Stante mrtvi! Ov provokantni naslov sam zeo od jednoga talijanskoga oficira, ki je nukao, bodrio svoje podložnike, da se zdignu i obranu svoje, jer su bili puni straha na frontu kod rijeke Piave. I kad ga već nisu htili nikako slušati, onda se je on obrnuo k pokojnim i nje pozvao, da se stanu i obranu domovinu. Ali kad su ov poziv čuli, zdigli su se iz grabe, išli u protunapad, i potlačili našu, vojsku Monarchije, 1916. ljeta.

 

Ov poziv od onda upotribljavam „Stante mrtvi“ da se svi zbudimo iz sna i branimo našu otadžbinu, našu vjeru, narodnost, domovinu. Ali ne s oružjem u ruki, nego s Očenaši! Gdo moli, tomu je Bog saveznik i nima te moći, ka more ovakovoga človika preobladati, ni život, ni smrt.

 

S Bogom u boj za sve ča je sveto, Bogu povoljno: Kako je to nek moguće, da tako zlo vlada med nami. To je tako moguće, da mnogi ne Boga, nego vraga zazivaju, iako ne riču, ali s čini su se pridružili vragu. U boj, u boj, protiv zaloga i sve njegove himbenosti.
 
 
Mrtvi su svi oni, ki ne molu, ki nek tako iz običaja molu ništo, ki mislu, kad su jedan Očenaš zmolili, da su sve učinili.
 
Kako intenzivno su istraživali fizičari atom, dokle nisu pronašli nam svim na propast atomsku bombu, od ke drhteće svit.
 
Ali kad bi ljudi tako intenzivno molili i prosili Boga, bio bi mir, i ne bi bilo, ne bi došlo do atomskoga boja. Bog nam se ponudja, da ćemo s njim riješiti sve naše probleme, nevolje, a mi ga odbijamo, ili ostavimo na strani. Zvijezde svitu najjače u škuroj noći. Zato budmo i mi optimisti, da svitlo, ljubav Božja sviti i nam i u najškurijoj noći. Svitlo nam Božje nigdor zeti ne more. Jedan drugoga zbudjamo, kako ta talijanski oficir: Stante mrtvi! Kroz molitvu će se svit oživiti, rodit hte se dobri čini, bratska ljubav, a kukolj će početi ginuti. Dobro i zlo, pšenica i kukolj su u stalnoj borbi. Ako kukolj prevlada nima pšenice, nima zrna, nima kruha. Zato boj poručiti zlomu, kukolju, neka gine.
 
Vjerovati da će dobro prevladati zlo. Kad človik vidi toliko zlo u svitu, nastane malodušan, klone mu duh. Ali gori srce, čujemo pri svakoj svetoj maši. Ne rakete, nego molitve slati prema nebu i onda će biti mir. Žalno gluši, jer šala je Bogu draga: Raketirali smo s našimi molitvami nebo i nebo se je otvorilo i došli su nam nebesniki na pomoć.
 
Bog stoji na vrhuncu briga i vidi sve, ča se dogadja s nami. Vidi kao u vijencu sve prepletene dogadjaje, a mi nek uvijek nek jedan mali dio vidimo i zato smo nemirni. Bog je i ovoga kaosa gospodar, ki je u svitu. Ali triba našu suradnju, našu dobru volju, jer nek kroz nas more ostvariti to dobro, ko si željimo, ko čekamo.
 
Neki gospodin je rekao svojemu slugi, neka mu donese iz mesnice to, ča je najbolje. On mu je donesao jezik. Ali gospodin nije bio zadovoljan, i rekao mu je, neka se dobro ogleda, i neka mu donese zaista to ča je najbolje. On mu opet donese jezik. Pitao ga je, zač mu opet jezik nosi. On veli: Jezik je nešto najbolje i najgorje u svitu. Jezikom iskažeš ljubav svojim, sporazumiš se s drugimi i moreš moliti Boga. A opet, jezikom moreš uspostaviti svoje bližnje, sve zlo izgovoriti, omrazivati, još i Boga, opsovati, zatajati. Svi ćemo morati račun dati, ča smo govorili, jer „iz srca obiljnosti govori jezik“. Grčki mudrac Sokrates je jako znao mučati. Neki človik mu je rekao: Vi ste jako bedavi, kad nimate ništa za reći. Sokrates mu dogovori: Ta je bedav, ki ne zna mučati!
 
Je ljudi, ki i onda mnogo velu, kad muču, a je ljudi, ki i onda ništa ne velu, kad govoru. Ako molimo Boga, nas i onda čuje, ako jezik i miruje. Neka govori naš život, neka struja u svitu, vjeru, ljubav, jer svi strujamo nešto iz sebe, Bog daje, da dobrotu širimo oko sebe, to je najlipša molitva.
 
Prva kripost je mudrost. Daj nam Bože pravu mudrost, da govorimo uvijek ča je pravo i da ne prestanemo moliti i prositi, jer ti Bože uvijek čekaš od nas, da se k tebi vratimo, tebe hvalimo, tebe prosimo.

Kategorije