HRVATSKA — „Sudjelovanje gradišćanskoga biškupa dr. Egidija Živkovića u tri dijeceza u Hrvatskoj i njegove prodike su naišli na vrlu veliku pozornost i na dijelom oduševljene kritike u hrvatskoj javnosti a pred svim i u hrvatski mediji. »Je li Crikva bliža političkim — pa i sumnjivim — elitam, tako da autentičnost nje pastirov popušća pred napasti (skušavanj) interesa i kompromisa«? je bila jedna od najznačajnijih porukov Katoličanske crikve u Hrvatskoj izrečena u prodiki željezanskoga biškupa mons. Egidija Živkovića, gradišćanskoga Hrvata, ki je iz hrvatskoga Gradišća u Austriji marljivim i samozatajnim djelom uspio do vrhov hijerarhije u austrijskoj Crikvi.“ Ovo piše zagrebački Večernjak i nastavlja „Upravo je njega gospićko-senjski biškup Mile Bogović odlučio pozvati kao predsjedatelja mašnoga slavlja na »Dan hrvatskih mučenika« u Udbini da bi se u udbinskoj Crikvi hrvatskih mučenikov, po nje prvoj posveti, ujedinio Dan hrvatskih mučenikov i Dan spomena na sve žrtve totalitarnih režimov, ali i povezala domovinska i iseljena Hrvatska upravo nazočnošću gradišćanskoga biškupa. Dakako, tema povezivanja iseljene i domovinske Hrvatske čisto je zapušćena i zaboravljena, politički devastirana i deplasirana i o njoj gotovo već nigdo i ne govori.

 

Gradišćanski biškup veli da »Crikva, želji li ostati vjerna svojemu poslanju, ne smi mučiti, ne smi popustiti pred napasti (skušavanji) interesov i kompromisa, mora poput proroka stati na stranu istine bez obzira na cijenu ku će za to morati platiti« i da upravo »ona mora biti proročki glas, glas ufanja ki će ovomu narodu neumorno nazvišćati da ga Bog nije ni prevario ni ostavio ili zaboravio«.“ U sljedećem donašamo izva tke iz prodike biškupa Živkovića, kom se je obratio mnogim vjernikom na shodišću u Udbini i ka je naišla na posebnu pažnju u hrvatskom tisku i ku nam je stavio na raspolaganje njegov ured u Željeznu:

„Radujem se danas i zahvaljujem dobrom Bogu na darovanoj prigodi da kao željezanski biškup slavim zajedno s vama sv. misu na ovom simbolikom bogatom i svetom hrvatskom oltarištu. S ljubavlju i poštovanjem grlim krajeve koje moji pradjedovi napustiše početkom 16. stoljeća napuštajući obale Like, Gacke i Krbave u jednom od najtragičnijih razdoblja naše bremenite povijesti. Donosim vam pozdrave iz Gradišća u Austriji gdje već 500 godina čuvamo svoju katoličku vjeru i svoj hrvatski jezik i tradiciju.

 

Udbina je propovjedaonica s koje upućujemo poruku cijelom hrvatskom narodu. S Krbavskog polja bacamo pogled na cjelokupnu našu povijest — pogled koji grli svaki, pa i najmanji zakutak ove drage zemlje Hrvatske. Ovdje su sva naša stradanja i stratišta na jednome mjestu. Ovo je mjesto na kojem čuvamo tragove mučeništva i zaboravu otimamo uzore samoodricanja. Častimo one koji su se u okruženju mržnje odlučili za ljubav. Prisjećamo se žrtava daleke i nedavne prošlosti čvrsto vjerujući da autentično mučeništvo nije ni slučaj niti sklop okolnosti iz kojih nije bilo drugog izlaza. Mučeništvo je kruna i vrhunac posve svjesnog opredjeljenja za vjernost. 

