Do vjere dojdu ljudi, da ili su ju dostali sobom od rodjenja u zipki, ili su iskali Boga i našli. Ali ni on, ki se je s vjerom rodio, nije on, ki je Boga našao, neka ne misli, da ga sada već dalje ne triba iskati. Naš razum i naša duša je prema Bogu tako mala i uska, da mi beskrajno Boga nikada nećemo moć dosta shvatiti. Na primjer, gdo more razumit Presveto Trojstvo, ili Oltarski sakrament?
 

Kako smo učili u prvom razredu kao šest ljetna dica, da smo zato došli na svit, da Boga išćemo, spoznamo i njemu služimo. Ovo je životni cilj! Sve drugo moramo podložiti ovomu cilju, jer ki je Boga našao je sve našao. Jezuš je rekao: „Išćite najprvo kraljevstvo nebesko i to drugo će vam se sve nadodati“.

 

Kod onih ljudi, ki su vjeru u zipki sobom dostali, postoji pogibelj, da ostanu na stepenu svoje ditinske vjere. A mislim, da nam mora biti jasno: Kako rastemo u svakom pogledu, tako moramo rasti i u pogledu vjere.

Človik raste po tijelu i razumu. Razvija se tehnika upravo danas pred našimi očima, kako još nikada. Na polju medicine, biologije, prirodoznanstva, astrologije, moremo ustanoviti veliko napredovanje Na dan Sv. Alberta, crikvenoga učitelja molimo: „Bože ti si svetoga biškupa Alberta učinio velikim jer je znao ljudsku znanost uskladiti s vjerom. Daj da prihvatimo njegovo učenje tr napretkom nauke tebe diblje spoznajemo i savršenije ljubimo“./16. nov. Brev./

Zato nam je dužnost, da pogledamo u ove dvi vrste spoznaje Boga. Filozof Pascal bio je bezbožnjak. Ali iskao je Boga, jer činilo mu se je, da mu je život bezmislen. U muki činilo mu se je, da čuje glas: „Ne bi me iskao, ako me jur ne bi bio našao“. On, ki Boga išće, ta ga je jur našao, ali ne zna kakov je. Sve je mutno, škuro njemu. Kip Božji je stoprv u potezi, kontura pred njegovimi očima. Kako i slikar najprvo naslika format, poteze lica, tako je i s našom spoznajom Boga. Vjerujemo u Boga, ali lice njegovo je još shranjeno pred nami.

 

I kako slikar dalje slika na platnu, takom moramo i mi dalje slikati s vjerom u našoj duši, u razmišljanju, u molitvi iskati lice Božje.

 

Tako smo i s Bogom. Človik ima danas mnogo problema s Bogom, zato kad ga ne pozna, kad malo zna od njega, kad ne nek poteze o Bogu nosi u sebi. Odavle kriza. Malo znamo o Bogu. I ča znamo more biti jednostrano. Mnogi ne znaju vjerovati u toga Boga, ki je tako okrutan, da nek bije i kaštiguje. Neki su nek ovakov kip dostali o Bogu od ditinstva. Bog ljubavi je ostao nepoznat za nje. Zato su se obrnuli drugim bogom, ki su im govorili o ljubavi, iako ta ljubav nije bila istinita.

 

Bi se Jezuš i danas „čudio“ nad našom nevjerom, kako se je čudio u Nazaretu, kad njegovi nisu vjerovali. Zbog njeve nevjere je nek nekoliko bolesnikov mogao ozdravit. „I čudio se njevomu nevjerovanju“. /Mk. 6,6./ 

 

Ali čudio se je i onda, kad je našao diboke vjere kod ljudi. Slučaj žene Kananejke, ka je rekla, da su njoj i droptinke dosta, ke iz njegovoga stola doli padu, i ona će ozdravit. Onda joj veli Ježuš: „O žena, velika je tvoja vjera. Neka ti bude, kako željiš“. /Mt. 15,28./

 

Ili vjera stotnika, ki mu veli: „Gospodine, nisam vridan da dojdeš pod krov moj!“ /Lk. 7,6./ I još mu veli, dost je ako veliš i ozdravit će sluga moj. I sluga je ozdravio!

 

Ako ljudi vjeruju, onda ovako premišljavaju: „Da, mora ča biti!“ Ne, „ča“ mora biti — nego Bog je! Ja sam On, ki sam, rekao je Bog Mojzešu. 

 

Neki mladić mi se je tužio i rekao, da nije mogao svojoj majki vjerovati, da vjeruje u Boga jer: Uvijek kad su napodne molili, ona je s kuhačom od jednoga do drugoga lonca posegla i mišala, pak je pazila, da li jur kipi supa. A medjutim je molila! Ča je to bilo za molitvu, i kako je ona, ako je u Boga vjerovala, Boga i poštivala? Kako je mogla misliti na Boga, kad je s kuhačom sve lonce kontrolirala? Da, ovo je vjera ka stagnira, ka je ostala na ditinskom stepenu. Ako jur molimo, ako jur slušamo zvon, onda bi moralo sve drugo zanimiti u nami, kad molimo.

Kategorije