Za uvod u tematiku: Crikva budućnosti, čujmo, ča piše o budućnosti civilizacije Englez Brech. Po njem, živiti ćemo u kuća od plastike s uredjaji za klimatizaciju. Kuharic neće biti, jer ćemo jisti u snack-bari. Žene ćedu biti zaposlene u posli, ke mi još ni ne poznamo. Kombinirani automatski pisaći mašini zaminiti ćedu sekretarice. Samo četire dane ćemo djelati u tajednu. Životni standard će se tako poboljšati, da materijalno neće dojti u pitanje, svaki će imat svega dosta. Ali povekšat ćedu se duševne i živčane bolesti. I tabletov ćemo morati zimati već nego ikada, svenek već. Ali dodaje i to, da li će biti ovako, to će pak pokazati budućnost, jer nikakovo ovomu slično prorokovanje nije točno i more biti drugačije. Ovo su prorokovanja na političkom i gospodarstvenom polju. A kako bi mogla izgledati budućnost Crikve? Koncilski dokumenti daju točnu sliku Crikve, kakova bi morala biti, i poziva sve člane Crikve, da se trudu, da se ov plan i izvodi, ostvari.
Imamo jedan siguran temelj za budućnost Crikve, ona je Božje sime, ko ljudska ruka ne more uništiti, niti noga pogaziti. Pisac Graham Green u romanu »Završetak jedne afere« govori o jednoj injekciji, ka ne more biti nedjelotvorna. Bog je garancija za nas sve, da njegovo evandjelje ne more biti ne djelotvorno, ono donese svoj sad, jednoč već, onda manje.
Potle svit, odnosno otpotle je Kristuš stupio na zemlju, hoćedu ga sprognati iz ovoga svita, kako su to i s njim samim učinili, kad su ga križevali. Ali znak križa nisu mogli uništiti, nego znak križa se je proširio po svem svitu. Svi ti, ki su htili uništiti Crikvu, uništili su samoga sebe. U najnoviju dob Hitler, Staljin. Ovi diktatori su sve poduzeli da uništu Crikvu, ali Crikva stoji. Crikva stoji i ide i nastavlja svoj hod, prema ostvarenju kraljevstva Božjega u srcu ljudi. Kristuš obećao je, da će Duh Sveti obnoviti lice zemlje i kad se lice Kristuševo na zemlji zaškuri, opet prosviti i tako ide to i pojti će tako do konca svita.
Najlipša odlika je človika, da zna priznati i drugoga, da vidi vridnost drugih ljudi. Ne slati ljude u pakao, nego u nebo. Svi vi, ki čitate ove rede, vjerujte, da ste pozvani u nebo, a ne u pakao. Bog nas čeka i daje nam svu milost da se spasimo.
U članku „Svi smo kršćani“ sam citirao francuskoga filozofa Jeana Paula Sartrea. Piše, kako su njegova majka i stari otac uništili u njem vjeru u Boga, jer su omrazivali jedan drugoga, kršćanska majka protestanta starioca i obratno. Došao je do zaključka još kod osam ljetni dičakić, da vjere ništa nisu vridne. A u svakoj vjeri ima vridnosti, još i u poganskoj je najti misli, ke se nahadjaju u našoj kršćanskoj vjeri. Zato razgovor, dijalog sa svimi ljudo, kako je to prakticirao Papa Ivan II. On je mnoge proglasio blaženimi, sveci, ali nikoga nije proglasio, da je u paklu, ni Hitlera, ni Staljina, ni Neroa, ni Judaša.
Negdo mi je predbacivao, da ja molim i za one, ki su polag njegovih riči u paklu. A ja mu velim: Mi ovde u svećeničkom domu svaki dan molimo skupno Očenaše. Na koncu svake desetke ponavljamo „Otpeljaj u nebo sve ljude, osebito one, kim je tvoja milosrdnost najpotribnija“. Kristuš je za sve nas umro i za sve grihe, ke su ljudi počinili, i ke ćedu do konca svita počiniti, zadovoljšćinu dao. Zbog toga je moguće, da se svaki človik spasi. Molio je u svojoj Velikoduhovničkoj molitvi: Hoću da se svi ljudi spasu i da se nigdor ne pogubi.
Ovako gledati na ljude, na vas svit i na ljude druge vjere. Jezuš je rekao, da se tako ljubimo med sobom, kako je on ljubio nas. A Bog ljubi sve ljude — i one, ki su se na vijeke skvarili, ovi ne ljubu Boga, ali Bog ljubi i nje. I velu sveti oci, da je najveća žalost tih na vijeke skvareni, da znaju, kako je Bog ljubi i sada, a oni ga oduravaju. Ovakov duh mora zavladati med nami. Takov duh, ki ne isključi nikoga, nego svakoga prima. Ovo je pravi Božji duh, Božaj volja. A ljudi se moraju naučiti za čuda jače vjerovat u dobro, u dobrotu Božju, nego u zlo.
