriji imenica i označava nimšku rič „Will­kommensgruß“, a deklinira/ sklanja se kao imenica že­n­skoga roda: On se je jako veselio dobrodošlici, s kom su ga presenetili njegovi prijatelji. Ona upravo piše dobrodošlicu, s kom kani pozdraviti svo­je nove susjede.

U našem zadnjem prilogu smo se bavili stranjskimi riči muškoga roda, kim se dodaje nastavak (N nivo, G nivoa, D nivou…; N sako G sakoa, D sakou…).

U gradišćanskohrvatskom književnom jeziku imamo dost imenic stranjskoga porijekla kade imamo i izraz hrvatskoga porijekla, ada do­maći izraz. Obično se u knji­ževnom jeziku kod takovih dubletov prednost daje domaćim izrazom. Samo tako si moremo očuvati naše domaće bogatstvo. Ipak ćemo iz stilskih razlogov (npr. u pjesničtvu ili ako kanimo markirati izraz, ili u sms-po­ruka, kade rado koristimo i dijalektizme) znamda koris­titi imenicu biro a ne imenicu ured.

Ovput nastavljamo s našimi napomenami u vezi s instru­mentalom muškoga roda, o čemu smo u zadnem broju počeli pisati.

Kod minjanja nastavka –om u –em imamo i odstupanja:

1) Razlog tomu odstupanju more biti laglji izgovor riči. Tako je normirano na pri­mjer zecom, Bečom, misecom, keljom, hmeljom… jer je „zecem, Bečem, misecem, ke­ljem, hmeljem…“ teško za izgovoriti. Ovde se zbog disimilacije ne minja o u e, ia­ko osnova riči završava na meki suglasnik (palatal).

U hrvatskom jeziku imamo palatalne (meke) i nepalatal­ne (tvrde) suglasnike. Palatali (meki suglasniki) pro­uz­rokuju glasovne promjene [Lautveränderungen], a jed­nu od njih ćemo si na ovom mjestu točnije pogledati, ia­ko smo se jur jednoč bavili ovom temom (usp. Mjs 43). No pokidob smo dostali već pitanj s ovim u vezi, neće biti čemerno, baviti se još jednoč ovim problemom i riješiti postojeće nesigurnosti.

Vikend Dana mladine je za nami i ufam se da ste se svi dobro odmorili od tro­dnevnoga feštanja ili svečevanja, a morebit i djelanja (ovde mislim u prvom redu na Dolnjopuljance i Dolnjo­puljanke).

Uz Željka Bebeka, legendu hrvatskoga rocka, smo mo­g­li čuti i neku mladu, kod nas manje poznatu pjevačicu, La­nu Jurčević. Zbog toga nam u Novom glasu (glasilu Hrvat­skoga akademskoga kluba; op. ur.) preporučuju jačke, ke si moremo poslušati, ako ju kanimo bolje upoznati.

Ov pandiljak se je u Gradiš­ću i u Beču počela škola. Za­to željimo kao prvo svim ško­­laricam i školarom srićno novo školsko ljeto! Kada se je počelo novo škol­sko ljeto? Ljetos se je školsko ljeto po­čelo 4. septembra. Isto tako se veli: Ja imam rodjendan 22. (dvadeset drugoga) okto­bra. Oni se vraćaju s odmora stoprv 10. (desetoga) novembra. Dan žen svečujemo svako ljeto 8. (osmoga) mar­ca a Dan državnosti 26. (dvadeset šestoga) oktobra. Martinje je 11. (je­dinaestoga) novembra, on­da u Gradišću nij škole. A bečanska dica imaju 15. (petnaestoga) novembra slobodno, jer onda je Dan sv. Leopolda. Primjeri u ovi zgornji rečenica odgovaraju na pitanje: Kada? Kako vidimo stoju ovde i redni broj (4., 22., 10.,…) i imenica (naziv miseca) u genitivu.

Pridjevi imaju u hrvatskom jeziku uz rod (lip, lipa, lipo), jedninu i množinu (lip kip – lipi kipi) i deklinaciju. (N lip, G lipoga, D lipomu…) i morfološku mogućnost izre­ći odredjenost ili neodredje­nost. I u nimškom jeziku ra­z­likujemo odredjenost i neodredjenost: „ein guter Film — der gute Film“. Zato nas čudi, da mi gradišćanski Hr­vati većkrat mišamo ove dvi kategorije. Nije naime isto Velik brig je zasnigan. i Veliki brig je zasnigan. Postoji jasna razlika u ovi dvi rečenica. U prvoj rečenici je pridjev neodredjen (neki brig), a u drugoj je odredjen (jedan brig med već brigov).

Pomoću aspektnih ili vidnih parov nekoga glagola moremo točno opisati, ča se dogadja, npr.: zaljivati – zaljati: Svaki dan zaljivam svoje kitice, no danas sam je zabila za­ljati. Obadva vidni pari gla­su u nimškom „gießen“, ali mi u hrvatskom jeziku ćutimo da zaljivati označuje ov­de ponavljanje radnje (Han­d­lung), a zaljati jednu jedinu radnju.