ponedjeljak, 10 rujan, 2012 - 00:01
Ne more se dosta naglašivati, da se strukture onda preminu u Crikvi, kad se premini človik. Človik preminja strukture, a ne strukture človika. Kad dojdu novi ljudi, ćedu donesti za sobom i nove strukture. Strukture nisu ništa drugo, nego legalizirani duh Crikve. Zato napad na Crikvu neće ništa donest. Zna se, da ljudi, ki Crikvu napadaju, ne napadaju nju, nego one ljude, ki ju reprezentiraju. A to more biti opravdano, jer nije človika bez falinge, niti med crikvenimi ljudi ne. Čim već Jezuševoga duha u Crikvi, tim manje problemov u njoj. Koliko puti se čuje: Jezuš da, Crikva ne! Ova rečenica potvrdjuje zgora rečeno.
Zato nam je potriban doživljaj s Jezušem, da budemo imali volju, snagu, hrabrost tim putem, kim je on išao.
Koncem II. Vatikanskoga koncila govorio je teolog Karl Rahner o vjerniku u budućnosti. On piše: „Kršćan dojdućega vijeka biti će, ki se je osobujno i slobodno odlučio za Boga. Ovi ćedu biti u manjini, ali s njevim ponašanjem i svojom bratskoj ljubavi, biti ćedu kvas za druge. U ovom budućem svitu biti će po svem svitu, iako različitih, ali svagdir raštrkani općin, ke ćedu nositi Duha Božjega u sebi. Ovo ćedu biti ljudi, ki su prošli kroz krv i vodu, to je, da su si svoju vjeru sa stalnom borbom izvojevali. Kršćani ćedu živiti kao dijaspora u okoličnom poganskom svitu.
Nije zaman govorio Jezuš toliko, da su kršćani kvas, sol, da ljude predjelaju kao kvas tijesto. Ča će budućnost zaista donesti sa sigurnošću nigdor ne zna, ali jedno je sigurno, da će morati svaki kršćan, ki vjeruje u Jezuša Kristuša svoj život ozbiljno zet.
Odgovorni smo za našu budućnost. Ozbiljno zet riči Božje, tako, kako sv. Petar opomenjuje svoje kršćane: Kršćan se mora povrnuti u tom smislu, da svaki u sebi najde uzrok griha. Mora susresti Jezuša i otkriti njegovo lice i njegovu rič. Mora primiti njegov Duh, da ga ov pelja, kamo hoće, i tamo, kamo znam ni pojti ne bi htio. Na kratki: Otvorit se mora Bogu u ufanju u vjeri, ka se temelji na obećanji Jezuševi.
Moramo ta sva velika obećanja ozbiljno zet, jer je Jezuš sprogovorio i obećao. Ne znam toga shvatiti, niti definirati ta vjetar, ki puše, a ne znamo odakle je došao. Uživamo sunce, njegove trake, teplinu bez toga, da bi znali odakle je došao. Uživamo sunce, njegove trake, teplinu bez toga, da bi znali ča o energiji sunca. Boga ne moremo shvatiti, niti definirati ne, jer on je u stvarnosti on, koga naša pamet razumiti ne more. Zato su i njegovi dari neshvatljivi i nadilazu, nadvisu svu našu fantaziju. Bog je za čuda veći, bolji, nek sva naša fantazija, ka si ga izmolja. Ovakovoga ili onakovoga. I to njegovo bogatstvo kao dar daruje nam svim. Kad bi ovo shvatili, onda bi vidili, da kako veliki bogatuši smo. Dioniki smo postali Jezuševoga božanstva. Bog je naš prijatelj. Nijedna vjera ne okarakterizira ovako Boga, kako se je nam on sām očitovao.
Sād Duha su: Ljubav, dobrota, veselje, mir, strpljenje, uljudnost, vjernost, čistoća — piše Galatancem sv. Pavao apoštol. /Gal. 5, 22-23./
Gdo ovako živi, je znak za ljude. A Bog hoće nam svim ove dare dati, svim onim, ki su je pripravni primiti.
Bog je takorekuć od nas svakoga napisao roman i kako je srićan on, na koga paše, ča je Bog o njemu napisao.
Svi smo mi nekako pod oblakom i Bog, ki je sunce, pokusi, da sve te škure oblake rasprši i iznad naše glave i pokaže se Bog kao sunce sa svom svojom teplinom i svitlinom. Kad mislimo na teplinu, to je srce, a svitlina je rasvitljenje našega razuma, da sve shvatimo, ča človik od Boga shvatiti more.
Moremo naše zbližavanje s Bogom prispodobiti s jednim človikom, ki je zabludio u škuroj mrzloj zimskoj noći. Ide i nek najednoč vidi pred sobom huticu i kad dojde do nje, vidi kako oganj puca u peći i sve je rasvićeno. Ali zaman vidi to sve, dokle ne stupi nutar, neće se utepliti. Tako smo s Bogom, čujemo za njega, učimo se vjeronauk, čujemo prodiku, ali dokle ne počnemo živiti ča smo čuli, zamrznuti smo.