O Prvom svitskom boju: Književnost protiv boja

Za vrime Prvoga svitskoga boja još nije bilo u modi i ja­ko dično pisati protiv boja. Onda se je gledalo na boj kao na neku vitešku igru, avanturu kao u sridnjem vijeku. Stoprv strahote Prvoga svitskoga boja s mnogo milijuni mrtvih, sirotami, udovicami i prouzrokovanim si­romaštvom je opametilo veliki broj razmišljajućih lju­di. A europska protivbojna kn­ji­ževnost se u prvom redu pojavljuje po boju. Od naših književnikov, piscev se Ma­te Meršić Miloradić i Ivan Blažević ispostavu kao antibojni pjesniki i pisci, akoprem s velikimi razlikami. Uz njih imamo Tomu Bedenika (morebit njegova prva objav­ljena pjesma), franjevca Sla­vića i neke crikvene, ke se zmaljadu za mir, morebit od Martina Meršića st. Med njimi je i stara ugarska marijanska himna Szűz Mária hazánk reménye — (Divica Marija, Ti (za)ufanje naše domovine).

O Prvom svitskom boju: Književnost za boj

Uz jako opširne bojne izvješ­ćaje u novina, većinom po­zi­tivno o dobitki, najopširniji prostor u NN je dostala knji­ževna rič, u prvom redu su to pjesme. U četiri bojni lje­ti oko 140 pjesam i morebit oko 50 proznih doprinosov. U biti moremo razlikovati pjesnike za boj: oduševlje­njem, podžigajući, ufajući se u slavni dobitak. Osebito je propaganda bila nadmoćna, naprasita, primitivna. Na drugoj strani su pak oni ki su protiv boja pisali (o nji u slijedećem broju)..

O Prvom svitskom boju: Austro-Ugarska mornarica

Danas nam gluši čisto nevj­e­rojatnim i fantastičnim, da je do 1918. lj. Austro-Ugarska imala jednu vrlo uglednu vojnu mornaricu. Ona se je sastavljala od morskoga dijela i riječkoga. Od svega to­ga moramo znati, da je na tom polju Austrija imala sta­ru tradiciju, iskustvo i tehno­logiju. Ugri — akoprem je Kossuth jur 1844. izdao parolu Tengerre magyar! (Na morje, Ugar!) su stoprv prik nagodbe 1867. došli do svo­je mornarice. Naši vojaki su u velikom bili infanteristi i nisu služili na morju. Zna­mo za jako rijetke iznimke za mornarsku službu. Austro-ugarska mornarica je im­ala svoje baze u Trstu (Triest), Puli (Pola) i Kotoru (Cattaro), iz nekih dokumentov znamo još i za Šibenik. U ti vojni mornarski baza su u prvom redu služili Dalmatin­ci i Hrvati s Primorja i Istre.

O Prvom svitskom boju: Zvoni, šurle i filiri

Ne more se zasititi glad voj­ske na metale. A u Prvom svit­skom boju se je igralo i na premorenje drugoga, ne­prijatelja. U pitanju je bilo, gdo će duglje izdržati svojimi rezervi na svakom polju. Išlo je za ljudske živote ki su se čudakrat besmisleno žrtvovali, za životinje, tegleće blago, konje, vole i krave, na iščrpljenje životnih rezervov, prehrane, opskrbljenja ali is­totako i za sirovne materijale za bojne svrhe. Boj ima svo­ju nemilosrdno strašnu logiku i nije popadljiv s mirovni­mi sredstvi i mišlje­njem u preobiljnom, toplom sv­akidaš­njem rasprudnom životu.

 

I metalne rezerve Centralnih sil su bile krajem 1915. ljeta pri kraju. Stanovničtvo se je uz raznorazlične druge mjere pr­o­silo i za prikupljanje svakovrs­nih metalov, lonac, kotlov, st­a­rih plugov, branov, lancev, i dr.

O Prvom svitskom boju: Novo oružje

Austro-ugarska pišačka voj­s­ka je išla s nešto zastarani pu­škami i karabini tipa Man­n­licher u boj. Na ove karabine se je mogao nastaviti bajonet. Istotako je bilo i teško oružje zaostalo od drugih vojnih sil. I kod Königgrä­tza se je ta manko ispostavio sudbonosnim. Stoprv za vri­me boja, u toku se je mora­lo modernizirati. Iz mužara su za vrime boja nastali minobacači a mine i vodomine su isto počeli bez većega iskustva, metati Rusi i Srbi, da bi je preuzeli i druge voj­ne sile.

 

Koliko su nemarno zaha­djali s vodenimi minami poka­zuje nam sudbina austrijskoga parobroda Baron Gautsch, ki je u prvi dani boja kod Brioni otokov naletio na vlašću mi­nu i potonuo i imao 177 žrtav, ve­ćinom žene i dica. Ovu nesri­ću je austro-ugarska vojska sra­mežljivo zamučala. Automobili se još nisu jako rabili. Gla­vni pokretači su bili konji, ima­mo primjere i za volovsku/kra­vlju spregu, znamo ali i za kucinje voze u zimskom času, oso­bito u Alpskoj regiji.

O Prvom svitskom boju: Kruha ili municija

Uz problem naoružanja i mo­derniziranja velike Austro-ugarske vojske najveći je bio problem opskrbiti civilno st­a­novničtvo i vojsku hranom. Svakako se je na početku mi­slilo da prednost ima vojska. Austro-ugarsko vojno pelja­čtvo skupa s Nimškom su bili osvidočeni (bez da bi to kon­trolirali bili) velika ugarska ravnica će lako opskrbiti Ce­ntralne sile hranom. Jur 1915. ljeta se je ispostavilo da se to ne more ispuniti. Od toga ljeta se počne u krušnu muku mišati kukorična, pisati u NARODNI NOVINA o naj­lakocjeniji jiliši, o vridnosti pažona i da je svinjsko me­so predrago. Austrijski pred­sje­d­nik ministrov Stürgkh je zbog pitanja prehrane skon­čan, nije mogao riješiti prob­lem prehrane Cisleithanije.

 

Ljeta 1916. su se na lifranju hrane pokazale velike vkanjbe u soli, vodi, i sijenu u ko su na­pokali kamenja, da bude već vagalo. Pojavili su se i recepti, kako načinjati domaći sapun. I za krmu blaga je nastalo kritično. Nije bilo dost bregunde, sijena, slame, zobi i jarca. Ni­je bilo već nikakovoga importa moguće.