 

Hrvatski mučenici su žene i muževi koje su Hrvati prepoznali kao uzore svjedočenja ljubavi. Uz mnoštvo anonimnih ne možemo danas ne spomenuti Miroslava Bulešića, istarskog svećenika koji je zaklan 1947. godine u župnom uredu u Lanišću. Samo godinu dana prije u Gospiću je strijeljana s. Žarka Ivasić iz Krašića, a krivica joj je bila što je Isusovu ljubav svjedočila svim ranjenicima bez obzira koju su odoru nosili. Kako ne spomenuti 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca za čiju većinu grobova još uvijek ne znamo. Ili kako zaobići pet blaženica, pet sestara Kćeri Božje Ljubavi koje su odvedene s Pala 1943. godine i ubijene u Goraždu, malom gradiću na obali Drine u Istočnoj Bosni. Iste te godine 1943. u Brnazama kraj Sinja ubijen je i spaljen fra Rafo Kalinić noseći bolesniku Presveti Oltarski Sakramenat. I dva svećenika, gradišćanska Hrvata, su podnijela mučeništvo: jednoga su komunisti ubili u jednoj hrvatskoj župi u Mađarskoj, a drugi je okončao u koncentracijskom logoru Dahau samo zato što se priznao Hrvatom! A koliko je samo neznanih koji su odolijevali  mržnji, zlu i osveti i čiji je životni stav bio birati dobro u svim okolnostima i prema svim ljudima. Svi oni su razlog da je Udbina ne samo mjesto stradanja nego i mjesto nade. Uzvisina je ovo s koje puca pogled daleko, daleko — sve do vječnosti. (…)

 

Prorok Izaija tješi i hrabri svoj narod koji se nakon progonstva vraća na svoja porušena ognjišta i pokušava iznova započeti graditi i živjeti u darovanoj slobodi. Svoj narod hrabri istinom da ga Bog nije zaboravio i da mu nije okrenuo leđa. Vizija proroka Izaije skoro me prisiljava da se danas i ovdje zamislim nad sudbinom dragog mi hrvatskog naroda. Nakon stoljeća stradanja, pretrpani raznoraznim jarmovima, udarani i šibani sa svih strana, pa i s onih s kojih to nismo očekivali, sanjali smo i umirali za slobodu. Danas ovaj narod ponižen i prignut poput prosjaka puže i kuca pred vratima umorne starice Europe spreman žrtvovati ne samo svoje sinove nego i mnoge vrijednosti i bogatstva za mrvice koje preostaju na stolovima njenog bogatstva i moći. Izgleda da smo prebrzo zaboravili krv kojom je sloboda plaćena. Ne mogu prešutjeti činjenicu da mnogi Hrvatsku danas doživljavaju kao zemlju bez nade, prepunu ljudi svladanih letargijom i beznađem. Od razočaranih branitelja do mladih koji svugdje osim u njoj vide svoju budućnost. 

 

Što bi u ovom povjesnom trenutku trebala činiti Crkva? Crkva, ako želi ostati vjerna svome poslanju ne smije šutjeti, ne smije popustiti pred napastima interesa i kompromisa, mora poput proroka stati na stranu istine bez obzira na cijenu koju će za to morati platiti. Kada stvari nazivamo njihovim pravim imenima, kada kažemo da je abortus ubojstvo a ne pravo žene da raspolaže svojim tijelom, da su istospolni brakovi i njihovo usvajanje djece izopačenje ljudske prirode a ne dostignuća suvremene demokracije, da je poigravanje s genetikom ponovni pokušaj čovjeka da se igra Stvoritelja a ne napredak znanosti, onda nam kažu da smo zaostali i konzervativni, da ne razumijemo čovjeka i njegove potrebe, onda smo kočničari na putu u, priznat ćete, u najmanju ruku nejasnu i zamagljenu budućnost. Bojim se budućnosti, bojim se Europe u čijem se ustavu ne smije spomenuti Božje ime, bojim se za Hrvatsku u čijim temeljima ne bi bile ugrađene kršćanske vrijednosti. I kada odgovaram na pitanje što bi u ovom povjesnom trenutku trebala činiti Crkva, posve sam uvjeren da ona mora biti proročki glas, glas nade koji će ovom narodu neumorno navještati da ga Bog nije ni prevario ni zaboravio. 

 

Ipak ono bitno što želim podijeliti s vama danas jest poruka današnjeg Evandjelja. Krist Kralj-Kralj svega stvorenoga! Ima u nama nešto što se, ponekad i nesvjesno, opire svakoj vlasti i autoritetu. Ne volimo kraljeve, careve, predsjednike, direktore, biskupe, šefove bilo koje vrste. Njihovo upravljanje i njihova prijestolja najčešće su popločana životima drugih, mnogim nedosanjanim snovima i još više s mnoštvom isplakanih i neisplakanih suza. Mnogi naši zemaljski vladari, vrlo brzo nakon što se uspnu na svoja prijestolja i zaposjednu svoje vile i rezidencije, zaborave svoja obećanja. 

 

Krist Kralj — Kralj je svega stvorenoga! Čudan kralj i još čudnije prijestolje. Izudaran, krvav, popljuvan i ismijan. Potpuno nemoćan i beskrajno osamljen. A prijestolje? Vrhunac ljudske domišljatosti kada se nekoga hoće povrijediti i poniziti. Dvije ukrštene grede, čavli, trnova kruna i ploča s podrugljivim natpisom: Isus Nazarećanin Kralj židovski. Istina, kad se sve zbroji, poruke i obećanja koja je davao bila su u najmanju ruku i čudna i neshvatljiva. Blago siromasima, blago tužnima i progonjenima, ljubite svoje neprijatelje, praštajte... Ovo što se upravo događa na uzvisini iznad Jeruzalema mogla bi biti posljedica trogodišnjeg okupljanja oko sebe nevažnih i odbačenih. Postao je jedan od njih: najveći odbačenik i osamljenik — napušteni Bog. Kako je moguće da ga nisu čuli, je li stvarno nisu mogli shvatiti? A toliko im je puta govorio o Kraljevstvu koje se razlikuje od svih drugih. Kraljevstu utemeljenom, ne na sili i oružju, ne na nepravednim zakonima i novcu, ne na sebičnim interesima i lažima, nego o Kraljevstvu u čijim je temeljima ljubav. I ovo što se sada odigrava na Kalvariji jest vrhunac ljubavi, zadnji čin svjedočanstva o Kraljevstvu koje započinje i trajat će vječno. Nažalost, ni u trenutku umiranja mu ne vjeruju. Nastoje ruganjem povećati bol — a mnoštvo ih je tu: i oni koji poznaju Božji zakon i često se pozivaju na njega i vojnici i prolaznici. (…)

 

Dragi moji! U našim dlanovima je sjeme. I o nama ovise plodovi. Nemoj danas reći da ne možeš ništa učiniti i da će ionako sve ostati po starom. Imaš nebrojeno mogućnosti posvjedočiti da je već sada moguće živjeti i graditi kraljevstvo o kojem je Isus govorio. Moguće je započeti, nemoj čekati da uvijek drugi učini prvi korak! Moguće je praštati — zašto uvijek misliš da će tvoja ispružena ruka značiti poraz ili poniženje?  (…) I dok se s ljubavlju i ponosom prisjećamo svih naših mučenika, imajmo na umu životni stav jednoga od najvećih, blaženog kardinala Stepinca: »Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.« Toliki su, napajajući se na njegovu uzoru, godinama podnosili strahote jugoslavenskih kazamata, izgnanstva, pa i umiranja. Bilo je to vrijeme — koliko god ga neki danas pokušavali neutemeljeno uljepšavati — prepuno lažnih svjedočanstava, egzekucija bez sudova i optuživanja bez dokaza.

 

Što bi nam danas s ovog svetog mjesta poručili naši hrvatski mučenici? Da budemo Crkva glasna, iskrena i nepokolebljiva! Da budemo Crkva nepotkupljiva i narod ponosan na svoju povijest i svoje kršćanske vrijednosti za koje su toliki žrtve podnosili i umirali. Da čuvamo domovinu i ne zaboravimo patnje i krv kojom je naša sloboda plaćena. Neka nam naši hrvatski mučenici budu uzori, putokazi i zagovornici na našem životnom putu! Amen.“